Kipar koji je učio od najboljih

Share

Na nedavnoj humanitarnoj likovnoj koloniji Srpskog privrednog društva Privrednik, koja je održana na Kordunu, u Krnjaku i Gornjem Budačkom, mjestu gdje je rođen jedan od najvećih srpskih dobrotvora i osnivač Privrednika Vladimir Matijević, sudjelovao je i kipar Pero Jelisić. To je prvi put da je na jednoj od tri dosadašnje Privrednikove kolonije sudjelovao jedan kipar i da su prisutni mogli na licu mjesta vidjeti kako nastaje bista.

Privrednikova likovna kolonija

Jelisić je odlučio upravo na ovoj koloniji ovjekovječiti Vladimira Matijevića, koji je svojim radom i dobročinstvima zadužio ljude ovog kraja, posebno mlade, ali i mnoge druge koji su zahvaljujući njegovim nastojanjima stekli znanja i vještine za bolji i kvalitetniji život.

– Osjećam dug i obavezu da ovog velikog dobrotvora ovjekovječim i poklonim Privredniku. Bista će ostati u Društvu i nije na prodaju. Bit će stalna uspomena na osnivača Privrednika koji je tako svesrdno cijeli svoj život pomagao omladinu – ističe Jelisić.

Trudio se svima objasniti postupak nastanka biste-portreta, od gline do bronce. Jelisić je poznat i po tome što je autor plakete koju Srpsko narodno vijeće svake godine dodjeljuje zaslužnim građanima Hrvatske, Srbima i Hrvatima, povodom pravoslavnog Badnjaka u Hrvatskom novinarskom društvu. Također je poznat i po tome što je u svojoj kiparskoj karijeri izradio više desetaka skulptura, medalja i ostalih kiparskih djela s likom Nikole Tesle.

Ističe da cijeli svoj život pomaže djeci u školovanju jer je i on trebao pomoć, bez koje ne bi završio zagrebačku Likovnu akademiju.

– Vrlo rano sam se opredijelio za kiparstvo jer modeliram još od trećeg razreda osnovne škole. Ismet Mujezinović, čuveni slikar, odmah je prepoznao da sam talentiran i sugerirao mi da upišem Likovnu akademiju. I učiteljica u školi me je podržala i prepoznala moj talent. To je bilo negdje 1948. godine. Još kao dijete modelirao sam mnoge značajne ljude kao što su Marks, Lenjin, Staljin, tada je još bilo dopušteno i njega modelirati, Tita više puta. Nažalost, ostala mi je samo fotografija Titove skulpture iz trećeg razreda osnovne škole. O meni je pisalo sarajevsko Oslobođenje. To su moji počeci – prisjeća se Jelisić, koji je pored modeliranja mnogo slikao i dosta radio za dječje časopise.

– Odrastao sam u Tuzli, gdje sam živio od pete godine, odnosno od 1948. Ostao sam u Drugom svjetskom ratu bez roditelja. Sestru i mene usvojila je jedna divna obitelj, Đurđek. To je bila rudarska obitelj koja nas je, unatoč oskudici i teškom životu, oboje odškolovala. Oni su podržali moju strast za kiparstvom i mnogo su mi pomogli u tome. Kada sam došao na Likovnu akademiju u Zagreb, imao sam veliku sreću. Tada su u Jugoslaviji postojale samo tri akademije, a ja sam došao na najpoznatiju, pored ljubljanske i beogradske. Nikada neću zaboraviti tu noć i to putovanje vlakom od Tuzle do Zagreba, dolazak u sedam ujutro, prijemni je u devet, a ja nikoga ne poznajem – priča Jelisić.

– Čekajući prijemni, pitam portira tko je radio ove skulpture, a on mi svisoka kaže: „Pa diplomci s pete godine.“ Znao sam da ću biti primljen, jer ja sam modelirao od trećeg razreda osnovne škole, a te skulpture i nisu bile baš nešto – dodaje.

– Pozirao nam je onaj portir s kojim sam progovorio prvu riječ u Zagrebu. Za pola sata sam izmodelirao njegov portret, a ostali kolege čudili su se kako brzo radim. Dolazi profesor Rukljač i pita tko je ovamo dolazio i radio moj rad, jer prijemni je tada trajao 12 dana. Svi kažu – nitko. Pita tko je onda ovo radio, a ja skrušeno u starim samtenim hlačama kažem: Ja. A profesor me pita koju sam školu primijenjenih umjetnosti završio. Ja mu kažem nijednu, već da sam završio učiteljsku školu u Tuzli i da nisam imao profesora koji bi me učio modeliranje. Primali su samo trojicu studenata te godine, ali sam osjetio da je profesor zadovoljan – s osmijehom se sjeća Jelisić svojih početaka u Zagrebu.

U kabinet tada dolaze i pohvalno se izražavaju o njegovom radu Augustinčić, Kršinić, Radauš, Sabolić, koji je tada bio docent. Svi se smješkaju i čestitaju Jelisiću, a bili su, kako kaže, opasni, teški i strogi profesori. Biti primljen na Akademiju gdje vaš rad ocjenjuju spomenute veličine nije mala stvar, na što je Jelisić posebno ponosan.

Pet godina Akademije prošlo je kao čas, a onda je otišao u majstorsku radionicu Vanje Radauša, iako je mogao i kod Augustinčića ili Kršinića, kod koga je i diplomirao. S njim je u klasi bio i Kruno Bošnjak kojeg je Kršinić primio u svoju majstorsku radionicu. Radauš je tada najurio više svojih kipara. Zbog toga je Jelisić imao veliki strah prilikom prijave u njegovu majstorsku radionicu. Pita njega Radauš: „Koji ste vi?“ Jelisić mu se predstavi, na što će Radauš: „Primljeni ste, sjećam vas se s prijemnog.“

Nikola Tesla je Jelisićeva velika inspiracija. Do sada je napravio više desetaka raznih kiparskih djela u znak sjećanja na ovog velikog izumitelja i naučnika. Kršinićev spomenik u Gospiću je srušen. Ostaje Jelisićevo djelo posvećeno Tesli. Čeka prostor za prezentaciju.

„Novoosvješćeni“ hrvatski kipari prigovarali su mu zbog njegovog dosadašnjeg rada, te da je radio Tita, te komuniste, a Jelisić im spremno odgovara: I vi biste to radili da ste znali! Za kraj, možemo mu poželjeti dobro zdravlje i dug život, kako bi nas i dalje obasipao svojim vrijednim djelima.

 

Share