Mira Bićanić: Djecu treba voljeti i govoriti im istinu

Share

Razgovor s Mirom Bićanić, profesoricom hrvatskog jezika i književnosti u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji u Zagrebu

Što vam se čini glavnim humanim vrijednostima – uz naravno obrazovna dostignuća – koje dobivaju učenici u Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji?

Upravo obrazovanjem bi se trebao postići humanistički svjetonazor, koji uključuje cijeli jedan spektar ljudskih i građanskih vrijednosti, odnosno onoga što je kod nas deficitarno i mnogima i nepoznato. Poštovanje, tolerancija, solidarnost, „pobratimstvo lica u svemiru“, čovjekoljublje – te su vrijednosti u našem društvu i u ovoj državi prezrene ili ignorirane. Škole u Hrvatskoj općenito svakako su odraz ovoga društva i sistema u kojem se reflektiraju sve društvene pojave i devijacije, i u njemu djeluju svakojaki ljudi, pa tako i oni kojima je nastava poligon za izražavanje i pokušaj širenja pogubnih svjetonazorskih ideja, lupetanja umjesto prenošenja znanja, ponašanja kako tko želi, a kada povremeno ispliva kakva afera, sve famozne nadležne institucije trude se skandal prikazati kao izolirani slučaj.

U našoj školi humane vrijednosti nisu ignorirane, nego baš na njima počiva pristup i učeničkoj ličnosti i obrazovnim pitanjima. Razredi su malobrojni, uvjeti rada odlični i što vam više treba za kvalitetan rad. Naravno da nikoga ne možete prisiliti da bude dobar pedagog, posvećen i dobar radnik, no na sreću u svakoj školi, pa tako i u našoj, postoje takvi profesori koji spašavaju oba procesa – i odgojni i obrazovni. Njihov je cilj ono što je važno: autoritet bez straha, zadovoljan učenik kojem je njegov učitelj podrška i dobri rezultati na obostrano zadovoljstvo. Razgovarati, raspravljati, učiti slušati drugoga, moći reći sve, bez straha i tabua. Sve što smo dosada uspjeli postići s našom djecom, od 2005. godine, čini nas ponosnima na jedan zaista osobit način.

Kako se vaši učenici nose s delikatnošću odrastanja kao pripadnici male i ranjive zajednice u većinskom okruženju iz kojeg čuju, direktno ili indirektno, ne uvijek ugodne glasove i poruke?

Naši učenici u ovom društvu žive s osjećajem krivnje i poniženja – karakterističnih za režime neslobode i statusa građanina drugoga reda. Takvo je i iskustvo njihovih roditelja i pripadnika srpske zajednice u Hrvatskoj. To je njihovo iskustvo, praksa njihova života, na koju zapravo nemaju pravo biti osuđeni. I javno im se poručivalo „da ne izazivaju pa ih se neće ni napadati“ ili „kom se ne sviđa, neka se seli“.

Kako se naši učenici nose s time? Pa ako im jutro na putu u gimnaziju počinje divljačkim vrijeđanjem u autobusu, čiji su akteri već šest godina njihovi vršnjaci iz susjedne škole, a oni spuštene glave moraju trpjeti tih nekoliko minuta vožnje, zatim izaći iz autobusa zajedno sa zlostavljačima i trčati do ulaza u školu izbjegavajući kamen ili šaku…           najpametnije što im ja mogu reći je da u životu budu sve kontra onim grozotama kojima, nažalost, svjedoče. A to znači da budu dobri i pametni ljudi, humani i obrazovani, jer su ovi drugi žrtve svojih predrasuda, nemaju pojma ni o čemu, a najmanje o sebi, pa tako svoje „poznavanje kulture i povijesti“ prakticiraju na svojim vršnjacima, dokazujući opskurne i zločinačke naučene „istine“ bicepsima, tetoviranima glagoljicom i stiliziranim križevima.

Kada su nam se, upravo zbog problema s tom susjednom školom, napokon (nakon šest godina) odazvale tri, hm, kolegice iz Agencije za odgoj i obrazovanje, sve redom ugledne i na funkcijama, saznala sam od njih kako glasi eufemizam ili čak slobodni prijevod riječi nasilje. Eto, to je za njih riječ zaljubljivanje.

