Ekonomska situacija ne ide na ruku povratku. Hrvatska politička elita nikada nije bila u stanju sagledati koliko gubitak ljudi osiromašuje zemlju i njenu prirodu i nije učinila ništa da javnost educira kolika je korist od ljudi, obrađene zemlje i multietničkog okruženja

Centar za mirovne studije (CMS) već godinama radi s izbjeglicama/povratnicima na područjima posebne državne skrbi. Prošle su godine u okviru programa EU-IPA 2009., zajedno s partnerskom organizacijom Yucom iz Srbije, proveli istraživanje za Studiju o položaju izbjeglih lica iz Republike Hrvatske kao dio projekta “Naglašavanje ljudskih prava u područjima od posebnog državnog interesa u Hrvatskoj”. O rezultatima i iskustvima stečenim u provođenju projekta razgovarali smo s njegovom voditeljicom Mirjanom Mikić Zeitoun.

Čemu danas istraživanje o problemima povratnika i izbjeglica?
I sam razgovor s ljudima u povratničkim krajevima vrijedan je kao pomoć. Najčešće im puno više i nismo mogli ponuditi. No baš u tim obilascima čuli smo za niz podataka i sudbina koje su nam se činile vrijedne za dokumentirati, objediniti i upotrijebiti za prezentiranje loših praksi, ali i za nalaženje smjernica za neku bolju reintegraciju. S tom smo namjerom i krenuli u ovo istraživanje. Kvantitativno anketno istraživanje napravljeno je s ciljem da se mapiraju glavni stavovi o mogućem povratku u Hrvatsku. Istraživanje je provedeno na uzorku od 350 osoba svih starosnih dobi, ali s povećanim učešćem mlađih osoba. Kvalitativno istraživanje bilo je isključivo s mladim ljudima, od kojih neki pripadaju tzv. drugoj generaciji izbjeglica/imigranata. Fokus je bio na percepciji njihovog života u Srbiji i na njihovom mogućem povratku u Hrvatsku.
U Hrvatskoj je provedeno fokus-grupno istraživanje u tri grada s trideset povratnika/”šetača”. Postavljena su im pitanja o životu prije odlaska, o odlasku, o životu u izbjeglištvu i o povratku. Evo što nam je jedan sugovornik rekao: “Onda smo bili mlađi, sve je trajalo kratko, odluke za nas donosili su neki drugi. A za povratak odluke smo donosili sami, nitko nas nije nagovarao, ali ni odgovarao. Po povratku, sve što smo ostavili i što je živjelo u našem sjećanju, više nije bilo.”

Neke druge kuće

Kako ocjenjujete proces povratka?
Teškim, bolnim, kompliciranim, neodrživim i neuspješnim. Pod pritiskom i stalnim promatranjem međunarodne zajednice hrvatske su vlasti mijenjale negativan stav prema povratnicima. Mijenjali su se i zakonodavstvo (više) i praksa (manje) nabolje. Obnavljale su se kuće, produžavali rokovi za podnošenje molbi za povrat imovine i stambeno zbrinjavanje. Međutim, obnovljene kuće nisu ponovno postale dom u kojem se čovjek osjeća ugodno, okružen rodbinom i prijateljima. To su “neke druge kuće s drugim namještajem”, susjedi koji najčešće nisu oduševljeni nečijim povratkom ili područja potpuno opustošena i od ljudi i od infrastrukture. Ukratko, bez mreže socijalnih kontakata, socijalnih usluga, infrastrukture, revitalizacije kraja i održivog razvoja proces povratka ne može se ocijeniti dobrim. Jedna sugovornica nam je rekla: “Da, dobila sam natrag svoj stan. Ali gorak je okus pobjede – višegodišnji sud s Republikom Hrvatskom i višegodišnje liječenje kod psihijatra. Obrazloženje zbog kojeg su mi uzeli stan bilo je da sam ga dobrovoljno napustila. Nigdje se ne spominje da je ovdje bio rat, da su Srbe ubijali, da su nam prijetili, tukli nas, dizali nam kuće u zrak, da su mi djeca noćima plakala.”

