Milojko Budimir: Položaj Srba u Republici Hrvatskoj uoči obeležavanja dvadesetdvogodišnjice „Oluje“

Share

Srpski narod u Hrvatskoj, do donošenja Ustava Republike Hrvatske, 22. decembra 1990. godine, bio je suveren i konstitutivan. Proglašenjem Srba za nacionalnu manjinu, uz ostalo, stvoren je i razlog za izbijanje građanskog rata u Hrvatskoj.

Od početka 1992. na osnovu Vensova plana, ovaj prostor nalazio se pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Ali bez obzira na tu činjenicu hrvatske oružane snage vršile su stalne napade na zaštićenu zonu sve do završnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“ u maju i avgustu 1995. godine. Za vreme rata i u ovim operacijama iz Hrvatske je proterano više od 400.000 Srba. Najbolja potvrda za ovu konstataciju je poslednji popis stanovništva koji je provela Hrvatska 2011. godine. Prema tome popisu Srba je bilo 186.633 sa tendencijom stalnog opadanja jer se uglavnom radi o povratnicima starije životne dobi.

Prema podacima Ministarstva uprave Republike Hrvatske između 2011. i 2016. godine sa biračkih je popisa samo u 11 županija izbrisano više od 67.496 hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Nakon ulaska u Evropsku uniju, Hrvatska je na temelju Zakona o prebivalištu iz 2012., a čija je primena odlagana sve do kraja 2014., pod izgovorom ‘čišćenja popisa birača’ započela s poništavanjem ličnih karata i brisanjem Srba s biračkih popisa.

Koliko god brojke popisa možda pokazuju realno stanje na ratom devastiranim i u poratnom periodu dodatno opustelim područjima Hrvatske, one su zabrinjavajuće i za lokalne sredine i za celokupnu srpsku zajednicu. Pogotovo bi to moglo biti nakon popisa stanovništva koji će uslediti 2021. godine: s biračkih popisa izbrisani Srbi, koji nemaju pravo na ličnu kartu, neće biti evidentirani ni na popisu stanovništva, pa ne treba posebno tumačiti kako će se to odraziti i na manjinsku zajednicu i na brojnost opšte populacije.

Pad udela u ukupnom broju stanovnika povlači za sobom i pad prava Srba kao nacionalne zajednice, propisanih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Tihi egzodus Srba i dalje traje, što ilustruju podaci Državnog zavoda sa statistiku Republike Hrvatske, prema kojima su se od 2002. do 2013. iz Srbije, gde je utočište našlo više od 300.000 Srba izbeglih / prognanih iz RH, u Hrvatsku doselilo svega 14.533, a iz Hrvatske u Srbiju odselilo 35.027. Broj iseljenih u odnosu na doseljene konstantno raste, a razmera u poslednjoj godini bila je 1:4 u korist iseljenih.

Nažalost, nakon progona Srba u akcijama hrvatske vojske i policije u „Bljesku“ i „Oluji“ ništa nije učinjeno da se oni vrate u Hrvatsku. Sama činjenica da je to urađeno na prostoru koji je bio pod zaštitom snaga UN-a nije uvažena, a taj progon nije proglašen humanitarnom katastrofom, što se desilo kasnije s Albancima na Kosovu i Metohiji. Pored toga, Hrvatska nije ispoštovala obaveze preuzete bilateralnim i međunarodnim ugovorima, a posebno je ignorirala Bečki sporazum o sukcesiji iz 2001., čijim se Aneksom G predviđa vraćanje na stanje od 31. decembra 1990. Budući da gotovo ništa nije rešeno i da su im uskraćena osnovna ljudska i građanska prava, sada se ne treba čuditi i pitati gde nestadoše Srbi iz Hrvatske.

Od završetka građanskog rata iako se na izborima u Hrvatskoj menjala vlast odnos prema Srbima se nije promenio. Na osnovu diskriminatorskih zakona koje je doneo hrvatski Sabor nasilno su im oduzeta imovinska i sva druga građanska prava i pretvoreni su u građane drugog reda. Umesto da usledi kazna Hrvatska je nagrađena prijemom u članstvo Evropske unije. Do povratka Srba nije došlo jer je bio selektivan i nije omogućavao da se vrate svi oni koji su to želeli.

Hrvatska je jedina od bivših republika SFRJ ukinulastanarsko pravo i tako oštetila više od 30.000 nosioca stanarskog prava. Umesto toga 2003. godine donela je Program stambenog zbrinjavanja koji nikako ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava jer je to humanitarna a ne pravna kategorija.

