Tribina Književnici kao svjedoci vremena, koju je organizirala inicijativa SVI MI – za Hrvatsku svih nas, okupila je 1. 6. brojne posjetitelje u splitskoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića. O poziciji književnika u turbulentnim vremenima te o potencijalu pisane riječi za društvene promjene govorili su književnici i novinari Ante Tomić, Jurica Pavičić, Renato Baretić te Damir Pilić.

Tribina je otvorena pitanjem utjecaja književnosti na aktualna društvena zbivanja. Baretić je tako kazao kako status književnosti nije dobar kao što je to bilo prije, a problemi su za njega višestruki – od visokih cijena knjiga, preko njihove dostupnosti, pa sve do nedostatka književne kritike. “Ne treba očekivati da književnost može išta bitno učiniti za sadašnjost”, njegov je zaključak.

Pavičić se složio s Baretićem, no dodao je kako ne bi bilo dobro da danas književnost ima istu ulogu kao u 19. stoljeću jer bi to bio korak natrag, a ne naprijed. Osvrnuo se i na svoj kontroverzni roman Ovce od gipsa i njegovu filmsku ekranizaciju koji pričaju o zločinima koje su Hrvati počinili nad srpskim stanovništvom tijekom rata. “Prvi pritisak oko priče romana doživio sam kad se pojavio film, ne knjiga, što dosta govori i o tome kako se percipiraju knjige”, istaknuo je napomenuvši kako njegov film zbog cenzure nikad nije prikazan u Dubrovniku.

Tomić se pak pomalo boji utjecaja književnosti na stvarnost. “Iskreno, ja ne bih želio mijenjati zbilju, meni je strašna pomisao da bih ja mogao imati ikakav utjecaj na zbilju”, poentirao je. Istaknuo je kako ne misli da se književnošću može promijeniti nečije mišljenje, ali se uplašene ljude može ohrabriti i pokazati im da i neki drugi ljudi dijele njihove stavove. Nije se složio s konstatacijom da pisac mora biti angažiran te je napomenuo da je njega zapravo strah njegova utjecaja na javnost. “Ja sam angažiran kao građanin, ne kao pisac”, kazao je, “a kad mi netko na ulici kaže da sam hrabar, meni dođe zlo”.

Za Pilića je književnost i dalje relevantna jer su njezin medij – riječi. “Riječ je bitna, proteže se u ljudskom životu od rođenja do smrti”, zaključio je. Istaknuo je kako će se književna djela i njihovi autori, unatoč činjenici da književnost nema jednak status kao prije, pamtiti i u daljoj budućnosti. Naglasio je i to kako mu nije jasno zašto se pojedini pisci toliko boje svojeg utjecaja na stvarnost. “Bilo bi ružno i glupo da je to primarni motiv da se bavite književnošću, ali to je jedna popratna pojava u književnosti”, kazao je.

Jedna je od tema bila je i odnos pisca prema stvarnosti dok stvara svoje djelo. Baretić se prvi oglasio govoreći kako je njegova ambicija ispričati priču na najbolji mogući način, a ne mijenjati stvarnost. “Književnost je za mene odijeljena od novinarstva”, naglasio je te upozorio kako se te dva načina pisanog izražavanja ne bi trebali miješati.

Pavičić je progovorio o prednostima novinarstva u odnosu na književno djelo ako je cilj utjecati na javno mnijenje. “Vrlo često novinarstvo služi da budete glasni, da nešto tvrdite nedvosmisleno, a književnost služi da zapravo postavljate pitanja, da imate puno upitnika i da na neki način sami sebi potkopavate osjećaj sigurnosti”, poentirao je. Prokomentirao je i piščev proces stvaralaštva naglašavajući kako pisac mora djelovati te kako ne bi smio pojednostavljivati. “Pisac u književnosti mora jednostavne stvari prikazati kao kompleksnije nego što se naizgled čine, a složene nikad ne smije prikazati pojednostavljenije”, zaključio je.

Tomić se složio s Pavičićem te naglasio kako kao novinar zna biti gorak i beznadan, dok mu je kao književniku nezamislivo da mu priča završi bez hepi enda. “U stvarnosti nemam puno šanse da mi se nešto sretno rasplete, ali zato barem imam tu stvarnost knjige u kojoj će dobro na kraju pobijediti”, zaključio je.

Pilić se osvrnuo na svoj posljednji roman Splitting – Kako sam tražio Srbe po gradu, koji se također bavi kontroverznom tematikom, ističući kako je imao metodološki problem jer je htio napisati književno djelo, a ujedno i ostaviti dokument jedne stvarnosti. Spomenuo je kako je trebao za Slobodnu Dalmaciju napraviti seriju intervjua s ljudima koji su bili inspiracija za njegove likove u romanu, ali je sve ostalo na jednom objavljenom tekstu jer su mu iz uredništva javili da ne mogu objaviti daljnje tekstove. “To je samo pokazatelj kako u ovom gradu i 25 godina nakon tih događaja i dalje postoji veliki otpor prema suočavanju s onim što se događalo”, zaključio je.

Otvorilo se i pitanje queer književnosti te pitanje modifikacije izbora lektira u obrazovnom sustavu. Pavičić je započeo polemiku govoreći o tome kako naše društvo očigledno nije spremno za takve promjene te kako sustav nastave hrvatskog ne funkcionira kako bi trebao. “Državna matura je najveći krimen protiv književnosti koji postoji u Hrvatskoj, imam osjećaj da je ona kulturocid kao takva”, poentirao je te upozorio kako je “nastava hrvatskog jezika programski postavljena da uništava čitanje”.

Tomić se nadovezao te kazao da radi na novom scenariju za film u kojem je glavni junak profesor povijesti koji je ujedno i homoseksualac, transvestit i hrvatski nacionalist. “Smatram li da će taj film imati nekakvu društvenu funkciju? U to iskreno sumnjam”, zaključio je.

Pilić je prepričao anegdotu vezanu uz njegovu kći koja je čitala knjige o Harryju Potteru, ističući kako je jedan od likova serijala homoseksualac, ali kako to njoj nije predstavljalo ništa neobično jer se radilo o liku s pozitivnim karakteristikama. “To je pokazatelj kako književnost može pedagoški utjecati na mlade ljude, i to se ne odnosi samo na queer pitanja”, pojasnio je. Smatra kako bi se i neke druge knjige, poput Pavičićevih Ovaca od gipsa, trebale naći na popisu lektira.

Prema Pavičiću književnost nije nužno pozitivna. “Imate politički korektnih i dobronamjernih knjiga koje su loše, ali imate i vrela zaista važnih književnih djela koja su po svojim namjerama prilično maligna”, istaknuo je.

Premda su govornici uglavnom bili rječiti i temeljiti u svojim izlaganjima, valja istaknuti kako je tribina ipak ostavila dojam nedorečenosti. Teme koje su otvorene očigledno su bile preopširne da bi se detaljnije razradile unutar tako kratkog vremenskog roka, a tome nisu pripomogle ni učestale digresije pojedinih govornika. Tribina je završila mirnim tonom, možda čak i premirnim s obzirom na teme koje su mogle izazvati puno dublje i ozbiljnije polemike.

Izvor: stav.cenzura.hr; autor: Frane Rogošić