Kada je povratak bio najintenzivniji? Kako objašnjavate taj trend?
Značajniji povratak srpskih izbjeglica zabilježen je 1998., kada se vratilo 3.121 povratnika, da bi za dvije godine povratak dostigao svoj maksimum, ukupno 20.716 povratnika. Od tada povratak kontinuirano pada do 2009., kada je registrirano samo 710 povratnika, što pokazuje istraživanje profesora Milana Mesića i Dragana Bagića. Ljudi se još uvijek vraćaju, to jesu mali brojevi, ali sada su to mlađi ljudi s djecom, što je indikativno. A trend je lako objašnjiv: 2000. godine promijenila se vlast u Hrvatskoj. Na vlast je došla koalicija na čelu sa SDP-om, od koje su izbjeglice puno očekivali i u koju su imali puno povjerenje. Ta se vlast nije pokazala posebno boljom prema njima, a ljudi koji su se željeli vratiti, vratili su se. Kasnije se vraćaju ljudi koji su pokušali ostati u zemlji primitka, no na kraju su vidjeli da im je povratak održiviji. Čini se da su birali manje od dva zla, a ne bolju varijantu. Do danas se vratilo oko 132.600 ljudi što, ugrubo, čini otprilike polovicu onih koji su izbjegli. Od ove polovice, u Hrvatskoj stvarno živi pola njih. Ostali su ili “šetači” ili su se vratili u zemlju izbjeglištva, ili su otišli neku treću zemlju ili su u međuvremenu umrli.

Koja su prava povratnici do sada uspjeli ostvariti, a što je ostalo nedostižno?
Neki su povratnici uspjeli ostvariti sva prava, pa čak i veća nego što su imali, no tih je veoma malen broj. To su oni čiji su se prijatelji ili rodbina zatekli na dobrim pozicijama kada su ta pitanja rješavali. Velika većina dobro se namučila da ostvari prava koja im po hrvatskom zakonu pripadaju. I to iz više razloga: svjedočili su nam da su kroz regionalne urede za izbjeglice i kroz gradska i županijska tijela curili usmeni napuci da se izbjeglicama na sve moguće načine uskrati ili barem uspori ostvarivanje prava. Velik broj izbjeglica nikada i ni od koga nije saznao koja im prava pripadaju. Velik broj njih ako je i znao da nešto može ostvariti, nikada nije mogao stići do adrese gdje se to ostvaruje. Radi se o dislociranim područjima u kojima je javni prijevoz zamro, čak i ceste nestaju – doslovce propadaju u zemlju. Osim toga, putovanja i ishođenja raznih prava/pomoći koštaju, a ovi su ljudi na rubu ili ispod socijalnog minimuma. Na kraju, ali ne manje važno, radi se o starijoj populaciji.

Posljednjih godina govori se o održivom povratku. Je li on uopće moguć?
Naravno da nije. U zemlji u kojoj nema ni održivog ostanka ne znam tko bi omogućio održivi povratak. Povratak je bio neorganiziran, bez ikakvih reintegrativnih politika koje bi ga pratile. Ljudi su najčešće dobili neki sklepani objekt koji bi trebao zamijeniti dom i ništa više. U gradovima prazne stanove u kojima su morali boraviti sjedeći na radijatoru kako bi ih u njemu policijske provjere zatekle. Inače bi izgubili stan koji su već jednom izgubili, a koji su njihovi sugrađani odavno otkupili po prepovoljnim cijenama. Na selu bez ikakve peradi i živadi, bez mogućnosti da obrađuju zemlju jer im divlje svinje sve razruju i pojedu, a lovci te divlje svinje ostavljaju za lov jer to, po nečijoj procjeni, više nije područje za stanovanje nego za lov. Ovdje se isključivo referiram na sela u okolici Pakraca i Lipika. Održivi povratak pretpostavlja revitaliziran kraj, obrađenu zemlju, obnovljen stočni fond, mehanizaciju za obrađivanje zemlje, primanja za iole dostojanstven život, mrežu socijalnih veza. Toga svega na ovim područjima uglavnom nema.

