Misli sezonskog radnika u slobodno vreme

Piše: Vladislav Stojičić

U vremenu silovane sreće, negde na početku 21. veka, ljudima su apsolutistički, vrhovno i surovo vladali Osmeh i Stres. Osmeh kao sistem vrednosti i Stres kao uzročnik svega i najupotrebljivija …

U vremenu silovane sreće, negde na početku 21. veka, ljudima su apsolutistički, vrhovno i surovo vladali Osmeh i Stres. Osmeh kao sistem vrednosti i Stres kao uzročnik svega i najupotrebljivija reč tog vremena. Osmeh sa stresom, stres sa osmehom, stresni pozitivizam ili pozitivni stres. U svim mogućim varijantama prožimali su se i na kraju postali otac i majka. Iz tog prožimanja dobili su prekrasno instant dete nazvano Samopomoć. Ispred ulaznih vrata njihove kuće, na otiraču, umesto „Welcome“, pisalo je: „Kakve su ti misli, takav ti je život”. Sećate se tih natpisa, bili su popularni, nastali od copirajtera ili autoriteta istine veoma davno, poput „Rad oslobađa”. Na početku 21. veka, tačnije u njegovoj drugoj deceniji, svako ih kreira, pa u kratkom periodu kroz društvene mreže i medije (i tehnike manipulacije karkteristične za to vreme) postanu popularne, a zatim prigrle i istinitost za sebe.

Osmeh je oduvek i kao reč i kao gest bio nešto najlepše na svetu. To razvlačenje usana sa sjajem u očima bio je simbol dobrog i simbol sreće. Osmeh kao prva radost deteta. Osmeh kao lek duše.
Jer osmehom mi dušu greješ, najlepša si kad se smeješ – otpeva Miroslav.

Onda je polako počeo da postaje nešto drugo. Postao je vrednost, pa onda sistem vrednosti i na kraju najveće zlo i nepravda današnjice. Između toga, osmeh je bio moranje, težnja i prestiž.
Osmeh kao oružje kapitala i prodaje. Manifest moći. Osmeh – simbol nesreće i bola. Osmeh kao poziv u pomoć dželatu. Osmeh kao lepak raspadnute duše.
Smejem se, smejem se, smejem se, a plakao bih – otpeva Oliver.

Između ova dva značenje, tumačenja, i upotrebe osmeha živeo se život.

U narednim redovima selimo se u jedan balkanski kafić, gde ćemo zaviriti između zidova i čuti delić razgovora dvojice prijatelja od rođenja, koje su odgoj, okruženje i okolnosti, stavili na naizgled dve nepomirljive strane i pozicije gledanja na život.

– Mušterija je uvek u pravu! Kažem ti ja. Klijent je moj bog i za njega ću uraditi sve. Kao što sam ja bog ove nasmejane konobarice – reče prvi mladić u kežual hipsterskom odelu.

– Da, poznata mi je tvoja slast koju nalaziš u osmehu, ali šta se krije iza osmeha konobarice, prodavačice na kiosku, momka na benzinskoj pumpi? Ili veseli glas sa radija koga upravo slušamo, pa evo i sreća sa TV reklama koja sada ide. Imitiranje i iluzije više klase sa društvenih mreža? Konzumacija tuđih osmeha kao nestručnom konzumacija pečurki? Nije zlato sve što sija? Koliko ono beše imaš folovera tvojih osmeha?

– I više nego što treba da potvrde moj stav. Osmeh je deo njenog posla. Kao što se ja smejem, kao što se meni smeškaju. To je sve normalno! Uvek sve gledaš crno! Od nečega se mora živeti. Nismo svi isti i u krajnjem slučaju pos’o je pos’o.

– Ali kada čujem rečenice: „Da, ali to je samo tvoj pos’o”, „Ja samo radim svoj posao”, „Od nečega mora da se živi”,… odmah mi se ispred očiju stvore čuvari Aušvica i stanovništvo koje je živelo u okolini logora, gledajući svoja posla. Prođe mi slika logoraša koje teraju da se smeju i igraju sa pištoljem na slepoočnici. Da, za tebe su to crno beli filmovi, neki drugi ljudi, neko davno završeno vreme i ne vidiš da je i današnje društvo potpuno isto i da bi uprkos strašnoj nedavnoj prošlosti uradilo isto!

– Preteruješ kao i uvek! Umišljaš, gubiš godine u tumačenju. Prilagođavanje, najači opstaju, zakon tržišta, Darvin! Sad je opet popularan. To je cela filozofija života!

– U čemu je onda razlika između nas i životinja ?

– Nema razlike. Ti kao i uvek pričaš o utopiji.

– Je l’ utopija svet bez lažnog osmeha? Kao svet bez vlasti čoveka nad čovekom? Naravno da nije utopija! Ja se uvek iskreno smejem – reći će privilegovani, potvrdiće i potčinjeni.

Smehom strah od egzistencije pokrijem uvek – otpeva Merlin.

Dva druga će nakon što ispiju pića koja se piju zbog drugih, pričati još malo o svom starom društvu, gde je ko i kako se snašao u životu, a zatim će jedan otići kući gradskim prevozom, a drugi autom iz druge polovine 21. veka.

Na kraju ovih misli vidimo kako konobar sakuplja preostale čaše sa stola, okreće se lagano ka Vama sa osmehom i naratorski izgovara:

„Prepoznavanje značenja osmeha je ono čime se bavimo svesno ili nesvesno celog života.
Zato kada vam se već danas osmehnu, osmehnite se i vi (jelte, to je učtivo), a onda razmislite šta se iza fasade krije. Jer i mi pošaljemo smajli i ako nam na licu nije?“

[youtube]UmArcjTmC8M[/youtube]


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: