Mladi bez podrške

Share

Godinama već svjedočimo urušavanju standarda hrvatskih građana, a svaka nova faza osiromašenja nosi sa sobom nove mjere štednje u kućnom budžetu. Nažalost, sve su češći rezovi roditelja u školovanju vlastite djece jer su osnovni troškovi obrazovanja mnogima postali nezamisliv luksuz. Desetine tisuća hrvatskih školaraca i studenata sve se češće suočavaju s nemogućnošću podmirenja troškova prijevoza, stanovanja, prehrane i ostalog što im je potrebno. Mjere koje poduzima država kako bi osigurala dostupnost obrazovanja očito su nedostatne, a nemoguće je ne primijetiti da je državi sve ostalo važnije od obrazovanja. Da nije tako ne bi tek u 2017. godini raspravljali o uvođenju informatike kao obveznog predmeta, niti bi raspravljali o potrebi jačanja vojnih kapaciteta i ratnog zrakoplovstva kao o nečem primarnom.

Potraga za dodatnim izvorom prihoda u vidu stipendiranja školovanja učenika i studenata danas više sliči na igranje lutrije. Zbog ogromnih potreba i sve većeg siromaštva bez zasluženih stipendija ostaje ogroman broj zaista vrijednih i uspješnih mladih ljudi, a broj onih koji traže stipendiju iz godine u godinu raste. Solidarni obrazovni sustav u Hrvatskoj ne zadovoljava ni približno potrebe mladih ljudi koji u visokom obrazovanju vide jedinu šansu za društvenu afirmaciju i rješenje egzistencijalnih problema. Sustav javnog obrazovanja u državi je sveden na najnižu mjeru, onu koja je nužna da bi se nazivao javnim, ali on je zapravo svjetlosnim godinama udaljen od sustava koji bi svim mladima garantirao jednake šanse za uspjeh.

U tom svjetlu sve postojeće inicijative koje u svojim programima imaju stipendiranje učenika i studenata predstavljaju javno dobro koje treba poticati i štititi u najvećoj mogućoj mjeri. Šokantna je za mnoge studente i učenike bila nedavna odluka vukovarskog gradskog vijeća koje je preko noći ukinulo subvencioniranje gradskog i međugradskog prijevoza za mlade ljude koji se obrazuju u Osijeku. Cijena njihovog školovanja i studiranja jednim potezom pera skočila je za astronomskih hiljadu kuna. Za mnoge od njih ta odluka značit će i kraj školovanja ili u najboljem slučaju drastično otežanje životnih i obrazovnih uvjeta. Vukovarski se gradonačelnik tom prigodom ironično zapitao zašto bi se javnim novcem poticalo obrazovanje. Zaista ingeniozno pitanje gradonačelnika koji je zaboravio da se odškolovao na istom takvom sustavu javnih subvencija koje se u njegovo vrijeme nikada nisu dovodile u pitanje.

S obzirom na rezultate vlasti na svim razinama, od mjesnih odbora do Markovog trga, proizlazi da je obrazovanje jedini cilj vrijedan javnog novca jer mladim ljudima daje alat da se izbore za sebe i da ne budu teret državi. Sve izmišljene agencije, uredi i sinekure zajedno, koji gutaju milijarde kuna, stvore manje vrijednosti od jedne odškolovane generacije.

Hrvatsko obrazovanje posljednjih mjeseci pokušava velikim koracima krenuti u procese modernizacije i uvođenja najnaprednijih obrazovnih modela, zaboravljajući na tom putu one koji ne mogu držati korak jer njihovo školovanje iz najrazličitijih razloga prate egzistencijalni problemi. Dok djeca i mladi u Zagrebu i drugim urbanim sredinama imaju na raspolaganju najviše znanstvene i obrazovne institucije, mladi iz gospodarski nerazvijenih i prometno izoliranih dijelova zemlje svake godine iznova proživljavaju muku zatvaranja financijske konstrukcije sljedeće školske ili akademske godine. Nažalost, sustav na njih sve češće gleda kao na trošak, pa iznosi namijenjeni njihovim stipendijama i financiranju troškova prijevoza sve češće dolaze na stol kada se govori o rezanju i mjerama štednje, a to najbolje potvrđuje i vukovarski slučaj u kojem je 150 mladih ljudi izgubilo podršku zajednice.

Nitko, ali apsolutno nitko s redovnim mjesečnim primanjima ne zna, niti može znati, na koje sve moguće i nemoguće načine djeca iz ruralnih krajeva ili djeca nezaposlenih roditelja uspijevaju doći do svojih diploma. Radi se o godinama odricanja, neizvjesnosti, zaduživanja i nevjerojatne predanosti cilju. Da oni koji odlučuju na svim razinama vlasti znaju i da su iskusili ono što su iskusile desetine tisuća učenika i studenata na svom putu, ne bi im nikada palo na pamet da na sufinanciranje javnog obrazovanja gledaju kao na trošak. Svaki novi mladi stručnjak koji izađe iz obrazovnog sustava šansa je više za ovakvu Hrvatsku, pa čak i ako se odluči otići iz nje u potrazi za boljim životom. Obrazovanje je, bez obzira na vrijeme u kojem živimo, i dalje najbolja moneta za ostvarivanje životnih ciljeva, a društvo puno sposobnih i obrazovanih ne može dugoročno ostati primitivno i zaostalo. Ako postoji nešto što može slomiti današnji sustav podobnosti i korupcije, onda je to obrazovani pojedinac čiji vidici sežu dalje od najprizemnijih osobnih interesa. Zato je znanje i ulaganje u znanje najbolja investicija i najbolje potrošen novac, zato su oni koji stipendiraju učenike i studente lučonoše razvoja i napretka i zato će ovom društvu doprinijeti višestruko više od svih agencija, državnih ureda i sličnih političkih sinekura koje se izdaju za motore razvoja i napretka.

Share