Razgovor s Milom Horvatom, predsjednikom Kluba SDSS-a u Hrvatskom saboru

O položaju i perspektivama srpske zajednice u Hrvatskoj, o suradnji s Vladom i tempu rješavanja gorućih problema Srba od kojih su neki stari čak i gotovo dvije decenije i koji u demokratskom svijetu predstavljaju elementarna građanska prava razgovarali smo s predsjednikom Kluba SDSS-a u Hrvatskom saboru Milom Horvatom.

Nakon pola mandata, što možete reći o dosadašnjoj suradnji s aktualnom Vladom?

Ne možemo reći da smo potpuno zadovoljni s ostvarenom suradnjom, ali ne možemo reći ni da smo nezadovoljni. Ostvareni su određeni pomaci, za neka važna pitanja imamo razumijevanje premijera i pojedinih ministara i zajedno pokušavamo iznaći rješenja. Međutim, opet s određenim ministarstvima nismo ostvarili kvalitetniju suradnju i to smo javno rekli u raspravi o proračunu. Ministarstvo regionalnog razvoja kao ključno ministarstvo nadležno za razvoj povratničkih sredina i srpske zajednice u cjelini nema sluha za rješavanje naših problema kako u kadrovskom tako i u financijskom pogledu. Da su na ovom području prihvaćeni naši zahtjevi i prijedlozi, naša ocjena suradnje s Vladom bila bi puno bolja.

Teško do neisplaćenih penzija

Jedno od važnih neriješenih pitanja ono je isplate  dospjelih a neisplaćenih penzija krajiškim penzionerima. Vrijeme prolazi, a tih je penzionera sve manje…

Pitanje neisplaćenih penzija krajiškim penzionera u periodu od 1991. do 1997., predmet je  razgovora sa svim dosadašnjim hrvatskim vladama. To je pitanje koje se treba riješiti i predstavlja međunarodnu obavezu Republiku Hrvatske. To pitanje ulazi u kategoriju stečenih prava. Vlast nam isto tako u razgovoru o tom pitanju uvijek postavi protu pitanje, znate li vi koliko bi to državu koštalo. Prema podacima SNV-a evidentirano je oko 20.000 zahtjeva s prosječno 81 neisplaćenom penzijom. Po grubom matematičkom izračunu, kada bi se te penzije danas isplaćivale, trebalo bi za tu svrhu izdvojiti milijarde kuna. Država taj novac nema. Nažalost, nemamo često priliku o toj temi niti razgovarati s Vladom. Zadnji put ta je tema bila na stolu decembra 2012. kada nam je rečeno da je Hrvatska dobila presudu međunarodnog suda u Strasbourgu po kojoj nije obavezna isplaćivati te zaostale penzije i to po dva osnova. Zbog toga što se neki minimalni iznos isplaćivao iz svojevremenog krajiškog penzionog parafonda, i po drugome osnovu, koji proizlazi iz tadašnjeg hrvatskog zakona o obaveznim odnosima, po kojem su penzioneri morali prijaviti promjenu prebivališta u roku od šest mjeseci. Drugo je pitanje, kako je netko tko je protjeran vojnim akcijama ili je 1991. pobjegao zbog straha za vlastiti život mogao prijaviti promjenu prebivališta. Mi o ovom problemu moramo govoriti. O tome smo javno govorili pred Saborom, ali utisak je da država bježi od te obaveze i ljudi će, kako sada stvari stoje, veoma teško dobiti svoje zaostale penzije. Isplata zarađenih penzija međunarodni je standard i stečeno pravo, ali unatoč tome nismo ništa uspjeli napraviti ni prilikom zatvaranja Poglavlja 23 kod primanja Hrvatske u EU.

Malo se napravilo i na području pravičnog obeštećenja stradalih porodica koje su izgubile svoje najmilije, kao i vlasnika miniranih objekata izvan zone ratnog djelovanja. Oni su izgubili sudske sporove i umjesto pravde dobili su samo visoke sudske troškove.

Država  je te sporove bezrazložno odugovlačila i na razne načine sprečavala pozitivno rješenje. Ti ljudi su dva puta oštećeni:  prvi put kad im je netko od najmilijih stradao u ratu, i drugi  put kada su  izgubili sporove i još k tomu državi morali platiti visoke sudske troškove. Za žrtve i materijalnu štetu nastalu uslijed terorističkih akata izvan zone ratnog djelovanja, odgovorna je država jer nije uspjela osigurati mir i sigurnost svim svojim građanima. I to je jedan od međunarodnih  standarda, kao što je i slučaj s neisplaćenim penzijama, u kome su sudovi sudili manje po pravu, a više po nekim drugim kriterijima, ali obavezno na štetu Srba. Na zadnjem sastanku s premijerom Milanovićem dobili smo obećanje da će se u proračunu za 2014. osigurati sredstva kako bi se obeštetile porodice žrtava, a pokrenute ovrhe obustavile.

