Krila i korijenje

Share

Jedan kaže da čovjek nije drvo i da je vezanost njegova nesreća. Da je ukopavanje početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. A drugi kaže da nije moguće iščupati ni presaditi čovjeka, da samo tamo gdje je ponikao može da procvjeta i da dâ najljepše plodove.

Možda sve to ovisi o kvaliteti tla. O žilavosti, izdržljivosti sadnice. Ili o uvjetima. Korovu, nametnicima ili s druge strane pogodnoj klimi. A opet, u vezanosti jedan vene, sparava se, suši, kopni. A drugi samo u vezanosti može postojati. Kao i sreća sama, ona je parazit, sama po sebi ne može postojati, mora se nekom prilijepiti.

Treba plivati i u visinama i u dubinama. Treba umjeti. Jer se i krila i korijenje mogu ozlijediti. A u kakvom svijetu živimo nije ni bitno, da li je najgori ne možemo suditi ako samo njega poznamo. Kaže treći da treba da imamo niska očekivanja od života da bi bio podnošljiv. Čini se kao mjerljiv parametar. Mada ga već i podnosimo ako smo u situaciji da o tome razmišljamo… Kaže, ako ništa dobro ne očekujemo, nećemo patiti zbog neostvarenih želja, pa ćemo, koliko god, biti zadovoljni onim što imamo. Čini se kao matematika. Čini se kao – moguće.

Na jednoj strani je nemir, tjeskoba, instinkt da se makar kroz suze izbace otrovi iz organizma. Da se tako spere neka nepravda, da se utopi nesklad ili da u njega zaronimo i ni ne isplivamo više. Na drugoj strani – mir i u najgorim olujama. Radost kad prve kapi kiše padnu na dlan, praznovanje jer je utorak, vatromet jer je stigla poruka od nje.

Što je između? Koji je to tas koji prevagne i koji odredi čitav taj svijet oko nas pa pouzdano znamo i nepopravljivo osjećamo da je najgori ili najbolji? Opredjeljenje, osviještenje jesmo li čovjek-drvo, jesu li nam korijeni sigurna luka ili nas sputavaju da ne poletimo? Štiklirane stavke u rokovniku i kalendaru? Ambicije? Nečiji dah u tišini mračne sobe koji zavarava samoću? Prijatelji koji ne bježe poput stranaca u zaštićenu poziciju neutralnosti i nemiješanja iza „Ne znam što da ti kažem“, koji s vama piju da udvoje potapate terete, a ne da se zabavljaju kad alkohol vas potopi?

Između su najvjerojatnije one želje koje zamišljamo kad prolazimo podvožnjacima dok nam vlakovi tutnje nad glavom. Od njih bi se mogle sastaviti najvjernije biografije, psihološki profili, pa i dijagnoze. Tu se pišu pravi dnevnici za koje ne uzimamo u obzir da će ih možda netko čitati, da ćemo ih s vremenske distance i sami proučavati.

Uvijek sam se pitao koja je razlika između podvožnjaka i nadvožnjaka. Pročitao sam danas da se to određuje u odnosu na put koji ima veću važnost. Navodno tračna vozila (vlakovi ili tramvaji) imaju prednost i u odnosu na njih se određuje, makar ispod ili iznad bila autocesta. Ima ovaj svijet neka pravila, hijerarhiju. Nije tako loš. Učimo ih, savladavamo iz dana u dan, prekršimo pa bolje naučimo. I nisu stvar perspektive ili očekivanja. Vlakovi su tu glavna zakonitost. Ali ne da li šetate cestom iznad ili ispod njih, to ne. Već da li želite da vas odvezu u nečiji zagrljaj, da li želite da nekud pobjegnete, možda samo da ih promatrate i zaboravite sve drugo ili želite prosto da se zaustavite dok vam dolaze u susret.

Share