Za većinu koja se svakog maja okuplja u Okučanima ‘Bljesak’ je bio i ostao veličanstveno obavljena akcija, unatoč tome što su dosad iz zapadnoslavonskih grobnica ekshumirani posmrtni ostaci 145 osoba srpske nacionalnosti. Identificirano je svega 85 tijela.

Bilo je rano jutro 1. maja 1995: djeca su još spavala kada su u selo Medare, u zaštićenoj zoni UNPROFOR-a, upali hrvatski vojnici i započeli dvodnevnu vojno-redarstvenu akciju ‘Bljesak’. Bez ikakve vojske i naoružanja, mještani su slijepo vjerovali da će, u slučaju napada, nepalski bataljun UNPROFOR-a zaštititi barem najmlađe. No ta se jedinica povukla uoči napada HV-a, kojem je predala svoju bazu. Toga kobnog jutra prvi je ubijen Željko Dićko, čija je kuća bila samo 20 metara udaljena od UNPROFOR-ove baze. Kako je čija kuća dolazila na red, tako su njezini ukućani stradavali, uglavnom od noža ili metka u potiljak. Ubijeno je 22 mještana Medara: preživjele su samo dvije djevojke i to zato što ih je prepoznao i zaštitio jedan od vojnika HV-a. Ugašeno je tada sedam života srpske porodice Vuković, među kojima i tri dječja – jedanaestogodišnjeg Gorana, osmogodišnje Gordane i tek godinu mlađe Dragane. Pobijeni su i nemoćni starci: Steva Čanak (84) i sestra mu Draga (87), 60-godišnji invalid Milan Burojević i njegova majka Ljeposava (80), 70-godišnje Kata Vlaisavljević i Draga Đumić, pet godina starije Anka Golub i Zora Tomić, potom Ruža Dićko (55), Joca Grmuša (68), Jela Mrkonjić (60)…

Krvava priča o stradanju u Medarima samo je jedna od niza onih koje su se dogodile za trajanja te vojne akcije u svibnju 1995. godine. Više od stotinu civila koji su se mostom preko Save pokušavali domoći susjedne Bosanske Gradiške pobijeno je u izbjegličkoj koloni, na paklenoj cesti kroz Novu Varoš; na neizvjesnom putu spašavanja života sustizale su ih avionske bombe, maljutke, topovske granate i snajperski meci iz obližnjih šuma Prašnik i Ljeskovača. Oni koji su uspjeli preživjeti taj krvavi kaos govorili su istražnim organima u Glini, Gradišci i Banjaluci o užasnim scenama, o eksplozijama granata na cesti punoj ispreturanih vozila, o ubijenima i onima koji su izbezumljeno tumarali… Hrvatske snage otvorile su žestoku paljbu i na sanitetsko vozilo, vidljivo obilježeno znakom Crvenog križa, kojim je upravljao Gojko Malešević.

– Nisam smio zaustavljati, pa sam krenuo dalje, obilazeći brojna tijela i prevrnuta vozila, dok su kuršumi udarali po kolima. U jednom sam trenutku postao svjestan da je moj suvozač Dušan Ljiljak smrtno pogođen. I ja sam pogođen u leđa, krv mi je već počela liptati iz usta, pogođen je i Braco Radmirović koji je bio s nama u vozilu, čiji je motor ubrzo prestao raditi. Zaustavili smo se na izlazu iz Nove Varoši prema Gradišci: padale su brojne granate, nismo mogli izaći, pa smo Radmirović i ja polegli na pod kola, uz sjedala. Tako smo ostali oko sat i pol, sve dok vozilo, ispod kojeg su zaklon potražila i dva ranjena muškarca, nije pogođeno granatom, nakon čega je planulo. Nas dvojica smo izjurili pred vatrom, no razbuktali plamen već je zahvatio Dušanovo tijelo i ranjenike – sjeća se Malešević.

Nedjeljko Marjanović svjedočio je o tome kako je iz helikoptera mitraljezima pucano na izbjegličku kolonu, a ispaljene su i dvije rakete.

– Čuo sam šištanje, a potom i detonaciju. Vidio sam jedan traktor i više oštećenih putničkih vozila, iz kojih su provirivali dijelovi ljudskog tijela, ali se jauci nisu čuli, pa sam zaključio da su svi stradali. I pored traktora je bio par mrtvaca, a na njemu vozač, isto mrtav… Odjednom, iz kuća s obiju strana puta kroz Novu Varoš počeše po nama tući, pa smo Ilija Šućur i ja iskočili iz auta, a on je odmah posrnuo i, najvjerojatnije ranjen, pao. Bio je civil i na sebi je imao kožnu jaknu. Ležao sam na asfaltu, pa ga više nisam imao pred očima, no čuo sam kako je nekom vojniku kazao: ‘Nemoj me ubiti.’ Tada je odjeknuo pucanj, a s njim je zamuknuo i Ilijin glas. Po cesti je bilo razbacano najmanje 15 do 20 tijela – posvjedočio je Marjanović.

