Martina Globočnik i Vlatka Vorkapić: Za radnička prava se u Hrvatskoj najmanje izlazilo na ulice, a trebalo je najviše!

Share

Dugometražni dokumentarni film Odgođena revolucija scenaristice Martine Globočnik i redateljice Vlatke Vorkapić jedan je od onih filmova koji angažirano i s uplivom poetskog istražuje potencijal pobune i otpora društvenoj nepravdi i ekonomskoj sustavu koji ju proizvodi.

Snimljen u produkciji FadeIn-a, Odgođena revolucija bavi se privatizacijskim pljačkama i ratnim profiterstvom, ali i ljudima koji ostale građane pokušavaju pokrenuti na pobunu protiv onih koji generiraju i produbljuju klasne razlike u društvu.

O motivaciji za snimanje Odgođene revolucije pričali smo s dvojcem Globočnik Vorkapić.

Na samom početku filma vidimo Martinu, njenog brata sašu i njihove vhs snimke iz djetinjstva. Već u tom prvom kadru nudi nam se i dio odgovora na pitanje o vašim osobnim motivacijama za snimanje ovog filma. No, idemo pobrojati što više razloga koji su vas pokrenuli na rad na ovom filmu, od početne faze do finiša!

Martina Globočnik: Oduvijek sam kao dokumentaristica smatrala privlačnim vidjeti kad ljudi izađu iz komoditeta, svojih ljuštura i bore se za nešto u što vjeruju. U tome po meni postoji neka čistoća, neka umjetnička ljepota. S druge strane, često me ljutila vlastita nemoć. Ograničenja koje su postavili roditelji, društvo. Pitala sam se kad je vrijeme zauzeti za nešto, kad je naše vrijeme. Radeći na ovom filmu i promišljajući upravo o trenutku promjene shvatila sam da je uvijek naše vrijeme. Svako vrijeme je dovoljno dobro da nešto promijeniš. Bilo mi je zanimljivo, povremeno i uzbudljivo promatrati ljude koji su aktivni, koji nešto mijenjaju.

Vlatka Vorkapić: Najjednostavnije rečeno, mene je čudilo zašto ljudi, iako su nezadovoljni situacijom u kojoj se nalazimo, uopće ništa ne poduzimaju, nego potpuno pasivno prihvaćaju sve loše oko nas. Neki moj osobni okidač je možda bila rečenica koju sam toliko puta čula, a ona glasi: „To ti je jednostavno tako“. Ta rečenica ne samo da me jako nervira, nego sam sigurna da je osoba koja to izgovara na neki način sukrivac za opće stanje. Jedna druga rečenica koja je iskrsnula tijekom snimanja, a glasi: „Mi smo oni koje smo čekali.“ je sukus svega onog po čemu je meni ovaj film osobno bitan. Mislim da je to osnovna istina koju si svatko od nas mora osvijestiti i pronaći snagu u sebi kako bi se zauzeo za sebe, druge ljude i za sve ono što smatra pravednim. To možda nisu velike revolucije, već male unutarnje, ali takvim malim koracima i započinju sve velike promjene.

Možete li se sjetiti društveno-političkih okolnosti u kojima ste snimale ovaj film. Bilo je to vrijeme 2016. I 2017. godine, u te dvije turbulentne godine zgusnulo se mnogo direktnih akcija, prosvjeda i različitih protestnih skupova kojima je dio civilnog društva pokušavao ukazati na rastuću društvenu nepravdu.

Martina Globočnik: Film smo počele snimati 2013, nešto u 2014.pa uz pauze aktivnije 2015, 2016… Znala sam se šaliti kako je riječ o futurističkom dokumentarcu-snimaš dok se ne dogodi. Politički i društveni okvir se odigrao sam. Učinio film aktualnijim, razumljivijim. Na to nismo imali utjecaja. Ali ono što mi se čini da je velik dio civilne scene dočekao nespremno zaoštravanje u društvenom diskursu. Više su se malograđanski mnogi iščuđavali nego da su razmišljali zašto dolazi do regresije u razini ljudskih prava, i koji su odgovarajući mehanizmi i alati kojima je moguće na novonastale okolnosti odgovoriti.

Na koji ste način birali prosvjede i akcije na kojima ćete snimati, i na koji ste način opipavali „revolucionarni potencijal“ koji će odvijao ili mogao zbiti? Kako uopće više od 25 godina tranzicijske i posttranzicijske pljačke ugurati u 70-tak minuta filma?

Martina Globočnik: Mislim da treba razlikovati unutardruštvene akcije i prosvjede kao što su podrška kurikularnoj reformi ili Zagreb Pride jer su normalan i dobrodošao dio građanske artikulacije potreba pojedinih skupina koji ne propituju društveni okvir, već djeluju unutar njega. Nas su zanimale kritike sustava i zašto one ne postoje, odnosno u kojoj mjeri u Hrvatskoj postoje. Na početku rada, još 2012. nastojale smo uhvatiti različite trenutke; snimali smo i skupljanje potpisa za peticiju protiv privatizacije autocesta, ali kad razgolite priču postaje jasno da su radnička prava nešto za što se najmanje u Hrvatskoj protestno izlazilo na ulice, a s obzirom na opseg nepravilnosti u tranziciji trebalo ustvari po meni najviše.