Rastavljene obitelji

Kakva je sudbina tzv. šetača? Dokle će oni tražiti svoje mjesto?
“Šetači” su možda najnesretnija kategorija ovih ljudi jer nisu ni tu ni tamo, a u godinama su kada je neizvjesnost teško breme. Radi se o ljudima koji možda još sezonski rade u zemlji izbjeglištva ili čiji članovi obitelji možda tamo rade ili žive i koji su siromašni te ne mogu sami živjeti u novoobnovljenom objektu bez ičega u zemlji porijekla. Konačno, radi se o ljudima koji nisu donijeli konačnu odluku. Istraživanje pokazuje da ne postoje elementi na temelju kojih bi oni u ovom trenutku izabrali trajno rješenje.

Kako odvojenost od obitelji utječe na kvalitetu povratničkog života i na donošenje konačne odluke?
Znatno. Kada ljudi izgube sve, barem obitelj ostaje. Kada ni obitelj ne može biti na okupu, kvaliteta života sve je manja. Za ilustraciju evo jedne priče iz istraživanja: “Ja sam se vratio 2008. godine. Meni se ovaj grad sviđa. Ma što sviđa – ovo je moj grad. Moja žena još radi u Srbiji kako bi ostvarila kakvu-takvu mirovinu. Živimo odvojeno u vremenu kada počinju te malo starije godine, kada jedno drugom počinjemo stalno trebati. Moje kćeri u Srbiji završile su fakultet i njima ovaj grad i ova država ne predstavljaju ništa. Na kraju, njima je sve odavde traumatično iskustvo i one će insistirati da žena i ja dođemo k njima.” Na terenskom radu upoznali smo obitelji koje po dvadeset godina žive odvojeno jer je muž ostao raditi u Srbiji, kako bi tamo zaradio mirovinu ili obratno, pa obitelji gdje žena svaku zimu odlazi u Srbiju kod djece jer ne može izdržati zimu u selu bez ogrjeva i liječnika, a muž ostaje “čuvati sirotinju”. Upoznali smo obitelji, takvih je stvarno malo, koje su se raspale jer su zauzele različite strane u ratu i one koje su se u velikoj nevolji jače povezale. Upoznali smo obitelji koje su raširene na tri kontinenta.

Kakvo je raspoloženje kod mladih, što ih vezuje uz pojedinu sredinu?
Ako govorimo o fokus-grupnom istraživanju u Hrvatskoj, gdje smo imali jednu naglašeno mlađu grupu, razlika postoji. Mladi puno manje žive od sjećanja na neku idilu i dobar život u prošlosti, a puno više u sadašnjosti. Predani su tome da tu gdje jesu naprave što bolji život. U seoskoj sredini to je puno teže. Tamo se i nevoljko vraćaju. U gradskoj sredini to im uglavnom uspijeva. Nakon niza prepreka, zbog svog etničkog identiteta, uspijevaju ostvariti i sjajne rezultate u školovanju, zaposliti se i imati pristojan život.

Koje su posljedice takvog povratka? Tko je za to odgovoran i kome je to u interesu?
Posljedice takvog povratka su takve da nikada nećemo znati koliko je ljudi otišlo ni koliko ih se stvarno vratilo. Posljedice takvog povratka su po drugi put rastavljene obitelji, bolesti, često psihičke prirode, napuštena i zarasla područja, koja izgledaju kao prašume u kojima nitko nije živio. Siromašna zemlja bez hrane i stoke koja sve mora uvoziti. Tko je kriv? Svi. Zemlja porijekla zbog provođenja akcija nakon kojih si izbjeglica ili te nema. Zemlja primitka jer se pravila da s tim nema ništa, kao i međunarodna zajednica koja sređuje stvari na način da stvara nove velike probleme.

