Kako započeti novo doba zasnovano na pravednosti i istini?

Share

Nudim vam danas jednu temu za razmišljanje u povodu Dana pobjede odnosno Dana Europe. Važno je ne prakticirati moral fašista. A on, u najkraćim riječima, kako su ga opisali ideolozi koji su potpomagali Mussoliniju (Santa, Crocce, Gentile i drugi), podrazumijeva slijedeće: „Očevidno je da se moralnost mora identificirati s nacijom. Odatle naša praktična dužnost da unapređujemo, širimo i učinimo plodnim život te nacije. Mi se, naime, možemo nazivati samo toliko moralnima, koliko nastojimo da razvijemo svoju personalnost koja je istovjetna s nacijom“.

Kao politički teolog mislim da ovo svakog čitatelja stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na slijedeće pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, to jest, kada mirotvorstvo koje se predlaže kršćanima uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju Kristovih sljedbenika, onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti jer ju žive tijelom i dušom, mada misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja?

Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen niti u ovom poratnom hrvatskom vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, etničkim čišćenjem, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama, nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko, izluđenih građana

Naučio sam da religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane s traženjem izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije.

Današnja istraživanja ukazuju na to da je u povijesti religija igrala – možda i više nego što se pretpostavljalo – ulogu maske, jer je svojom teološkom retorikom pokrivala scenarije nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi.

Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen niti u ovom poratnom hrvatskom vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, etničkim čišćenjem, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama, nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko, izluđenih građana.

Takvu religiju možemo označiti lažnom. Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojeg ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici ali i vođe. U svijetu i društvu prepunom sukoba, koliko god bila naporna i bolna u svojoj dokumentarističkoj oštrini, poručuje nam da nam je poziv da zagrlimo jedni druge i da pređemo svakojake granice, pa i one između rituala ili prostora i vremena. To me dovodi do citata jednog vrlo važnog dokumenta.

U pismu Hrvatske Biskupske Konferencije o pedesetoj obljetnici završetka drugog svjetskog rata koji je objavljeno 1. maja 1995., napisano je, između ostalog, i slijedeće:

„Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati kršćansku počast svim žrtvama, u prvom redu žrtvama Drugoga svjetskog rata, ali i žrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile Drugome svjetskom ratu na našim prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo naše dvadeseto stoljeće. Molit ćemo vječni mir svima nastradalima. Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje.

Tu ne može biti razlike ni rasne ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudima.

Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spomenut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugome svjetskom ratu samo zato sto su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.

No, uz spomen žrtava nužno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako brojne žrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne može ukinuti osobnu krivnju neposrednih počinilaca zločina. No još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje ni činjenica da se u svakom ratu čine zločini.

Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? 

Zakonita obrana i zločin ne mogu se poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenog naroda, stranog (u Drugome svjetskom ratu posebno njemačkoga i talijanskoga) i domaćeg posebno srpskoga i hrvatskoga čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene Crkve ili vjerske zajednice. Ipak, da bi zakoniti sud bio pravedan, nužno je tražiti i poštovati istinu i o žrtvama i o krvnicima. Uvećavanje broja žrtava da bi se snažnije nametnuo žig krivnje čitavom jednom narodu ili skupini, pogađa nevine nepravdom koju ne može odobriti ni jedna iskrena savjest.

Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?

Ključ odgovora nalazimo u molitvi Gospodnjoj. Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: \“Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.\“ U čežnji za Božjim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono sto pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo a nije se smjelo dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci…” (http://www.hbk.hr/novi/hbk/sadrzaj_vijesti.php?ID=31&tbl=tblvijestihbkdokumenti).

Složit ćete se da su to vrlo odgovorne, obvezujuće i ozbiljne riječi. No, koliko je duha te poruke provedeno u djelo?

Kako je moguće da i episkopat i kler svih ovih godina pati od teških napada amnezije i ništa ne pamti što se tiče zločina koji su pak počinili Hrvati, katolici i oni koji to nisu, od raspada SFRJ na ovamo?

Kako je bilo moguće da se na Bleiburškom polju, prije deset godina, 13. maja 2007. pojavi zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić i na sav glas kaže kako mora govoriti i svjedočiti istinu, a onda ostane bez glasa i traga kada smo sa zaprepaštenjem saznali, prateći na Županijskom sudu u Zagrebu tijek suđenja odgovornima za zločine počinjene u rujnu 1993. u akciji kod Medačkog džepa, i nakon nje, da su tamošnji Srbi bili živi nabijani na kolac i bacani u bunare, baš kao i u doba NDH?

Je li to zato što je teško priznati da su se opet mnogi članovi Crkve, kako na području RH tako i u BiH, zapleli u nepravdu, nasilje i u teške zločine? Je li pak zato što gotovo niti jedna kršćanska crkva nije izvršila adekvatan proces suočavanja s negativnom prošlošću, kajanja i praštanja?

Od koga onda očekivati nadu i volju za angažman u stvaranju bolje, humanije budućnosti? Svakako od onih koji znaju da kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku.

I kada smo već kod tog pojma, dopustite da dovršim ove redove konstatacijom da ovaj tekst, kao i naša ne odveć vesela stvarnost, svjedoče da su grijesi u „nacionalnoj stvarnosti“ neosporne činjenice.

Samo iz te perspektive, zaključujem, antifašizam ima itekako budućnosti. Možda će naša budućnost biti kvalitetnija i određena time što ćemo pokazati umijemo li artikulirati adekvatnu politiku razlika, odnosno, politiku jednakog dostojanstva i poštivanja drugosti ili ćemo u tome promašiti naš poziv na slobodu stvaranja i sustvaranja.

Konačno, drugost je sinonim za solidarnost, a ovaj novinar i teolog zna da je vrhunac solidarnosti postignut u drami Velikog petka, na Golgoti, kada se Isus solidarizirao s ljudima i podijelio, vlastitim tijelom, patnje svih ljudi, posebno onih siromašnih i slabih.

Zato za kraj: Katolička Crkva u RH i Srpska Pravoslavna Crkva imaju tu jasnu zadaću: demitologizirati jedno mračno doba iz hrvatske prošlosti i osvijetliti ga svjetlom kršćanskih principa, dovesti ga, dakle, na vidjelo – da se okaje ono doba koje je bilo grešno i koje se više nikada ne bi smjelo ponoviti.

Share