Koliko je vremena potrebno da jedan narod vrati povjerenje u zločinačku organizaciju, kako je Željko Jovanović svojedobno nazvao HDZ? Sudeći po rezultatima predsjedničkih izbora, tek nešto više od tri godine.
Krajem 2011. HDZ je naočigled cijele Republike Hrvatske srljao u propast. Afere koje su se gomilale godinama dosegle su svoj vrhunac i time dodatno narušile već okaljan ugled stranke, a inkriminirajući dokazni materijal u slučaju Fimi-media osigurao je da vlast bez ikakvih teškoća dođe u ruke Kukuriku koalicije.
Svima koji su pratili tadašnju situaciju na hrvatskoj političkoj sceni izgledalo je kao da je došlo do pada od kojeg će se HDZ teško i sporo oporaviti. Međutim, daljnji razvoj stranke pod vodstvom novoizabranog predsjednika Tomislava Karamarka, koji je već tada stekao ugled najomraženijeg hrvatskog političara, prkosio je negativnim predviđanjima.
Od poraza na parlamentarnim izborima 2011. godine, Karamarkova stranka nanizala je samo pobjede. Da HDZ izlazi iz stanja hibernacije postalo je jasno na prvim izborima za Europski parlament u svibnju 2013. godine, kada je osvojio 0,79% glasova više od SDP-a, a tijesnu pobjedu odnio je i na lokalnim izborima koji su održani mjesec dana kasnije. SDP ova upozorenja nije shvatio ozbiljno što je postalo očito na izborima za Europski parlament u svibnju 2014. godine kada je Karamarkova koalicija osvojila 41,42% glasova, a vladajuća tek 29,23%. Svoju zadnju pobjedu HDZ je odnio na predsjedničkim izborima kada je njihova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović osvojila 50,74% glasova prema 49,26% Ive Josipovića. Ova naizgled mala razlika puno govori.
Unatoč koncentriranom i organiziranom radu HDZ-a, na ovakvom rezultatu prije svega možemo zahvaliti vladi Zorana Milanovića koja za vrijeme svog mandata građanstvo Republike Hrvatske nije dovela ni do kakvih opipljivih poboljšanja. Država je već sedmu godinu u dubokoj recesiji, a za premijera se bez zadrške može reći da ne vidi dalje od vlastita nosa. Otkad je došao na vlast, Zoran Milanović je javnost redovito informirao o vlastitim problemima, a koliko je upoznat sa problemima prosječnih građana dovoljno govori njegova samouvjerena izjava da „u Hrvatskoj nitko nije gladan“.
Ipak, da ne bi sve zasluge pripale premijeru Milanoviću, osvrnimo se kratko na predsjedničku kampanju Ive Josipovića kojem je za rukom pošlo ono što nijednom od njegovih prethodnika nije uspjelo – izgubiti predsjedničku poziciju nakon prvog mandata. Otkad je došao na Pantovčak, Ivo Josipović je više pažnje posvećivao tome da zadrži imidž nepristranosti te da nikoga ne uvrijedi nego da iskoristi svoje, ionako uske, predsjedničke ovlasti. Kada je shvatio da su izbori iza ugla, odvažio se na malo agresivnije poteze, ali je svojom brzopletošću i nepromišljenošću učinio nekoliko kardinalnih pogrešaka. Tu prije svega mislimo na smjenu Dejana Jovića s mjesta savjetnika zbog mišljenja koje je izrazio s pozicije znanstvenika. Što je Josipović time htio postići nikome nije jasno. Teško je povjerovati da je zaista mislio da će takvom odlukom pridobiti glasove desnice. Na koncu, svoj doprinos njegovom porazu dala je i diletantski vođena kampanja, što je bilo evidentno u sučeljavanjima predsjedničkih kandidata. U svojim javnim nastupima, sada već bivši predsjednik Josipović se gotovo isključivo orijentirao na budućnost i na ono što treba napraviti. U rijetkim slučajevima je svoje protivnike suočio s odlukama i postupcima koje je odradio za vrijeme mandata. U očima javnosti takav pristup stvorio je dojam da je riječ o pasivnoj osobi nesposobnoj za poduzimanje konkretnih koraka koji su ovoj državi neophodni.
Rezultat svega navedenog, Josipovićevih pogrešaka i Milanovićeve vlade, jest pobjeda HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović kojoj, kada se sve zbroji, kampanja gotovo da i nije bila potrebna.