Oni koji su nakon tog pokolja još danima pristizali na desnu obalu Save govorili su o tome kako hrvatski vojnici noću bagerima sakupljaju tijela, pale ih i zakopavaju rovokopačima, nakon čega bi ispirali cestu. U Hrvatskoj se malo tko danas osvrće na stravični masakr što se zbio na novovaroškoj cesti: samo je na jednoj od obljetnica akcije njezin zapovjednik, general Marijan Mareković, izjavio da su ‘oni tako bježali da su vlastite ljude, izbjeglice, doslovce gazili’.

Stradanje tijekom akcije ‘Bljesak’ nisu uspjeli izbjeći ni mnogi civili koji su odlučili ostati kod svojih kuća. Nedjeljko Stojnić iz Bodegraja rekao je da su 2. svibnja vojnici HV-a svima koji su ostali u tom selu naredili da u koloni krenu cestom prema Novskoj.

– Dok smo se tako kretali, vidio sam kako pred svojom kućom leži Ljuban Ostojić, star 65 godina. Ležao je leđima na asfaltu, a ispod njega je izvirala krv: pokazivao je znakove života, trzao se i nešto nerazgovjetno mrmljao. Pored njega je stajao vojnik u zelenoj maskirnoj uniformi, koji je pucao u njega. Nakon približno pola kilometra hoda u koloni, uspio sam se neopaženo izvući i sakriti. Skrivao sam se oko obližnjih kuća četiri dana, a četvrtog sam se uputio prema kući Nikole Popića. Kada sam došao u njegov šljivik, našao sam ga mrtvog. Ubijen je metkom u potiljak – ispripovijedao je Stojnić.

Neki od civila koji nisu mogli ili željeli napustiti svoje domove smješteni su u logore. Velik broj pravoslavnih crkvi i imanja je opustošen i uništen, no uz pomoć snaga UN-a i humanitarnih organizacija mnogi su civili prevezeni u Republiku Srpsku i Srbiju. Bilo je zarobljeno oko 1450 pripadnika vojske tzv. Srpske Krajine, među kojima su mnogi kasnije osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne radi ratnih zločina; nekoliko desetina zarobljenika prošlo je i specijalnu torturu u zloglasnoj splitskoj Lori…

Prvih dana maja 1995. mira nije bilo ni na desnoj savskoj obali, u današnjoj Republici Srpskoj, entitetu u sklopu susjedne BiH. Nenad Glamočanin ispričao je kako je 2. svibnja, oko 5.30 ujutro, započelo granatiranje, nakon kojeg su Gradišku bombama počela zasipati i dva aviona HV-a. Iz svoga je skloništa izišao oko 15 sati, kada je granatiranje prestalo.

– Na stotinjak metara od svoje kuće vidio sam kako se uz ruševne okupila grupa ljudi. Iz cigala i prašine provirivala je dječja noga: razgrnuli smo cigle i ugledali tijelo djevojčice stare oko pet godina, koje je bilo bez glave. Pronašli smo i muški leš, po prilici 12-godišnjaka – opisao je je Glamočanin strašni prizor. Kasnije je utvrđeno da su smrtno stradali Dajana i Nemanja Gojić, čiji su roditelji tom prilikom teško ranjeni.

Stradanju svoje unuke, trogodišnje Une, svjedočio je Petar Tadić iz sela Baira u novskoj općini.
– Zbog cjelodnevnog granatiranja Gradiške odlučili smo otići u podrum susjedne kuće. Pokupili smo osnovne stvari, uzeo sam unuku u naručje i izišao na ulicu. Moja supruga i snaha išle su iza mene, noseći torbe sa stvarima. Začuo sam zvuk granate, koja je pogodila kiosk i eksplodirala. Od siline udara pao sam na pločnik, štiteći unuku svojim tijelom. Vidio sam da žmirka očima, pogledao iza sebe i vidio suprugu koja je ležala nepomično, ne dajući nikakve znakove života. U bolnici je konstatirano da su i supruga i unuka zadobile smrtonosne povrede – ispričao je Tadić.