Premda ni jedan prosvjed osim onog za podršku kurikularnoj reformi nije okupio doista velik broj ljudi, u društvu u posljednje vrijeme djeluje više srodnih formalnih i neformalnih organizacija i skupina koje promiču feminizam, lijeve i socijalističke ideje, seksualna i ženska reproduktivna prava. Zašto ste se u filmu odlučili za specifične slučajeve poput gavrilovića, kamenskog, radničke fronte?

Martina Globočnik: Htjele smo iscrtati vremensku putanju počevši s prvim slučajem ratne privatizacije, a to je bila petrinjska mesna industrija Gavrilović. Činilo nam se potencijalno zanimljivo da se u vrijeme obrane Petrinje prodaje ključno poduzeće koje je zapošljavalo praktički cijeli taj kraj. Protagonist filma, bivši direktor Gavrilovića i svjedok vremena, Vladimir Demetrović pokazuje oglas u Večernjem listu koji opisuje apsurd: Anić promet prodaje vojne uniforme, a pored tog oglasa je i oglas o prodaji pet poduzeća mesne industrije Gavrilović. Kamensko je pak, primjer novijeg datuma. 2010. je stavljen ključ u bravu. Na tome se, pokazuju dokumenti, radilo nekoliko godina. Firma koja je pozitivno poslovala je prodana u bescjenje. Kada je riječ o Radničkoj fronti meni se ona svidjela kao nova, antisistemska stranka koja je proizašla iz aktivističkih i sindikalnih krugova, a koja zagovara raskid s kapitalizmom i socijalistički, kao pravedniji društveni model. Pitali smo se, kako će izgledati njihovi prvi koraci;zanimljiva su nam bila artikulacija stajališta u javnosti od zanimljive akcije ‘Svaki tjedan tajkun jedan’, pa do simboličkog rezanja žice na hrvatsko-slovenskoj granici.

Protagonisti filma su aktivist radničke fronte Marko Milošević, novinarka Iva Anzulović, predsjednica udruge Kamensko Đurđa Grozaj, nekadašnji direktor holdinga Gavrilović Vladimir Demetrović. Što ih sve ujedinjuje?

Vlatka Vorkapić: Film govori i o tome kako se u Hrvatskoj devedesetih godina istovremeno ratovalo i trgovalo. U jeku najžešćih ratnih stradanja Đuro (Georg) Gavrilović postaje vlasnik najveće mesne industrije u Hrvatskoj. Taj slučaj istražuje jedna od junakinja našeg filma – slobodna novinarka Iva Anzulović. a veliku pomoć je imala od nažalost pokojnog Vladimira Demetrovića. Đuri Gavriloviću se sudi za ratno profiterstvo. Jedna od posljednjih žrtvi tranzicijske pljačke je i modna kuća Kamensko. Đurđa, bivša radnica već sedam godina ukazuje na kriminal zbog kojeg je uz kolege završila na ulici. Marku Miloševiću, kao članu Radničke Fronte, problem loše privatizacije tijekom koje su nestajale tvornice i radnici završavali na cesti je isto tako vrlo važan dakle, sve njih povezuje privatizacije i njezine posljedice za građane Hrvatske.

Koliko je materijala snimano i na kakva ste ograničenja nailazili na terenu?

Vlatka Vorkapić: Kako smo snimali preko tri godine, materijala je stvarno bilo mnogo. Grubi šnit u montaži je trajao preko 4 sata. Ono što je bila prednost ovog snimanja je odluka da smo paralelno sa snimanjem krenuli u montažu. Uvijek kažem da su ovakvi dokumentarni filmovi više nalik jazz glazbi. Naime, živi ljudi koje snimaš dugo vremena nužno unose nepredvidljivost, potrebu za improvizacijom i neponovljivost. Ja to ne bih nazvala ograničenjem, već ljepotom dokumentarnog filma.

Promjena parlamentarne vlasti donijela je dodatno sužavanje slobode medija i smanjenje prava manjinskih skupina. Je li vas atmosfera koja je u društvu zavladala u to vrijeme i potaknula na ovaj film?

Martina Globočnik: Odgođena revolucija nije odgovor na neko političko razdoblje ili raspoloženje iako reagira na njega jer protagonisti koje smo godinama snimali žive u kontekstu vremena i prostora. Izborni ciklusi kod nas ne utječu na kvalitetu života. Mene su zanimali psihološki mehanizmi- kad se čovjek buni, kada je aktivan i slično. Razgovarali smo i snimali Renatu Salecl povodom njene knjige “Tiranija izbora” koja objašnjava da je kapitalizam zamišljen da pasivizira pojedinca koji se nalazi u vlastitom privatnom paklu preispitivanja vlastite nedostatnosti. Događaji koji su se zbivali van Hrvatske, kao prosvjedi u Grčkoj, Occupy pokret u Americi, prosvjedi u Ljubljani, Mariboru, Bosni…arapsko proljeće…bili su meni intelektualni poticaj. Kako to da se posvuda ljudi nešto bune, kod nas vrlo rijetko. U vrijeme istraživanja zbili su se neartikulirani Facebook prosvjedi, Blokada nastave na Filozofskom fakultetu, peticija protiv golfa na Srđu. Koliko se mogu sjetiti, vrlo malo iskrica tako da ne mogu svjedočiti o atmosferi. Više o izostanku iste.

