Meritokracija i(li) solidarnost

Share

Čini se da ostvarivanje prava nacionalnih manjina zajamčenih Ustavom i Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina nikad nije bilo teže. No zanimljivo je da to više nije posljedica pritisaka radikalno desnih krugova, koji u svakom manjinskom pravu vide nepravdu i izdaju biblijskih razmjera, nego se taj pritisak preselio na neoliberalne krugove koji u pozitivnoj diskriminaciji manjina prepoznaju ostatke društva solidarnosti kakvo je na ovim prostorima vladalo prije tridesetak godina. Takvi pritisci mijenjaju karakter otpora prema manjinama, pa se dominantno nacionalistički argumenti protiv posebnih prava manjina transformiraju u argumente kapitala i stručnosti, implicirajući da je Hrvatska postala društvo u kojem vlada meritokracija, a ne koruptivno-plemensko-rođački sustav zapošljavanja. Najnoviji argument neoliberalnih struja je da u društvu koje stremi vladavini meritokracije, odnosno sustava u kojem najbolji i najstručniji dolaze na vrh, pripadnost naciji ne može biti kriterij za zapošljavanje. Takav diskurs prirodna je posljedica ulaska Hrvatske u Europsku uniju i nominalnog pridruživanja zapadnim demokracijama te medijskog stvaranja dojma da je diskriminacija stvar prošlosti, a ne i sadašnjosti.

No pođimo redom. Ustavom i pratećim zakonima manjinama je, poglavito srpskoj, zajamčeno da imaju pravo na sudjelovanje u državnim i javnim poduzećima u skladu sa svojom brojnošću, uz dodatni uvjet da zadovoljavaju sve potrebne stručne uvjete. Taj dio o stručnoj osposobljenosti za posao mediji i političari koji godinama pokušavaju demonizirati propise o pozitivnoj diskriminaciji namjerno izostavljaju, pa ne čudi hajka koja se na sam spomen takvog načina zapošljavanja javlja u medijima. Posljednji takav napad došao je od čelnika neoliberalne stranke Pametno, koje je šokirao prigovor kako je premalo zaposlenih Srba u državnim poduzećima, pa je nerijetka situacija da u općinama većinski naseljenim Srbima radi neproporcionalno malo pripadnika te nacionalne manjine. Njihov prigovor proizlazi iz neoliberalne pozicije da je stručnost jedini i isključivi kriterij zapošljavanja za sve, pa tako i za Srbe.

U normalnom društvu takva izjava ne bi bila sporna, no pripadanje određenoj nacionalnoj grupi kao kriterij zapošljavanja samo je naizgled suludo. Zakon o pozitivnoj diskriminaciji nije prepisan iz knjiga iz 18. stoljeća, on je posljedica odnosa u hrvatskom društvu koje, poglavito u manjim sredinama, manjine odbacuje kao neorganski element. Do takvih zaključaka došlo se pukom statistikom, koja je porazna, a prema kojoj Srbi i pripadnici ostalih manjina nisu sposobni biti ni šumski radnici, a kamoli da mogu kandidirati za neka sofisticiranija zanimanja u javnoj upravi. Nerijetka je situacija da je u općinskim upravama, policiji, sudovima i bolnicama broj pripadnika manjina praktički zanemariv i kreće se u okviru statističke greške, iako njihov udio nadilazi 40, 50, pa i 60 posto stanovništva.

Naravno da je takva statistika rezultat suptilne diskriminacije, kada poslodavac koji ima izbor između više kandidata, bilo zbog vlastitog animoziteta ili pritisaka okoline i javnosti, odabire onog koji pripada većinskom narodu i zbog kojeg mu nitko neće praviti probleme. Upravo zbog takvih situacija i stanja na terenu Hrvatski sabor je donio propise o pozitivnoj diskriminaciji i na taj način onemogućio samovolju ili samoograničavanje poslodavaca propisujući da je poslodavac dužan zaposliti pripadnika manjine ako je njihov broj razmjerno manji od udjela u stanovništvu, a istovremeno zadovoljava i kriterij stručnosti.

Sukladno tome, jasno je da propisi o pozitivnoj diskriminaciji ne stavljaju pripadnike manjina u bolji položaj od onih većinskog naroda, nego im samo omogućuju da budu ravnopravni uz uvjet da su dovoljno stručni. Ako među manjinama nema stručnjaka koji zadovoljavaju kriterije natječaja, neće im pomoći nikakvi zakoni ni ustavne odredbe.

No iako je materija zaštite prava na rad manjinskih grupacija vrlo jednostavna, politička elita nikako ne može ili ne želi shvatiti takve jednostavne mehanizme djelovanja, pa napadi sve češće dolaze i od onog pristojnog i građanskog dijela koji si ne želi priznati da ne živi u društvu visoko razvijene demokracije i tolerancije, nego u društvu uronjenom u nacionalizam i predrasude. Zato im je jednostavnije zaštitu manjinskih prava proglasiti atavizmom prošlosti nego se suočiti sa stvarnim stanjem u hrvatskom društvu i raditi na uklanjanju predrasuda i diskriminacije kako bi što prije nestala potreba za posebnom pravnom zaštitom radnih prava pripadnika manjina. Bez suočavanja s pravim stanjem na terenu, a u situaciji teške ekonomske krize, osuđeni smo na porast diskriminacije i jačanje animoziteta prema manjinama, kao i na jačanje pogrešnog stajališta da su manjine privilegirani dio hrvatskog društva.

Share