U Boku Jankovcu, selu kraj Gradiške, u kući udaljenoj 800 metara od Save i direktno pogođenoj granatom, stradala je Nikolina Račić, koju je smrt zatekla u fotelji usred dnevnog boravka gdje se, uz knjigu, odmarala nakon ručka. U Staroj Gradišci 1. maja granata je raznijela desni kuk 14-godišnjeg Bojana Iličića i to pred očima njegova oca: Bojan je od ozljeda preminuo isti dan, na putu do banjalučke bolnice…

Za većinu koja se svake godine okupi u Okučanima ‘Bljesak’ je bio i ostao veličanstveno obavljena akcija, unatoč tome što je dosad iz zapadnoslavonskih grobnica ekshumirano 145 osoba srpske nacionalnosti. Identificirano je svega 85 tijela. Po evidenciji Veritasa, navodno su tijekom akcije poginule i nestale ukupno 283 osobe, među kojima 57 žena, devetero djece do 14 godina i 73 osobe starije od 60 godina starosti. Prilikom obljetnica ‘Bljeska’, uz broj oslobođenih četvornih kilometara spominje se i broj žrtava na hrvatskoj strani, no dosad još nitko nije spomenuo one na srpskoj strani. Ne govori se ni o tome koliko je civila u ta dva majska dana napustilo svoju domovinu i je li se u nju ikada vratilo.

Lani, na 19. godišnjicu ‘Bljeska’, predsjednik Sabora Josip Leko istaknuo je da ta akcija ‘i dalje svijetli istim sjajem, gdje je na najbolji način pokazano da se hrvatska vojska i hrvatska država ne bore iz razloga mržnje, nego iz razloga da uspostave slobodu i samostalnost svoje države i slobodu svim građanima Hrvatske’. Premijer Zoran Milanović naglasio je kako je vojno-redarstvena akcija ‘Bljesak’ bila veliki dan za Hrvatsku, čime se ona ponosi. Ni riječi o paklenom putu kroz Novu Varoš, o prekinutim dječjim životima ili tragedijama roditelja kojima su mališani, još topli od noćnog počinka, stradavali pred očima, a oni im nisu mogli pomoći. Čini se da je neosjetljivost dužnosnika na patnje zapadnoslavonskih Srba prešla i na pravosuđe (kako hrvatsko tako i ono u Hagu), pa nikada nije pokrenuta nijedna intenzivnija istraga o zločinima i stradanjima civilnog stanovništva srpske nacionalnosti u ‘Bljesku’. Tek je HHO, davne 2003., ŽDO-u u Slavonskom Brodu dostavio izvještaj o stradanjima, nakon čega je od policije zatraženo da provede kriminalističku obradu, ali dosad nije podnesena nijedna kaznena prijava. Štoviše, u junu 2006. odbačena je jedina podnesena kaznena prijava za ratne zločine počinjene tijekom te vojno-redarstvene akcije – ona protiv generala HV-a Mladena Kruljca, svojedobno komandanta Treće gardijske brigade i Kopnene vojske, te vojnika Tomislava Abramovića, koji je po Kruljčevu naređenju snajperom usmrtio civila Miroslava Vučkovića. MUP Republike Srpske podnio je 2008. radi zločina počinjenih tijekom ‘Bljeska’ kaznenu prijavu Tužilaštvu BiH, odnosno njegovu Odjeljenju za ratne zločine, i to protiv najviših predstavnika HV-a i hrvatske policije, no postupak je još uvijek u istražnoj fazi. Kaznenu prijavu za ratni zločin počinjen nad zarobljenim pripadnicima krajinske vojske podnijela je 2012. Inicijativa mladih za ljudska prava iz Zagreba, ali nadležno odvjetništvo još prikuplja informacije o žrtvama i počiniteljima. Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije otvorilo je u ožujku 2011. predkrivični postupak za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u Medarima. Predmet je u junu 2012. proslijeđen DORH-u, no postupka još nema. Isto tijelo je lani otvorilo predkrivični postupak za istovrsno krivično djelo počinjeno u selu Voćarici, kada je u istom danu ubijeno petero srpskih civila, a postupak je još u fazi prikupljanja informacija i dokaza.

Bilo je logično očekivati da će se stvari pokrenuti nakon ekshumacija grobnica u Medarima, Okučanima i Vrbovljanima 2010., kojima su prisustvovali i predstavnici Državnog odvjetništva i policije, no ništa se nije dogodilo – nije bilo ni istraga ni podignutih optužnica. Jedino je pravosuđe odgovorilo na tužbu koju su protiv države pokrenule sestre Vuković, kojima je u Medarima ubijena zamalo cijela porodica: svirepi čin proglašen je ‘kolateralnom štetom’ u ratu. Štoviše, kako preživjele sestre nisu imale novca za sudske troškove, naloženo je da se oni namire od prodaje kuće u kojoj su im stradali najmiliji. Istina, radi takve je odluke Županijskom sudu u Slavonskom Brodu uložena i žalba, pa sestrama Vuković nekadašnji dom nije oduzet, no cijeli slučaj još nije dobio svoj krajnji, pravedni epilog.

Izvor: Novosti, autor: Paulina Arbutina