„Mi smo oni koje smo čekali“, rečenica je kojom nas martina kao naratorica odvodi u fadeout filma. Vjerujem da se nadate da je ovaj film samo dokument vremena koji je zabilježio ključanje građanskog neposluha i otpora, te da se organiziranije i masovnije protestne akcije tek trebaju dogoditi?

Martina Globočnik: Mi smo oni koje smo čekali za mene je vrlo oslobađajuća i obvezujuća poruka. Riječ je o izreci Hopi Indijanaca koja mi se jako svidjela. Kad kažem da je obvezujuća, mislim da poziva na odgovornost pojedinca prema sebi i zajednici u kojoj se nešto događa. Ne mislim da su prosvjedi učinkovit oblik društvenog djelovanja. Kad promatrate primjer sjeverno američkih starosjedilaca, jasno vam je da tek kad su u šezdesetim godinama 20. stoljeća djelovali u sinergiji osvještavanja vlastite pozicije i zahtjeva prema američkoj državi, uključivanja intelektualaca, političara, vjerskih vođa, medija, pravnika uspjeli mijenjati zakone i konkretno stanje na terenu. Kod nas je u tome bila efikasna udruga ‘U ime obitelji’ koja je pametno“ odigrala“ vezano za referendum o braku. Odradili su kombinaciju prosvjeda i javnih istupa, zagovaranja, poslužili se crkvenom infrastrukturom i oslonili se na oportune političare. Uz vještu artikulaciju i jezično-medijsko oblikovanje uspjeli su u svojem naumu. Ono što osobno mislim o širim akcijama je zapravo da bi to trebale biti pravne akcije. Da sam na mjestu ljudi čije su firme zbog profita pojedinaca stjerane u stečaj tužila bih državu. Kod nas pa na međunarodnom sudu za ljudska prava. Kad bi dio od bivših radnika onih 2000 firmi u kojima su u pretvorbi i privatizaciji utvrđene malverzacije tužile državu za kršenje radničkih prava, vjerujem da bi se moralo mijenjati zakonodavstvo i sigurno bi sudska praksa bila osjetljivija na poziciju obespravljenog radnika. Mislim da su tisuće ljudi pretiho otišli. Iscrpili su ih i šutnuli. Na žalost, pitanje je skore hoće li u skoroj budućnosti tako tiho otići i radnici Petrokemije ili Ine.

S tim u vezi, može li „odgođena revolucija“ biti prvi dio jednog filmskog ciklusa koja ćete nastaviti snimati?

Martina Globočnik: Za mene je to jedna priča. Vlatka?

Vlatka Vorkapić: Tijekom snimanja je stvarno na trenutke izgledalo da nikad nećemo završiti ovaj film. To je i logično kada pratiš nečiji život. Neke stvari su ostale u filmu otvorene, i na ljudskoj razini naravno da me zanima što će se dogoditi s ljudima koje sam snimala, ali što se tiče filma on je svoj kraj dobio jednog jutra dok smo snimali ispred suda. Kada je gospodin Gavrilović, protiv kojeg je podignuta optužnica za ratno profiterstvo izgovorio rečenicu:“Pomozi Hrvatsku na svoju sramotu“ cinično parafrazirajući onu narodnu“pomozi sirotu na svoju sramotu“ ja sam pomislila – evo, imamo kraj filma. Da, stvarno, upravo se o tome i radi – o ogromnoj pljački i strašnom cinizmu ljudi koji su to radili u skladu s onom okrutnom rečenicom: „Rat je prilika koja se ne smije propustiti.“

Kada film kreće u svoju redovnu distribuciju i gdje će se sve prikazivati u hrvatskoj i regionalno?

Vlatka Vorkapić: Odlučile smo se da distribucija krene sa Siskom, a plan je da film igra u što više kina u Hrvatskoj. Premijera u Sisku dakle otvara niz projekcija koje planiramo u dogovoru s nezavisnim kinima. Namjera nam je da ovaj film koji govori o posljedicama privatizacije dođe do što većeg broja gledatelja pa ćemo se u danima i mjesecima koji nam predstoje time ozbiljno pozabaviti. Ono što me veseli je činjenica da film, iako se bavi ozbiljnim i teškim temama ipak ima dozu humora koju gledatelji prepoznaju. Neki ljudi koji su gledali film rekli su mi da je film zapravo tragikomedija.

 

Izvor: Vox Feminae, autor: Antonela Marušić

Share