Kakve ljude spaja muzika sa „starim hrvatskim pozdravom“?

Piše: Ninoslav Kopač

Neki dan odoh baciti smeće u kantu za otpatke, iz koje se već počeo širiti zadah truleži zbog naglog zatopljenja. Nisam uspio niti spustiti plastični poklopac, a već ga podiže …

Neki dan odoh baciti smeće u kantu za otpatke, iz koje se već počeo širiti zadah truleži zbog naglog zatopljenja. Nisam uspio niti spustiti plastični poklopac, a već ga podiže jedan muškarac srednjih godina. Okrenuh se i kažem mu da u kanti nema ničega, a on mi odgovori da se možda ipak može nešto naći za jelo. Uhvati me muka i zgrozim se nad sudbinom toga čovjeka i hiljadama drugih koji na isti način preživljavaju našu svakodnevicu i na koje mi koji kako – tako uspijevamo i ne obraćamo pažnju niti primjećujemo mnogo gorih sudbina. Dobili smo državu u krvi, a moglo je i bez toga, mnogi nevini su platili „slobodu“ koju sada imamo i deveraju u, nažalost, beznađu koje se nad mnogima stvorilo. Država je zbog nesposobnosti političara koji ju 25 godina vode u totalnom kaosu. Imamo Sabor, Vladu, Predsjednicu, međutim nemamo nekoga tko bi vodio državu u nešto što bi se moglo nazvati svijetla budućnost.

Vladi nedostaju četiri ključna ministra, koje je predsjednik Vlade mrtav hladan pred cijelom nacijom otpustio jer su glasali onako kako se to njemu u tom trenutku nije svidjelo. U Saboru ne postoji parlamentarna većina, jer je predsjednik Vlade iskamčio jadnu većinu u političkoj trgovini, koja može „držati vodu“ još samo nekoliko dana dok ne prođu manjinski izbori, za koje se predsjednik Vlade iz petnih žila zalaže da dobije što više lokalnih funkcionera, od kojih ionako narod nema velike koristi. Smo ih debelo plaća, umjesto da se birokracija smanji i dobijemo narod koji ne živi od otpadaka, već može privrediti svoj dohodak i prehraniti obitelj i školovati djecu. Predsjednik Vlade putuje od nemila do nedraga po državici koja sve više gubi radno sposobnog stanovništva. Otvara cestice od nekoliko kilometara, drži birokratsko diplomatske govore, koji više liče na „pitijske“. Koji se mogu protumačiti na nekoliko načina, onako kako se to nekome svidi, ali koristi nikakve. Pri tome se oštro obrušava na donedavne koalicijske partnere, ne biraju se riječi i sredstva političke borbe, a najvažniji cilj je dobiti što više lokalnih dužnosnika na području na kojem je u većini bivši koalicijski partner.

Predsjednica republike putuje Evropom i susjedstvom i svaki put izrekne neku konstataciju od koje je mnogima koji razumiju gdje je i što bi trebala reći – neugodno. Međutim, ona nastavlja dalje. Ponosno stupa kao dobro istrenirana vojnikinja. Voli se slikati s puškama u ruci, uvlači se u vojničke šatore i pati na svoju figuru, pa za svoj ured naručuje tone ribe kako bi bila vitka i što poželjnija. Koliko bi se sirotinje moglo najesti iz kanti za otpatke kraj „predsjedničkih dvora“.

Sve se to događa u trenutku kada Hrvatska balansira nad provalijom u koju se može strovaliti, zbog primitivne privatizacije nekadašnje društvene imovine koju je „neumrli“ nam predsjednik podijelio svojim pouzdanicima od kojih su neki, kada su proćerdali sve, pobjegli od Beograda do Kazahstana (Gucić i Kutle). Međutim, trenutni koji se „zaigrao“ imovinom i živi u grofovskom dvorcu, tek sada je sve svoje dugove i imovinu predao državi, a kada bi država bila pravna i pravedna, niti odijelo koje trenutno nosi, više ne bi bilo njegovo, a kamoli grofovski dvorac u kojem se kočoperi s familijom i brojnom poslugom. Jedan od takvih tajkuna koji ima prezime koje je njegov pradjed učinio slavnim, Gavrilović, vodi sudsku bitku kako bi dokazao da nije ratni profiter. Potražuje od države sve nekretnine, u koje spadaju stanovi, škole i drugi javni objekti koji su izgrađeni samodoprinosom radnika koji su u vrijeme društvenog vlasništva odvajali od svojih plaća za te javne i privatne objekte, već najmanje tri puta preplaćene i isplaćene.

Eto, u takvoj situaciji na neke se stvari zaboravlja, a neke se dižu do nebesa. Državni vrh niti jednom riječju nije spomenuo pobjedu nad fašizmom koju komemorira cijela Evropa, ali je zato Sabor službeni pokrovitelj predaje fašista iz cijele Jugoslavije na blajburškom polju 1945. godine. Žalovanje za zločincima prenosila je i direktno Hrvatska televizija, a u Austriji su razmišljali kako da tu posljednju, državnu, komemoraciju fašistima u Evropi zabrane. Država kojoj je važnija osuda komunizma (kojega nigdje i nije bilo, već je bilo socijalizma) od osude fašizma ne može graditi nikakvu budućnost. Osim brojnih zločina koji su izvršeni nad preko 100 hiljada nevinih ljudi. „Rimskim ugovorom“ Pavelić je Musolinijevoj Italiji darovao skoro čitavu Dalmaciju i veći broj otoka na čijem području je živjelo preko 400 hiljada stanovnika slavenskog porijekla. To nitko od službene hrvatske vlasti ne spominje. A dvadeset pet godina balansiranja između antifašizma i otvorenog fašizma nije nikakav uspjeh, već čista sramota.

Tako je i sramota da država koja grca u brojnim problemima većim problemom proglasi zabranu koncerta fašistoida Marka Perkovića Thompsona u Mariboru. Predsjednik Vlade je odmah reagirao iz neke Hrvatske zabiti i dao „demokratsku“ lekciju slovenskoj vladi, a predsjednica republike u telefonskom razgovoru s predsjednikom Slovenije je rekla da „muzika spaja, a ne razdvaja narode“. Pitanje je uopće koji bi narodi bili na mariborskom koncertu koji počinje „starim hrvatskim pozdravom“. Pri tome nitko od našeg vrlog rukovodstva nije spomenuo da su Tompsonovi koncerti fašističkog znakovlja i pokliča iz publike i s pozornice već zabranjivani u Holandiji, Švicarskoj, Njemačkom, Austriji, BiH, pa i u Hrvatskoj.

 

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije P-portal portala.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: