Zveckanje oružjem kojem svjedočimo posljednjih nekoliko mjeseci između službenog Zagreba i Beograda stvorilo je pogodnu klimu za novo uzdizanje onih društvenih snaga kojima je i klima devedesetih godina prošlog stoljeća bila najblagotvornija za iskazivanje nacionalističkih i šovinističkih boljki. Neprimjerena ratnohuškačka retorika s Pantovčaka, ali i ona službenih srbijanskih vlasti, polako ali sigurno stvara atmosferu u kojoj bi ponovno mogli nastradati oni koji s tim bolesnim igricama domaćih elita nemaju ništa niti bi to željeli imati. Iako je vrijeme fizičke ugroženosti zbog nacionalne pripadnosti uglavnom stvar prošlosti, današnje metode difamacije i osobne diskreditacije nepoćudnih jednako su djelotvorne jer ciljaju na oduzimanje osnovnih sredstava za život.
Najsvježiji primjer orkestriranog napada zbog nepodobnosti uzrokovane kombinacijom kvalitetnog novinarskog rada i nacionalne pripadnosti je klevetnički napad jednog razvojačenog časnika na novinarku HRT-a Jagodu Bastalić. Medijski napad je uslijedio nakon emitiranog novinarskog priloga u kojem je sasvim opravdano kritiziran rad predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a ono čime se časnik obrušio na novinarku je dobro poznato sredstvo iz najcrnjih godina hrvatskog novinarstva – nepatvorena laž. Jagoda Bastalić je putem “kanalizacijskih” internetskih portala, koji posljednjih godina niču kao gljive poslije kiše, oklevetana ubojitim koktelom laži i lako provjerljivih neistina koje su, po mišljenju tvorca takvog pisma, trebale jednom za svagda ušutkati nepoćudnu novinarku i torpedirati je s javne televizije. Čovjek je za potrebe hajke i odstrela izmislio čitav set lažnih podataka, od toga da joj je otac bio komandant u JNA, a brat “četnik”, dok je ona sama iz Zagreba u jeku rata pobjegla u Okučane kako bi valjda putem lokalnog radija predvodila napade na Hrvatsku. Suludost takvih optužbi ubrzo je razotkrivena najobičnijom faktografskom analizom, kojom je ustanovljeno da otac novinarke Bastalić nikada nije bio u JNA, da joj brat nikada nije bio “četnik” jer ona naprosto nema brata, dok ona sama u Okučanima nikada nije živjela i radila.
Novinarka Jagoda Bastalić nije ni prva ni zadnja žrtva medijskog linča koji kreće s dna medijske močvare lažnim i neprovjerenim glasinama, a često završava otkazom i profesionalnim uništenjem žrtve koja nema podršku ni medija ni pravosuđa. Laži i obmane postale su dopuštena sredstva u javnom životu, a hiperprodukcija kojekakvih internetskih portala stvorila je čitavu njihovu industriju kojom se nepoćudnima u hrvatskom javnom životu kroje lažne biografije. Portali koji to nisu, bez impresuma i odgovornih urednika, sakrivaju se iza svojih nalogodavaca i za njihove potrebe prekrajaju živote i karijere ljudi koji nisu spremni pognuti glavu i šutjeti.
Naravno, ne rade to oni zato što su se sami toga sjetili ili imaju hrabrosti, nego zato što im službena politika daje sasvim jasne i nedvosmislene signale što je dopušteno, a što nije. Zakoni i pravosudni sustav skrojeni su na način da obeshrabre žrtve od bilo kakve pravne zaštite, a novinarska udruženja su također podijeljena na podobna i nepodobna, što paramedijskim strukturama uvelike olakšava posao u obračunima s nepoćudnim pojedincima. Svi novinarski kriteriji zgaženi su u ime slobode govora koja je u ovih 25 godina dobila najekstenzivnije tumačenje u povijesti, pa ona više ne označava pravo na izražavanje, nego pravo govoriti sve što nekome padne na pamet, neovisno o tome radi li se o klevetama ili najgorim mogućim uvredama. Takvo stanje nije novost, poruke o tome da se radi o dopuštenom obrascu ponašanja dolaze s najviših instanca vlasti, iz Vlade, Sabora i Kaptola, pa je potpuno razumljivo da se oni s dna piramide osjećaju pozvanima za obračun s kritičarima trenutne vlasti.
No letargija i preuzimanje uloge žrtve zasigurno nisu odgovor na takve nečasne napade. Nasilnike treba smjestiti gdje im je mjesto, novinarska udruženja moraju pravno stati iza novinara koji poštuju novinarsku etiku i zakonskim sredstvima se obračunati s podzemljem svake vrste. U suprotnom, ako i ovo malo ozbiljnog novinarstva koje danas postoji u Hrvatskoj poklekne pred mrakom i ništarijama, neće u ovoj zemlji ostati ništa zbog čega bi se iole normalnom čovjeku isplatilo ostati.
