Kako su ubijeni Stoja, Milan i Miloš?

Share

Dvadeset četiri godine nakon završetka rata u Hrvatskoj i dalje su nerazjašnjeni brojni slučajevi nestalih i ubijenih osoba. Jedno od takvih je i ubojstvo troje civila u selu Prevršcu nedaleko od Hrvatske Kostajnice. Stojan i Nada Korasić živjeli su u Prevršcu sa svoje troje djece, Milenom, Milanom i Milenkom, a s njima je živjela i Nadina majka Stoja Matijašević. Obitelj se izdržavala uglavnom od poljoprivrede, a Stojan je nekoliko godina radio u Francuskoj kako bi im priskrbio bolji život. Takav mukotrpan, ali i skladan život prekinut je 5. augusta 1995. godine, kada Stojan i Nada napuštaju svoju kuću s kćeri Milenom i sinom Milenkom, koji je tada imao godinu i jedanaest mjeseci, te na traktoru susjeda Ranka Korasića kreću u izbjegličkoj koloni put Bosanske Kostajnice. Nadina majka Stoja nije željela napustiti kuću jer, kako je tada rekla, nikome ništa nažao nije uradila i nema zbog čega bježati. Kako je njihov tada trinaestogodišnji sin Milan bio izrazito vezan uz baku Stoju, i on uz nju ostaje paziti kuću. Milan nije išao u školu, imao je zdravstvenih problema. Roditelji kažu da je bio lijepo i pametno dijete, ali je imao govornu manu. S bakom Stojom i Milanom u kući ostaje i Rankov otac Miloš Korasić. Na putu prema Bosanskoj Kostajnici, kada su prešli most, vidjevši ozbiljnost situacije Nada se odlučila vratiti po majku i sina, ali vojska joj to nije dopustila. Susjed Ranko ostavio ih je u Bosanskoj Kostajnici i krenuo dalje traktorom prema Beogradu. Tada nitko nije ni slutio da će njihove najmilije, koji su ostali čuvati kuću, zadesiti strašna sudbina.

Nada i Stojan Korasić

Ranko Korasić o očevoj smrti saznaje u Beogradu, gledajući austrijski televizijski kanal. „Čuo sam kako pričaju da je ubijen stariji čovjek u selu Prevršcu i ja sam ubrzo shvatio da se radi o mom ocu“, priča Ranko. Kako su se tada loše vijesti prenosile brzinom munje, vijest o smrti Stoje i malog Milana stigla je i do Stojana i Nade. Pričalo se da su njih troje ubijeni u prizemlju kuće Miloša Korasića. Ove obitelji do dana današnjeg nisu saznale što se desilo s njihovim najbližima, točnije tko ih je i kada ubio.

Stojan prvi put dolazi u selo 2000. godine, nakon izgradnje mosta preko rijeke Une. Tu zatiče svoju devastiranu kuću bez prozora i vrata, a u dvorištu nalazi zaklane krave i svinje. Kuću u kojoj su navodno ubijeni njezin vlasnik Miloš zajedno sa susjedom Stojom i unukom joj Milanom u međuvremenu je naselio jedan Hrvat, pa Stojan nije mogao ući kako bi vidio ima li u njoj tragova eksplozije ili metaka. Ranko se u tu kuću vraća 2006. godine, kada se privremeni stanar morao iseliti. Budući da je prethodni stanar radio brojne preinake u kući, Ranko je zatekao jedino rupe od metaka na kući i pločici s kućnim brojem 59.

Stojan i Nada vratili su se u Prevršac 2005. godine. „Teško je bilo vratiti se tu zbog svega što se desilo, ali ipak je to naša kuća i tu pripadamo“, kaže Nada. Dvadeset i četiri godine nisu znali gdje su pokopana tijela njihovih najbližih. Miloš, Stoja i Milan vodili su se kao nestali. Tijelo Miloša Korasića ekshumirano je 2010. na groblju u Petrinji, a sahranjen je na mjesnom groblju u Prevršcu. U dokumentu koji je njegov sin Ranko prilikom identifikacije dobio na Zavodu za sudsku medicinu u Zagrebu kao datum smrti naveden je 6. august 1995., a na izvatku iz matice umrlih naveden je datum 7. august 1995.

U Knjizi osoba nestalih na području Republike Hrvatske, u izdanju Hrvatskog Crvenog križa i Ministarstva branitelja, Uprave za zatočene i nestale iz 2015. godine, za Stoju i Milana piše da je datum njihova nestanka 5. august 1995. Njihova tijela ekshumirana su na petrinjskom groblju u februaru ove godine, a sahranjeni su također na mjesnom groblju u Prevršcu. Milanu su nađeni svi dijelovi tijela, a Stoji je nedostajao dio potkoljenice. Za sve troje ubijenih stoji da su umrli od posljedica eksplozije. U dokumentaciji koju su Stojan i Nada dobili na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu piše da je Stoja Matijašević ubijena 5. augusta 1995., a Milan Korasić 5. septembra 1995. Na Zavodu im je rečeno da su njihova tijela bila pokopana na petrinjskom groblju od 1999., a gdje su bila do tada, Stojan i Nada ne znaju. Imena Miloša, Milana i Stoje nalaze se i u izvještaju Hrvatskog helsinškog odbora „Vojna operacija Oluja i poslije“. U izvještaju se navodi da su se „njih troje skrivali u kući Miloša Korasića. Ubijeni su od strane pripadnika Hrvatske vojske koji su prvi put prošli kroz selo 5. kolovoza 1995. godine.“

I dalje je previše nepoznanica u ovoj priči. Različiti datumi smrti koji su navedeni u dokumentima impliciraju da nisu ubijeni zajedno, iako drugi dokazi upućuju na to da jesu. Iz tih dokumenata proizlazi da je Milan ubijen mjesec dana poslije bake, dakle 5. septembra; moguće je da se ovdje radi o pogreški, odnosno da je umjesto augusta upisan septembar. Problematičan je i datum 5. august: po brojnim izvorima, Hrvatska vojska nije fizički mogla tada doći do Prevršca jer je akcija koju je predvodio general Petar Stipetić u sektoru Sjever započela 6. augusta 1995. u šest sati.

Ranko Korasić

Nada, Stojan i Ranko ne znaju dakle kada su točno njihovi najbliži ubijeni, tko ih je ubio i tko ih je pronašao. Budući da je selo nakon 5. augusta bilo gotovo prazno, ne postoji nitko od susjeda tko bi o tome mogao posvjedočiti. Ranko smatra da se ipak sve zna, ali da nitko neće ništa da kaže. „Jedan čovjek mi je rekao da on zna što se dogodilo i da bi mi to rekao, ali ne smije. Onda ga nisam ni tražio da mi kaže“, govori Ranko. Ljudi se boje govoriti o onome čemu su prisustvovali, a i taj je čovjek u međuvremenu umro…

Ni preživjeli članovi ovih obitelji ne žele reći ništa u što nisu potpuno sigurni. Žive sa svojom boli i čini se da su odavno izgubili nadu da će ikada saznati tko je ubio njihove najbliže. Nada i Stojan sada žive u Prevršcu s kćeri Milenom i sinom Milenkom u staroj kući za koju su dobili obnovu. Kuća koju su planirali graditi i za koju su prije rata kupili materijal metafora je jednog prekinutog života i nade u bolju budućnost. Osim što žive u neutješnoj boli zbog gubitka najmilijih, situacija im ni financijski nije laka. I dalje se bave poljoprivredom za svoje potrebe. Nada prima pomoć jer se brine o bolesnoj kćeri, a Stojan ima malu mirovinu. Najmlađi sin Milenko završio je samo osnovnu školu jer nisu imali sredstava da nastavi školovanje u Sisku, pa sada pomaže roditeljima u poljoprivrednim poslovima. Jedina utjeha im je to da su nakon dvadeset i četiri godine pronađena tijela Stoje i Milana pa sada barem mogu otići na grob i zapaliti svijeću. Dok su nam Stojan i Nada pokazivali gdje su njihovi najmiliji na mjesnom groblju pokopani, Milenko je ostao ispred kuće u suzama. „Plače zbog brata“, pojašnjava nam Nada. Teško se vraćati u to vrijeme i ponovno proživljavati traumu. Zato i ne insistiramo na pitanjima. „Zaplačem kada se toga sjetim, a onda izmislim neki posao u kući kako ne bih razmišljala“, govori Nada.

Ranko Korasić

Susjed Ranko živi sam u velikoj kući. Brat mu je umro prije nekoliko godina. Svaki dan boravi u prostoriji za koju misli da su u njoj ubijeni njegov otac, susjeda Stoja i mali Milan. Pokazuje i mjesto gdje su navodno pronađena njihova tijela prebačena jedno preko drugoga. Kada smo ga upitali tko mu je to rekao, nakon duge šutnje kaže: „Tamo jedan čovjek.“

Tko je ubio hendikepiranog dječaka od 13 godina, ženu od 65 godina i starca invalida od 78 godina, još uvijek se ne zna. Ili netko ne želi da se zna. Jedino je sigurno da oni nisu mogli predstavljati prijetnju ni za koga, a kamoli za nekoga tko nosi oružje. Njihove obitelji nisu imale sredstava ni mogućnosti da pokrenu istragu ili provjeravaju što su državne službe napravile po pitanju ovih ubojstava. Još je previše kockica koje treba posložiti, a u moru sličnih nerazjašnjenih slučajeva ovaj možda nikada neće doći na red. U našem pravosuđu ne vrijedi poznata izreka da je pravda spora, ali dostižna – za brojne ubijene i njihove obitelji pravda je spora, daleka i nedostižna.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak

Share