Milan Gulić: Jugoslavensko ujedinjenje bila je plemenita ideja

Share

Mladom povjesničaru Milanu Guliću historijski događaji su odredili i ličnu sudbinu i profesionalno usmjerenje. Jedna od stotina novinskih fotografija iz augusta 1995. koje su prikazivale beskrajnu kolonu srpskih civila nakon „Oluje“ bila je fotografija dječačića koji viri ispod cerade kamiona s izbjeglicama. Bilo je to bezazleno i uplašeno lice Milana Gulića. Godine su prošle, on se s roditeljima nastanio u Srbiji i škole i studij povijesti završio u Beogradu. Mladi doktor historijskih znanosti danas je profesionalno vezan uz Institut za savremenu istoriju u glavnom gradu Srbije, gdje sustavno proučava povijesni položaj Srba u Hrvatskoj. Srcem je vezan, kako kaže, uz Benkovac u kojem je rođen i iz kojeg je na tako tragičan način morao otići. Neprekidno razmišlja je li sve to moglo biti drugačije…

Može li se povući paralela između položaja Srba na Kosovu i položaja Srba u Hrvatskoj, nekad i danas?

Paralele se mogu povući, ali malo ih je, što danas, što u prošlosti. Kosovo je, za razliku od krajeva u Hrvatskoj u kojima su živjeli Srbi, imalo autonomiju još u SFRJ, koja je, po Ustavu iz 1974., bila bliska ravnopravnosti s drugim republikama, dok su Srbi imali neku fantomsku konstitutivnost naroda u Hrvatskoj, koju praktički nikad nisu koristili. Srbija nije mogla da utječe na zbivanja na Kosovu sve do 1989. i ustavnih promjena, dok je Kosovo imalo svoj ravnopravni glas u federaciji. Na Kosovu je tih godina prvo u upotrebi bio albanski jezik pa onda srpski. Srbi iz Hrvatske nisu početkom devedesetih godina imali podršku međunarodne javnosti, a Albanci su je imali, i onda i danas, i to je možda najveća i suštinska razlika. O Srbima za vrijeme „Oluje“ ne misli nitko, a za Albance je NATO bio spreman da uđe u rat i ušao je, bombardirajući Srbiju 78 dana. Kosovo je proglasilo nezavisnost 1991. i odmah ga je priznala Albanija, a Krajina je to napravila nekoliko tjedana kasnije i nije je priznao nitko pa ni Srbija.

Avnojevski diskurs

Kako je unutrašnje međunacionalne probleme posredovao politički režim socijalističke Jugoslavije?

Tu je postojao jedan tzv. avnojevski diskurs po kojem je vlast u Beogradu puno više zanimalo ono što se događa na primjer u Srbici na Kosovu, gdje je živjelo 95 posto Albanaca, nego u Kninu gdje je živjelo 95 posto Srba. To znači da se u takvom avnojevskom gledanju na stvari iz glavnog grada Srbije nije vodilo na isti način računa o Srbima koji žive u Srbiji i onima izvan nje. Da vas podsjetim da su Srbi iz Krajine 1995. u Srbiji promatrani kao strani državljani, jednako kao i Srbi iz Republike Srpske. Srbija je smatrana onim što je ona obuhvaćala avnojevskim granicama. Ta razlika između Srba postoji otkad je Srbije kao moderne države, no Srbija i sve ostale današnje ex-jugoslovenske države nastale su direktno na avnojevskim principima i otuda je utjecaj AVNOJ-a na sve te narode najsnažniji. Vi danas morate nekome da objasnite da na primjer u Crnoj Gori ne žive samo Crnogorci nego i Srbi i to je direktna tekovina AVNOJ-a.

Kolika je bila odgovornost srpske političke elite za ono što se na jugoslavenskom prostoru događalo u to vrijeme?

