Kamen po kamen – pansion

Share

Bez muke nema nauke, bez motike nema kruha, kamen po kamen palača, zrno po zrno pogača, pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći… Upravo ovim narodnim poslovicama rukovode se Nikolina Nina i Svetozar Sveto Ličina iz Tušilovića. Kao povratnici odmah su se bacili u turistički biznis – uredili su kuću i sobe za iznajmljivanje. Imaju sada manji pansion koji dobro radi, muče se, ali žive od tog posla i školuju svoja dva sina. Pansion se zove „San Marko“ i nalazi se uz ličku magistralnu cestu na putu od Zagreba do Plitvica i dalje prema moru. I njihov je početak, kao i svaki drugi, bio težak, no upornošću, ogromnim zalaganjem i odricanjem uspjeli su i mogu mnogim povratnicima poslužiti kao dobar primjer.

Nina i Sveto u braku su 25 godina. Prije rata Sveto je radio u trgovini auto-dijelova, a Nina je bila tek maturirala u karlovačkoj Gimnaziji, oženili su se i otvorili butik. Nakon Oluje su izbjegli u Beograd, gdje su bili dvije i pol godine. I tamo su imali butik, a u Tušilović su se vratili 1997. godine. Stariji sin Marko student je pete godine Kineziološkog fakulteta u Zagrebu i aktivni je odbojkaš. Mlađi sin Luka pohađa prvi razred karlovačke Gimnazije.

Svetozar Ličina

– Na početku nismo znali čime ćemo se baviti. Odlučili smo se na iznajmljivanje soba turistima koji idu na more ili se vraćaju s mora, umorni prespavaju jednu noć i nastave put. Prva godina pokazala je da postoji velik interes i da bi se moglo isplatiti daljnje ulaganje u više soba i više ležaja. Gadno je bilo na početku, radili smo dan i noć, odricali se, mučili i trudili. Kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se da je to dobar posao. Počeli smo s povećanjem broja soba i ležajeva. Sada u pet soba imamo 12 ležajeva za 12 osoba. Svake smo godine proširivali za jednu sobu s dva ležaja. Naš pansion ima tri zvjezdice – priča Sveto i dodaje da posao najbolje ide ljeti, kada neke goste čak mora odbiti.

U jesen su lovci gosti, u proljeće sportaši i to iz cijele bivše Jugoslavije, ali i iz inozemstva. Kod njih borave i pirotehničari koji rade na razminiranju. Pansion je od centra Karlovca udaljen 12 kilometara. Sve je više turista koji ostaju i po nekoliko dana zbog mira i tišine, blizu su Radonja i Korana, priroda je lijepa, godi i domaća hrana koju gosti mogu sami pripremati jer je u dvorištu za slobodnu upotrebu napravljen velik šank s roštiljem i kuhinjskim aparatima. Također, sportaši mogu koristiti i manji travnati teren koji ima višenamjensku sportsko-rekreativnu funkciju. U sobama gotovo da nije potrebna klima jer je kuća stotinjak metara od obližnje šume koja ljeti osvježava i daje čist zrak.

U ovaj posao Ličine su ozbiljnije ušli prije 15-16 godina. Sada imaju gotovo hiljadu noćenja godišnje ili u prosjeku gotovo tri noćenja po danu. Uz vođenje brige o troškovima, od ovog posla se može pristojno živjeti, kažu nam domaćini.

Kuća im u ratu nije bila uništena, ali je bila potpuno opljačkana. Nisu tražili ni dobili pomoć za obnovu, već su sve uredili sami, svojim sredstvima i svojim rukama. Promijenili su krov, uredili fasadu, nadogradili terasu, asfaltirali prilazne puteve i dvorište, uredili sve unutra, uključujući dnevni boravak za goste. Uređenje kuće koštalo je preko 20 hiljada eura. Posao je išao dobro, pa se zarađeno moglo reinvestirati u daljnje uređenje i proširenje kapaciteta, soba po soba, krevet po krevet, ormar po ormar. Inače, jedno noćenje je 120 kuna ili oko 16 eura s doručkom. Nakon noćenja, kada gost ode, soba se mora pospremiti, promijeniti posteljina, korištena se pere i pegla, a dnevno se vrte i po tri mašine za rublje, ali na veliku količinu noćenja ipak se zaradi. Nina je i domaćica i majka i sobarica i kuharica i čistačica, pa joj radni dan traje gotovo 24 sata.

Dolaze im gosti iz Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Njemačke, Austrije, Izraela i Južne Koreje. Svi podaci o njihovom pansionu nalaze se i u karlovačkoj i županijskoj turističkoj zajednici. Nina kaže da im je najbolja reklama ona od bivših gostiju, kada zadovoljan gost preporuči svom prijatelju da kod njih prespava. Niti jedan gost u pansionu „San Marko“ nije platio domaću rakiju ni domaće kiflice, koje peče Nina i koje su postale svojevrsni zaštitni znak njihovog pansiona.

Ovaj pansion prvi su otkrili članovi tekvando kluba „Karlovac“ i njihov predsjednik Miroslav Brežan, koji godinama organizira razna takmičenja i otuda je priča krenula, od usta do usta, pa su počeli dolaziti rukometaši, nogometaši i drugi. U odnosu na hotele u Karlovcu „San Marko“ je tri do četiri puta jeftiniji, a smještaj nije ništa lošiji od onog hotelskog.

– Kupili smo jednu kućicu u Malićima, na Korani, u općini Barilović. Planiramo je urediti i napraviti dva apartmana za lovce i ribolovce ili ljubitelje odmora uz rijeku. To još možemo Nikolina i ja opsluživati. Neko veće proširenje kapaciteta zahtijevalo bi zapošljavanje ljudi, a to je onda vrzino kolo: puno radiš, puno se novca okreće, dobar je prihod, ali su veliki i troškovi, pa je zarada manja. Ova kućica na Korani i možda još koja soba ovdje u kući, recimo da možemo ugostiti do 20 ljudi na noć, bili bi sasvim dovoljni za pristojan život naše porodice – ističe Sveto.

Ličine kažu da treba biti skroman i da su zadovoljni onim što imaju. Rijetki su se na brzinu i preko noći obogatili; većina ih je isto tako na brzinu propala, a oni ne žele da se to njima desi. Godišnje državi plate oko pet hiljada kuna, a nisu joj ni na kakvom trošku jer žive isključivo od svog rada.

Share