Nakon toga sam saznala da je vjerojatno problem u nama, u našoj školi, jer „ne radimo dovoljno radionica na temu suzbijanja nasilja među omladinom“, pa zatim da se o raznim stvarima može, zamislite, progovoriti – na satima književnosti. Također su rekle i da je malo problematično što mene, kao učitelja, „nema na stručnim skupovima“. Rekle, elaborirale i otišle. Mi u školi opet to nismo najbolje razumjeli te smo i dalje ostali izloženi vrijeđanju, strahu i nasilju. Možda da se na najvišem nivou organizira kakva radionica…

U nastavi sam više od 20 godina, i zasigurno znam što je najveći benefit u radu s djecom: jako ih voljeti, govoriti im istinu, u predavanjima se držati znanosti i dopustiti im da kažu svoje mišljenje. Pamtim jednu sjajnu generaciju, otišli su iz škole, s kojima sam najviše voljela raditi; imala sam dojam da se družim sa svojim prijateljima. Oni su sve razumjeli, u svemu smo se nadopunjavali, pa sam na rastanku pomislila da nam je druženje bilo jedan dugi sat, koji je počeo pričom o Homeru, a završio putovanjem u Srebrenicu. Odakle smo se svi vratili drukčiji. Ili uživanje u Krležinim političkim esejima starima stotinjak godina, u poeziji Walta Whitmanna, filmovima S. Kubricka. To su trenuci koje krademo od sistema otkrivajući novu dimenziju, pristup i interpretacije kojom učenici doista otvaraju vrata spoznaje.

Kakva su vaša iskustva vezana za refleksije učenika oko formiranja njihovog ljudskog, intelektualnog, kulturnog i nacionalnog identiteta: što im se čini važno, a što ne, na čemu insistiraju, što odbacuju, što ih frustrira, što smatraju dobrim?

Najjednoznačniji i trenutno na Balkanu najpoželjniji je taj nacionalni i vjerski identitet, a ako on nešto znači – jer mnogima ne znači – onda se njegov značaj najviše ogleda u pristupu drugome: naši učenici nemaju problem sa sobom zato što su Srbi, ali imaju drugi oko njih. Nitko ne ističe svoje porijeklo, za tim nema potrebe, ali neki ga skrivaju. Kada je maturalna zabava, „Norijada“, nije im baš jednostavno odgovoriti na pitanje u koju školu idu. Bude svakakvih reakcija. Naravno da su na neki način ponosni, drago im je kada na nastavi umjetnosti, povijesti, književnosti i sociologije saznaju dotada im nepoznate činjenice po kojima Srbi nisu samo loši momci, simboli ratne i postratne pop-kulture 1990-ih, nego su i, s braćom Hrvatima i drugima, neimari zajedničke nam baštine, južnoslavenske.

U Srpskoj pravoslavnoj gimnaziji se sa značajem identiteta ne manipulira niti pretjeruje, kao što se to čini na razini države. Postoje i drugi identiteti, po kojima smo autentični i zanimljivi svijetu oko sebe. Naši klinci su skloniji takvom razmišljanju.

S mnogima bivšim učenicima sam u kontaktu; raspršili su se po svijetu – kao ličnosti koje obogaćuju društvo u kojem žive, u Americi, Turskoj, Engleskoj, Skandinaviji…

Pišemo si duga e-pisma o intimi, politici, umjetnosti, dajemo si oduška u satiri i „nekorektnom“ humoru, kao što smo nekoć divanili i raspravljali u gimnazijskim klupama. Po njihovom ‘bjelosvjetskom’ iskustvu i snalaženju znam koliko im znači odgoj i obrazovanje u SPOG-u. Čuvam našu korespondenciju, jer kada mi naiđe trenutak krize, umora i rezignacije, čitam ih iznova. Djeca sve vide i svega su svjesna. Djeca vole osjećaj povjerenja i teško im je kada ih odrasli, tzv. autoriteti, iznevjere; važna im je podrška, naročito u kriznim situacijama. Na to nas nitko ne može prisiliti, nema tog zakona ili forme koji stvara ljubav i razumijevanje. Djecu treba poštovati i to je ključ svega.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak

Share