Odgovornost srpske političke elite u to vrijeme je bila očita. Ona želi da očuva Jugoslaviju onda kada više nikome do Jugoslavije nije stalo i čuva je na pogrešan način. Rukovodstvo Srbije sve probleme Jugoslavije uzima u svoje ruke. Ono je blisko lijevim idejama što Zapad ne gleda dobro i to rukovodstvo pravi razne ishitrene poteze. Nitko na Zapadu ne pamti rušenje pravoslavne crkve u Sanskom Mostu, ali svi vide rušenje Dubrovnika i Vukovara. Svi vide opsadu Sarajeva, a nitko ne vidi da je u samom Sarajevu ubijeno po zvaničnim podacima 7.000 Srba i da se iz Sarajeva iselilo 150.000 Srba. Imali ste i nespremnost srpskog rukovodstva da pregovara u pojedinim trenucima i da pravi nepromišljene poteze: Jugoslavija se raspadala po avnojevskim granicama, a to rukovodstvo se pravi da se to ne dešava, dok svijet takvu podjelu priznaje. Plan Z4 nije morao zadovoljiti Srbe u Krajini, ali da li su oni imali alternativu? Srbi su se međunarodnoj javnosti nametnuli kao vrlo pogodan krivac i Haški sud je tu sliku dovršio: Srbi su krivi puno, Hrvati malo, a Bošnjaci nimalo.

Protivnika Jugoslavije u novije vrijeme sve više ima i u samom Beogradu u kojem se često može čuti da se Srbija nije ni trebala 1918. ujedinjavati s drugima…

Da, svjestan sam tih ogorčenja koja su u srpskoj javnosti prisutna, ali te kritike zaboravljaju da je jugoslavensko ujedinjenje bila plemenita ideja. Druga stvar je kakva je bila realizacija te ideje. S tom državom nisu bili zadovoljni mnogi njeni narodi u raznim fazama, ali to ne znači da se nije moralo pokušati. Glavni argument protivnika stvaranja Jugoslavije su te antisrpske demonstracije 1914. nakon atentata u Sarajevu pa se onda kaže: „Eto, s onima koji su nas mrzili mi smo se ujedinili.“ Kod ovakvih prigovora zaboravljaju se značajni trenuci međusobne suradnje, zaboravlja se Hrvatsko-srpska koalicija iz 1905., zaboravlja se da u vrijeme balkanskih ratova 1912. čitav južnoslavenski prostor bukvalno zajednički diše sa Srbijom i Crnom Gorom u borbi protiv Turaka. Stižu dobrovoljci, skuplja se ogroman novac. Austrougarske vlasti smjenjuju gradske uprave u Šibeniku i u Splitu zato što su toliko sklone Srbiji da je to izmaklo kontroli. U Splitu srpske pobjede slavi po procjenama policije 8.000 ljudi, u trenutku kada čitav grad ima 21.000 stanovnika. U Dubrovniku je na ulicama 5.000 ljudi, a čitav Dubrovnik ima 11.000. Treba pogledati kako je srpska vojska dočekana u zapadnim krajevima: kao oslobodilačka, a ne kao osvajačka. Ona dolazi među ljude koji je žele, to naročito vrijedi za Dalmaciju, i ti ljudi joj šalju izraze dobrodošlice.

Jugoslavenska kraljevina je nesumnjivo imala svoje probleme, ali se možemo zapitati – historičari, doduše, ne vole šta bi bilo kad bi bilo – da li bi se ona srušila, uz sve hrvatsko nezadovoljstvo i česte smjene vlada, da nije bilo 1941. godine i njemačkih i talijanskih tenkova. Socijalistička Jugoslavija, koja je imala sve ono što prva Jugoslavija nije imala, raspala se u krvi. Ta prva država je, uz sve probleme, ipak postojala i opstala je do dolaska okupacije. Pitanje je što bi s njom bilo da nije bilo Drugog svjetskog rata – to možemo samo nagađati. S obzirom na to da je konačni raspad 1991. bio tako krvav, teško da će ikada više na ovim prostorima biti takve države i u tom obliku.

Za što su se Srbi borili 1941. godine?

Ti ljudi su se prvo borili protiv države koja ih je htjela u potpunosti uništiti, a to je NDH, drugo, to su ljudi koji su Jugoslaviju prihvatili kao svoju zemlju i borili su se za njeno oslobođenje od fašizma i to su isti oni ljudi koji su 27. marta 1941. ustali protiv pristupanja Trojnom paktu. Također, to je narod koji je imao odbojnosti prema Njemačkoj, jer je pamtio Prvi svjetski rat. Ti ljudi se ne bore ekskluzivno za federalnu Hrvatsku, nego se bore za svoju slobodu, za svoja sela i gradove i za Jugoslaviju. O federalnoj Hrvatskoj se odlučivalo na partijskim sastancima na kojima je unutrašnje teritorijalno uređenje Jugoslavije bilo napravljeno već prije i tu odstupanja više nije bilo. Podsjetio bih da se o unutrašnjoj teritorijalnoj podjeli razgovara u KPJ, u partiji koja je na Srbe gledala kao na hegemonistički narod u prvoj Jugoslaviji i zato u tu novu Jugoslaviju Srbi ulaze s kompleksom krivice. Jedini koji je unutar KPJ poslije oslobođenja zatražio neku autonomiju za Srbe u Hrvatskoj bio je Moša Pijade i, prema sjećanjima Milovana Đilasa, Broz je taj prijedlog s bijesom odbio. U kasnijim godinama nitko više to pitanje ne otvara: ja sam u Arhivu Hrvatske pronašao jedan dokument iz 1971. godine, odnosno prijedlog teritorijalne jedinice pod nazivom „Krajina“, ali se ne zna tko ga je podnio, tek piše: „Odbor za ustanovljenje teritorijalne jedinice Krajina“, ali to je prije izgledalo kao kritika republičkih vlasti tih godina nego kao nacrt kako bi stvarno ta jedinica trebala da izgleda.

U osamdesetima se već osjeća potreba kod Srba za nekom varijantom autonomije koja bi očuvala njihov identitet, tada se već bude različiti oblici nacionalizma i to je trenutak kada je jedan od tri stuba Jugoslavije, Tito, već nestao, a druga dva, vojska i partija, se klimaju. Ni tadašnji odgovor Zagreba nije bio blagonaklon i na kraju dolazimo do krvavog raspada. Vrlo poznati historičar Branko Petranović je rekao kako je glavni problem prve Jugoslavije bio što ona nije znala da riješi hrvatsko pitanje, a glavni problem druge Jugoslavije je što nije znala da riješi srpsko pitanje. Ta teza nije sasvim tačna, ali dobro osvjetljava problem: iz pozicije Srba gledano, oni su osjećali da su platili najveću cijenu i prve i druge Jugoslavije, a u drugoj Jugoslaviji su rasparčani u više republičkih cjelina i u jednoj od njih, Crnoj Gori, bilo im je zakonom zabranjeno da se izjašnjavaju svojim nacionalnim imenom. Bilo je pitanje trenutka kada će se taj narod zapitati da li su pravedno nagrađeni za sve ono što su podnijeli u Drugom svjetskom ratu. Godine 1989. vrlo žestoko se reagiralo na amandmane na Ustav Srbije i smanjene nadležnosti autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, što je objektivno bila sitnica u odnosu na cjelinu problema socijalističke Jugoslavije o kojima govorimo. Tu se vraćamo na pitanje da li je trebalo doći do ujedinjenja Jugoslavije, ali najveći dio naših današnjih problema ne proizlazi iz ujedinjenja nego iz perioda socijalizma koji je nacionalno pitanje stavljao pod tepih i riješio ga na način na koji nije trebao biti riješen. Na način da su narodi ostali podijeljeni u granicama koje se nisu primjećivale, a onda su one preko noći postale državne granice.

Historijski korijeni animoziteta

Kako gledate na fenomen tolikog animoziteta prema Srbima, na primjer u Hrvatskoj, 23 godine nakon završetka rata?

