Pronaći Vukovarke i Vukovarce koji će u medijima pričati o međunacionalnim odnosima u svom gradu za novinara je nezahvalan zadatak. Bez obzira na nacionalnu pripadnost ili građansku hrabrost da javno kažu ono što misle, o ovoj temi radije ćute. Jer nemalo puta dosad bila je zloupotrebljena, a oni izmanipulisani od strane neodgovornih političara i medija. Pričati o međunacionalnim odnosima u Vukovaru iz današnje perspektive naročito jer odbojno mladima. Mladi s kojima smo razgovarali u ovom lepom gradu na Dunavu imaju iste želje i snove, kao i njihovi vršnjaci u drugim gradovima Hrvatske. Većina njih je rođena 1990-ih i nisu opterećeni proteklim ratom i nacionalnom pripadnošću. Žele bolji život i budućnost, od one kakva im nudi u maloj i siromašnoj sredini na istoku Hrvatske. Vole svoj grad i ne žele ga napustiti. Ako ne budu prisiljeni iz egzistencijalnih i drugih razloga. Iako se o Vukovaru i danas govori kao o podeljenom gradu, većina mladih, ipak, ne razmišlja na taj način.

Jelena Janković je 28-godišnja stručna prvostupnica upravnog prava. U Udruženju žena Vukovar zaposlena je od 2016. godine na poslovima administrativne asistentkinje. O podelama ne razmišlja, možda i zato što ne stiže, jer radi, volontira i pleše.

– O podelama ne razmišljam. Prošla sam osnovnu i srednju školu, gde je podela bila jasno vidljiva, s obzirom na to da smo pohađali odvojeno nastavu, tada i nisam imala prilike da se družim s osobama druge nacionalnosti. