Uobičajena gužva i mravinjak ljudi što žurno prolaze, glas s razglasa poziva putnike na neki peron, koferi se vješto mimoilaze. Glasovi, dim cigareta, čekanje, ispraćanje. Uvijek isti prizor. Onda kuće i predijeli krenu da se smjenjuju kroz zamagljen prozor dotrajalog autobusa pretapajući se na kraju samo u jednu svijetlu liniju od uličnog osvjetljenja okruženu gustim mrakom. Ta linija vodi do kuće.
Svako ima neki kutak, sobu, kuću, grad uz koji veže prve snove, maštanja i htijenja. Velike nade, planove što ćeš postići, koga ćeš obradovati, što za sobom ostaviti. Odakle se uputio “u svijet” da savladava vještinu opstajanja. Sretni su oni koji mogu da se vrate u taj prostor koji će usprkos svim transformacijama uvijek za njih biti riznica najdragocjenijih uspomena. Imaju gdje da dođu i obiđu groblje iznevjerenih snova, ideala i ambicija. Da se postide i zapitaju nad sobom. Što su postali, jesu li baš to htjeli. Kažu da je bitnije gdje se probudiš nego gdje si sanjao…
Dok počinju da se nižu poznati krajevi, poznate ulice, prodrma te izrovan put, protrese ti i želudac i idealiziranu, ružičastu sliku o zavičaju, rasprši je. Izađeš s torbom punom bezličnih poklona za najbliže, s prtljagom punim poljuljanih vrijednosti, zabluda, otuđenja, nemira. Težak prtljag. Ne znaš što bi poklonio kome, ne znaš ni što tko voli danas ni što mu je potrebno, pa doneseš suvenire i nešto skupo da misle da ti je dobro. Ali ono što ti svakog dana gledaš u ogledalu neko drugi promatra drugim očima, još ako promatra s distancom i s ljubavlju, vidjet će sve nove bore i nove kilograme i tamne podočnjake od alkohola i nespavanja.
Treba još samo preći kućni prag. Tu granicu između dva svijeta, onog toplog i sigurnog unutra i onog neizvjesnog, hladnog i najčešće tuđeg napolju. Previše si napolju, žuriš. Snaga tog ulaska, tog prijelaza u snovidovni prostor slobode ima nečeg magičnog. Osjetiš duhove svih predaka koji s te granice čuvaju, štite od zlih vanjskih utjecaja one unutra. Došavši iz svijeta blindiranih vrata sa “špijunkama”, odurnog smrada zajedničkih hodnika, glasne muzike, svađa koje probijaju zidove, mirisa tuđih ručaka i laveža tuđih pasa, stojiš sa strahopoštovanjem pred pragom svoje kuće. Osjetiš mitsku snagu i silu te granice između starog i novog života koju treba preći, poštovanje, divljenje. Kao u drugu dimenziju da ulaziš. Ali preko praga ulazi druga osoba, nisi onaj koji je izašao. Ključevi koje si rođenjem dobio otvaraju ta vrata, i dalje te čeka topli zagrljaj. I novog tebe. Pripadanje je obostrano. Prag oprašta, prima, tješi, smiruje.
Bez obzira na to da li si otišao zato što si morao ili si želio, tražio bolji život ili ljepotu, išao da pobjegneš ili da bi se vratio, odlaziš s nadom i poletom, a vraćaš se poražen, nedostignute ravnoteže i smisla. Razmišljaš što si izgubio. Mrsko ti je ono što si dobio.
Ali imaš gdje da se vratiš. Imaš odakle da ponovo odeš… To je zato uvijek mjesto suočavanja, samoanaliziranja i preispitivanja. Jedino tu se usuđuješ. Ali i jedino odatle imaš snage da priznaš da si sve promašio. I snage i želje da počneš sve ispočetka.