Generalno, postoje historijski korijeni animoziteta i oni vrijede i za Hrvate i za Srbe. Nešto konkretnije, ako jedna strana potpuno pobijedi, kao što su pobijedili Hrvati u Hrvatskoj u ratu devedesetih, onda u hrvatskom javnom prostoru nema potrebe postavljati pitanje grešaka svojih političara ili svoje vojske. Ako za zločine koji su evidentno bili počinjeni u tom ratu ne odgovara nitko ili malo tko, onda nema potrebe za samokritičnošću i preispitivanjem, jer se stiče dojam o nepogrešivosti i treće, taj rat predstavlja temelj modernog identiteta države Hrvatske. Kao takav, on će od malo koga biti osporavan, jer nitko neće svoje vlastite temelje dovoditi u pitanje. Ta slika o nepogrešivosti i jasnoći tog rata, u kome je jedna strana žrtva a druga zločinac, jedna strana je branilac a druga agresor, temelj je države i onda se ta slika konstantno ističe u medijima, u školskom sistemu, kroz filmove ili muziku. S treće strane, ako je najveći dio Srba napustio Hrvatsku ili je protjeran, a oni koji su ostali nose kompleks krivice ili su pritajeni, odnosno identitetski i politički prilično nevidljivi, onda je veći dio Hrvata gotovo zaboravio što je to dobar suživot i kako je to živjeti pored Srba. U Bosni i Hercegovini rat je bio još suroviji, ali stvaranjem ovakve BiH, kakva god ona bila, loša i klimava, i koliko god su svi njome nezadovoljni, ipak se natjeralo ta tri naroda da žive ako ne baš zajedno, ali onda jedni pored drugih. U BiH imate državnu TV, na novcu i latinicu i ćirilicu; ti ljudi putuju preko entitetskih granica bez problema i carina. Premda su rane duboke, život ljudi jednih pored drugih učinio je da se oni ne mrze baš u svakom trenutku svog života. Vjerojatno bi takva situacija bila i u Hrvatskoj da nije bilo „Bljeska“ i „Oluje“, da je veći broj Srba ostao i da su Hrvati i Srbi bili dovedeni u priliku da žive na tom prostoru jedni pored drugih. Sigurno je da bi ta međusobna zategnutost malo olabavila. Ovako, jedna strana je uvjerena da je potpuno bila u pravu, a druga strana gradi isto takvo uvjerenje daleko od Hrvatske i tu pravog suživota, osim možda u Podunavlju, više nema. I otuda je lako gajiti mržnju, kada s nekim nemate nikakav kontakt osim onoga iz medija, koji predstavljaju drugu stranu kao zločince i agresore i koji nisu ništa drugo zaslužili, sarkastično rečeno, nego „Bljesak“ i „Oluju“.

Što će u budućnosti biti s područjem u Hrvatskoj koje se nekada geografski zvalo Krajina?

Nažalost, kada je Krajina u pitanju, tu su stvari završene i ne vidim svjetlo na kraju tunela. Kada govorim o Krajini, govorim o jednoj regiji u Hrvatskoj u kojoj su Srbi živjeli u značajnijem procentu i u kojoj su trebali i mogli dobiti neku vrstu kulturne autonomije i tada bi se stvari razvijale u drugom smjeru. Nažalost, većina tih ljudi je odatle protjerana. Oni danas žive daleko od zavičaja i povratak je u posljednjih deset godina završen. Puno vremena je prošlo, obnova kuća je privedena kraju, stanarsko pravo nije vraćeno i na taj način su etnički očišćene jezgre Srba po gradovima. Srbi danas jedino mogu obilaziti stari kraj, makar ljeti i obnavljati nešto kuća i ljetine. Povratnička populacija je stara i ona izumire; slika te populacije za deset godina bit će puno gora nego danas. Iz istočnog Podunavlja odlaze i Srbi i Hrvati i možemo reći, koliko god to grubo zvuči, da je srpsko pitanje u Hrvatskoj konačno riješeno.

Share