Promjena etničke slike

Hrvatska je jedina država nastala raspadom SFRJ koja nije vratila oduzeto stanarsko pravo. S druge strane, stambeno zbrinjavanje različito se tretira za PPDS i za urbane sredine.

Istina, i mi smo ukazivali da se treba napraviti jedinstven model rješavanja elementarnih ljudskih prava, a to je pravo na stan, pravo na povratak stana kojeg su ljudi imali. Stanarsko pravo zakonima Republike Hrvatske devedesetih godina prošlog stoljeća brisano je kao pravna kategorija i od tada ono je nepoznanica za hrvatsko zakonodavstvo. Unatoč svemu insistiramo na činjenici da je stanarsko pravo vlasnička kategorija koju je njen nosilac konzumirao i izgrađivao dugi niz godina kroz svoj radni staž, kao i izdvajanjem iz plaće za određene stambene fondove u bivšem sistemu. Međutim, problem je što se danas stambeno zbrinjavanje definira kao socijalna kategorija. Mi smatramo da država ne treba iz samilosti nekome nešto davati, nego treba vratiti ono što je oduzela, a zvalo se stanarsko pravo.  Činjenica je da stanova nema, oni su netragom nestali, mnogi su promijenili dva-tri vlasnika. No, ipak na naše zahtjeve država je ušla u postupak otkupa stanova i to kroz stambeno zbrinjavanje. To je radila prošla Vlada, ne znam zbog čega je došlo do zastoja, po ovom pitanju, u ovoj vladi. Usvajajući proračun za 2014. tražili smo povećanje sredstava za nekih 50 milijuna kuna kako bi se realiziralo barem 350 već riješenih zahtjeva i s obzirom da su rokovi na PPDS-u još uvijek otvoreni za podnošenje zahtjeva. Također, smo vodili računa da još uvijek imamo 1.500 neriješenih zahtjeva. Međutim, država je u proračunu predvidjela nekih 11 milijuna kuna s čim se može kupiti svega dvadesetak stanova. Ako država ovim tempom bude izdvajala novce za otkup stanova za stambeno zbrinjavanje, taj postupak neće završiti ni za 18 godina. Nažalost, naš amandman je odbijen, ali za očekivati je da će vlada korigirati svoj stav i da će se ipak naći dodatna sredstva za otkup stotinjak stanova. Nije dobro da se problem stambenog zbrinjavanja rješava po jednom modelu na PPDS-u, a po drugom izvan PPDS-a.

Kakva se poruka šalje kontinuiranim diskriminirajućim postupcima prema srpskim povratnicima?

Ako želimo biti maliciozni i crno-bijelo tumačiti stvari, možemo reći da je cilj bio etničko čišćenje. Zbog dvostrukih standarda povratak je otežan, čak u jednom trenutku i zaustavljen. Povratak je mogao biti efikasniji, kvalitetniji i brži da je postojala politička volja. Nastojat ćemo u godini ispred nas ponovo dinamizirati taj proces. Znam da to neće zadovoljiti naše ljude koji se nakon toliko godina maltretiranja još uvijek nalaze u izbjeglištvu, ali svaki uspjeh, sve ono ostvareno u procesu povratka rezultat je dugotrajnih i teških političkih dogovora. Ne isključujem mogućnost da je u određenom trenutku strategija države bila da se Srbi isele s prostora na kojima su stoljećima živjeli, jer država je na te prostore odmah naseljavala druge. Najbolji primjer za to je zapadna Slavonija, posebno općina Voćin, gdje su nekada čisto srpska sela, danas naseljena Janjevcima, dakle, narodom iz druge države. To nam daje za pravo na tvrdnju da je netko u određenom trenutku htio da promjeni etničku sliku tih krajeva pa i Hrvatske.

U kojoj je fazi povratak imovine oduzete organizacijama srpske zajednice?

Sve srpske organizacije zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom tokom prijašnjih država i režima stjecale su svoju imovinu i to na vrlo ekskluzivnim mjestima u gradovima, posebno u gradu Zagrebu. SPC je u usporedbi s drugim crkvama, katoličkom, protestantskom, židovskom, povratila najmanje imovine. O tome bi s državom trebala razgovarati SPC, a mi smo tu da pomognemo. U zadnje vrijeme vrlo intenzivno radimo na povratu oduzete imovine Srpskom privrednom društvu «Privrednik». Došli smo otprilike do toga da se imovina u Zagrebu koja je bila u vlasništvu «Privrednika» darovnicom Vlade vrati izvornom vlasniku, dok će se za ostale nekretnine, u drugim gradovima, morati ući u klasične parnične sporove gdje će se morati dokazivati prethodno vlasništvo, kontinuitet tog vlasništva  i način kako da se izvrši restitucija te imovine. Povrat «Privrednikove» imovine u Zagrebu trenutno je u zastoju zbog procjene njene vrijednosti od strane Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom i davanja njihove suglasnosti da se te nekretnine izdvoje iz portfelja vlasništva države i vrate natrag «Privredniku».  S obzirom da smo o tim pitanjima razgovarali s premijerom i da postoji dobra volja, očekujemo da se taj problem riješi početkom iduće godine.

Tri Hrvatske

Da li je propuštena šansa za rješavanje gorućih problema srpske zajednice u vrijeme  predpristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU, kao što ističe civilni sektor?

Mislim da nismo pogriješili. Kroz suradnju s vladom Ive Sanadera i Jadranke Kosor nastojali smo biti korektni partneri. Istina, bili smo u jednom trenutku u dilemi da li uslovljavati davanje suglasnosti za zatvaranje Poglavlja 23 u pretpristupnom pregovaranju zbog toga što mnogi problemi koji se tiču srpske zajednice nisu riješeni onako kako smo to željeli. Ipak smo na kraju zauzeli stav da nećemo biti ti koji ćemo kočiti ulazak Hrvatske u EU. Kao zajednica opredijelili smo se za ulazak Hrvatske u EU, jer smo smatrali da će i život naše zajednice biti bolji i kvalitetniji ako Hrvatska bude dio Evropske unije. Zbog toga smo bili maksimalno kooperativni i zagovarali što brži ulazak Hrvatske u EU. Obaveze Hrvatske prema manjinskim zajednicama pa prema tome i srpskoj ostaju i dalje i njen ulazak u EU ne umanjuje potrebu za rješavanjem problema srpske zajednice. Ni jedna vlada više ne može biti amnestirati od rješavanja ovih problema. Zadnje dvije godine SDP-ova Vlada  pokušala je marginalizirati naše probleme, međutim, teret  vremena ih je zaskočio i sada imaju mnogo više problema nego da su to rješavali u kontinuitetu, od početka.  Jednostavno,  ne može država dobro funkcionirati ukoliko zanemaruje manjinsku politiku. Mislim da je toga i ova vlada postala svjesna.

Kako ocjenjujete ekonomsku i socijalnu situaciju u povratničkim sredinama?

Situacija je katastrofalna. U Hrvatskoj postoji  490 općina. Po Forbesovoj listi od 220 nerazvijenih općina, među prvih deset su upravo općine s većinskim srpskim stanovništvom. To su područja koja su stradala zbog rata, i ne samo da su ekonomski nego su i natalitetno devastirana.  Živimo s činjenicom da mladi ljudi neće da se vrate na ta područja jer su se nakon 20 godina izbjeglištva socijalizirali u nekoj drugoj sredini. Zasnovali su porodice u sredini gdje trenutno žive i teško će se vratiti u područja koja su znatno nižih životnih standarda od državnog prosjeka. Nekadašnji veliki sistemi u kojima je radilo po stotinjak ljudi, danas su samo gomile otpada. Porušeni industrijski pogoni ne samo da nemaju perspektive, nego nema ni načina kako da se revitaliziraju. Nitko nema interesa ulagati u te pogone i onda kako možemo očekivati da se ljudi tamo vrate i zaposle. Mimoišao nas je i program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, kao pretpostavkom bavljenja nekom ozbiljnijom poljoprivrednom proizvodnjom. Činjenica je da danas imate tri Hrvatske: Hrvatsku zvanu PPDS-om, grad Zagreb s dvije izuzetno razvijene zapadne županije, Dalmaciju koja ima drugačiji ritam i perspektivu, i te se razlike vide na svakom koraku.

Kako ste zadovoljni odnosom države prema općinama sa srpskom većinom?

Izuzetno dobru suradnju imali smo s prethodnom vladom. Godišnje smo preko Ministarstva regionalnog razvoja našim općinama osiguravali sredstva za oko 150 projekata. Država je davala i više sredstava iz direktnih dotacija lokalnoj samoupravi. U zadnje dvije godine taj odnos postavljen je drugačije. Naše općine teže dolaze do sredstava iz državnog proračuna. Nismo zadovoljni, i uporno pokušavamo razgovarati s Ministarstvom regionalnog razvoja da se taj odnos prema područjima na kojima žive pripadnici srpske zajednice, mora promijeniti. Zakonska regulativa koja se odnosi na prostor PPDS-a pokazala se potrošenom i hitno moramo iznaći novi zakonski model za te krajeve. Vrlo sam skeptičan što se tiče ukupne realizacije kohezijskih fondova EU u narednim godinama. Mislim da kao društvo nismo spremni za te evropske izazove i zahtjeve. Država  je morala u svom proračunu izdvojiti ozbiljnija sredstva za predfinanciranje i pomoći lokalnoj samoupravi, privrednim subjektima i pojedincima na PPDS-u koji nemaju dovoljno sredstava za predfinanciranje kvalitetnih EU projekata.