Zašto se povratnici nisu reintegrirali u hrvatsko društvo? Je li Hrvatska uopće imala reintegrativnu politiku?
Hrvatska nije imala nikakve reintegrativne politike. Ona je neke stvari morala odraditi kako bi Poglavlje 23 bilo potpisano i ulazak u EU osiguran. To je odrađeno, neke su stvari obećane: u Korenici su na primjer teatralno podijeljena rješenja i ključevi stanova u zgradi koja se nije ni počela graditi, kako bi se pred evropskom zajednicom moglo mahati velikim brojem riješenih slučajeva. Predstavnici aktualne vlasti obećali su rješavanje poznatih 15 slučajeva neovlaštenog ulaganja u privatnu imovinu, Milica Miladinović i ostali, u roku odmah. Do danas ti slučajevi nisu riješeni. Ljudi polako umiru, pa se i broj neriješenih slučajeva smanjuje. Umjesto reintegracije, aktualna hrvatska vlast zagovara asimilaciju.

Tužno, apokaliptično

Ima li uopće smisla govoriti o povratku nakon 20 i više godina izbjeglištva?
Ekonomska situacija ne ide na ruku povratku. Hrvatska politička elita nikada nije bila u stanju sagledati koliko gubitak ljudi, pa bili oni i Srbi, osiromašuje zemlju i njenu prirodu, i nije učinila ništa da hrvatsku javnost educira kolika je korist od ljudi, od obrađene zemlje i od multietničkog okruženja. A Srbi su ili izgradili život u mjestima gdje su izbjegli ili, ako su mlađi i obrazovaniji, sanjaju odlazak u neke treće zemlje, gdje će živjeti dostojanstvenijim životom.

Kakva je gospodarska slika povratničkih krajeva i koliko je ona različita od slike drugih krajeva Hrvatske?
Tužna, apokaliptična. Od ostalih krajeva Hrvatske razlikuje se po naglašenom siromaštvu. Radi se o područjima posebne državne skrbi, područjima koja su trpjela ratna stradanja, područjima koja su depopulirana, gdje je bog rekao laku noć. Ako tim područjima prolazite noću, tamo gdje svijetli javna rasvjeta to je hrvatsko selo, a tamo gdje su mrak i “potpuna idila” to je srpsko selo.

Koliko su uslovi povratka povoljniji s ulaskom Hrvatske u EU?
S ulaskom u EU položaj povratnika u Hrvatskoj nije se, nažalost, promijenio nabolje. S obzirom na to da je Hrvatska sada članica, monitoring je oslabljen. Očekuje se da sama rješava otvorena pitanja i probleme manjina. Istraživanje CMS-a o rasizmu i ksenofobiji u Hrvatskoj u 2013. godini govori da postoji izražena diskriminacija prema građanima srpske i romske nacionalnosti. Događaji u Vukovaru oko dvojezičnih ploča dokaz su da ovo društvo ide u smjeru nepoštivanja prava i, što je još gore, potpunog nerazumijevanja koncepta manjinskih prava. Što se izbjeglica u Srbiji tiče, posebno mlađih i obrazovanijih, imali smo u istraživanju pitanje oko toga, no oni su više izrazili želju za odlaskom u treće zemlje nego za povratkom u evropsku Hrvatsku. Tako jedan odgovor glasi: “Ako odem iz Srbije, to bi mogla biti samo Evropa – Austrija, Njemačka, Italija… u Hrvatsku se ne bih nikada vratila, ovdje mi je dobro za sada. Meni mjesto čine ljudi. Zašto bih se vratila ako nemam s nekim da popijem kavu? Nije problem što je netko Hrvat, nego što su meni svi ljudi ovdje.”