Maratonci izgubljeni u prijevodu

Share

Legenda o urnebesnom filmu i istoimenoj predstavi iz 1980-ih s kultnim beogradskim glumcima vjerojatno je doprinijela tome da je premijerna izvedba predstave Maratonci trče počasni krug u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh bila rasprodana danima unaprijed. Karte nabavljene preko veze u sveopćoj gužvi dijelile su se preko ramena, kulturna i politička krema tiskala se pred ulazom, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić veselo se družio s mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem i glumcem Bogdanom Diklićem, došao je i pisac komada Dušan Kovačević

U prepunoj dvorani, u koju su žurno unesene i dodatne stolice, sa zakašnjenjem od dobrih 15 minuta predstava je konačno započela, ali – avaj! Već u prvim minutama vidjelo se da se ona neće moći ni približiti slavnim verzijama iz prošlosti iz jednostavnog razloga: zbog jezika. Naime, Maratonci trče počasni krug satirična su komedija jednog specifičnog mentaliteta koji se, između ostalog, osjeća u jeziku, u toj karakterističnoj ekavici koja oslikava i pomalo anarhoidnu ležernost sredine i silovitost međuljudskih odnosa i melankolični patos u gledanju na život.

maratonciKao što znamo, priča govori o porodici Topalović koja se bavi preprodajom mrtvačkih kovčega i dilanjem leševa, što predstavlja piščevu genijalno pogođenu simboliku o retrogradnom (srpskom) društvu i morbidnim pojedincima koji preživljavaju baveći se lešinarskim poslovima i sitnim kriminalom. Na svim južnoslavenskim stranama taj mentalitet je dobro poznat, ali on se natapa drugačijim sokovima u Dalmatinskoj zagori, a drugačijim u južnoj Srbiji. Ta sočna ekavica iz Kovačevićevog komada prevedena je, nažalost, za potrebe zagrebačke predstave na ijekavicu, čime je Kerempuhova izvedba ruinirana praktički i prije nego što je počela: izgubljen je karakteristični ritam i ton originalnog govora, a onda i sve geste koje prate takav govor. Prijevodi, naravno, jesu dio tradicije širenja literature, ali ponekad oni jednostavno nisu mogući: ne može se, ukoliko nije u pitanju veliko scensko nasilje, zamisliti Dundo Maroje u kajkavskom govoru ni Gospoda Glembajevi na čakavici. Upravo to se dogodilo s Maratoncima, pa kad glumac kaže na primjer „ubi me propuh“, onda to ni izbliza nije uvjerljivo kao originalno „ubi me promaja“, a takvih je beskrvnih prijevoda bilo bezbroj…

maratonci2Kako su Maratonci izrazito glumačka predstava, najveće žrtve ideje redateljice Ive Milošević da napravi „drugačiju“ predstavu bili su upravo glumci. U „krivom“ naglasku i njihovi karakteri i međusobni odnosi bili su nejasni, pa se nakraju nije znalo ni gdje pripada, kojem kraju i vremenu, čitava saga o porodici Topalović. Također, u ovoj se izvedbi izgubila komedija. Kovačević tekst, od kojeg vam od smijeha idu suze na oči, nudi čitav niz scenskih kalambura s pucanjem i pjevanjem, kojih je u ovoj predstavi bilo napadno malo. Kako je priči oduzet prirodni okoliš i autentična energija, onda je i završetak u kojem se, ničim izazvan, najmlađi član porodice pretvorio u beskrupuloznog neoliberalnog menadžera, djelovao više nego tragikomično.

No bilo je i dobrih rola: od glumaca najviše treba istaknuti Vilija Matulu koji je genijalnom mimikom odigrao 128 godina starog Maksimilijana Topalovića. Vrlo dobra je i Elizabeta Kukić u muškoj ulozi Aksentija Topalovića (102 godine), dok je na svoj prepoznatljiv način evergrin šarmera Tarik Filipović odigrao malograđanskog kicoša Đenku. Aplauz publike u prepunom Kerempuhu bio je na kraju predstave tek pristojan i umjeren: u sjajan Kovačević tekst trebalo je udahnuti samo malo pravog života pa da Maratonci dobiju i urnebesnu zagrebačku verziju. Šteta.

 

Autor: Bojan Munjin, izvor: Novosti

Share