Više od 50.000 penzionera izbeglih iz Hrvatske još uvek očekuju isplatu dospelih a neisplaćenih penzija za period u kome nisu primali nikakve penzije po bilo kom osnovu. Udruženje penzionera iz Hrvatske Beograd, 2014. godine podnelo je prigovor Međunarodnoj organizaciji rada u Ženevi protiv Republike Hrvatske zbog kršenja odredaba Konvencije 48 koja štiti prava penzionera migranata. Iz Međunarodne organizacije rada (MOR-a) iz Ženeve u Hrvatskoj se pojavio izveštaj generalnog direktora MOR-a , koji je Hrvatska preinačina u „Odluku“ koju je protunačila da glasi „Kako Hrvatska nema obavezu prema svojih penzionerima proteranim Srbima da isplati zaostale neisplaćene penzije“. Stečena prava u pogledu penzionih prava penzionera iz Hrvatske, kao vrsta imovinskog stečenog prava ne mogu se ograničavati nikakvim interpretacijama Međunarodne organizacije rada. Republika Hrvatska ima međunarodnu pravnu obavezu da isplati penzije prognanim penzionerima iz te Republike.

Nerešeno je pitanje dinarske i devizne štednje za oko 10.000 štediša čiji su se štedni ulozi nalazili u „Jugobanci“. Pokrenuta inicijativa Ministarstva finansija Srbije od 23. februara o.g., vraća nadu da će ova nepravda konačno biti ispravljena. Što se tiče poljoprivrednog zemljištva na osnovu odluke sudova država Hrvatska se upisuje kao vlasnik a brišu se Srbi kao raniji vlasnici.

Suđenje po optužnicama za ratne zločine i tajne optužnice su etnički motivisane i pristrasne, kao i česti pojedinačni napadi na Srbe, što sprečava povratak i unosi nesigurnost među one koji žive u Hrvatskoj. Najbolniji problem i dalje je spora ekshumacija i identifikacija nestalih lica a posmrtni ostaci godinama se nalaze na Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu.

Smatralo se da će nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju i dolaska socijaldemokratskih političkih snaga na vlast, njihova prava biti poboljšana. Međutim to se nije dogodilo. Njihova prava ne samo da nisu poboljšana, nego u poslednje vreme u Hrvatskoj vlada takva srbofobična atmosfera koja podseća na 1990-u i dolazak HDZ i Franje Tuđmana na vlast. To je posebno došlo do izražaja nakon prošlih parlamentarnih izbora kada je formirana nova hrvatska Vlada na čelu sa HDZ-om.

Svjedoci smo da se u Republici Hrvatskoj od početka građanskog rata (1991-1995) a posebno u poslednje vrijeme otvoreno zagovara ustaška ideologija, podižu spomenici ratnim zločincima i ploče sa natpisom „Za dom spremni“. Posebno dolazi do izražaja ne samo rehabilitacija kardinala Alojzija Stepinca nego i nastojanje da bude proglašen za sveca. Posebno zabrinjava činjenica da na sve ovo nema ni reakcije iz Evropske unije čija je Hrvatska stalna članica. Da još uvek traje diskriminacija Srba i Roma govori i poslednji izveštaj Amnesti Internešnela za 2016. godinu.

Skrnavljenje spomenika i pravoslavnih crkava posebno je bilo prisutno ove godine u Dalmatinskoj i Gornjokarlovačkoj eparhiji, a u prošloj godini prema izvještaju SNV iz Zagreba bilo je više od 300 napada na Srbe i njihovu imovinu. Ono što posebno zabrinjava a to je činjenica da počinioci ovih napada i dalje su nepoznati.

Sve se ovo dešava u godini kada Eparhija dalmatinska obiležava sedam vekova od osnivanja manastira Krupe (1317-2017), najstarije Nemanjićke zadužbine. Jesu li i ovi napadi sračunati na to da zaplaše preostale Srbe kako bi i oni napustili ovo područje na kome su njihovi preci vekovima živeli.

Srbi koji danas žive u Hrvatskoj i njihovi politički predstavnici takođe moraju da imaju čvršći i odlučniji stav. Budući da su sada kao manjina dali podršku Vladi Andreja Plenkovića, mogu li očekivati da se taj odnos prema njima promeni i da konačno prestanu biti građani drugog reda što su bili do sada.

 

Izvor: NSPM, autor: Milojko Budimir, Generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske

Share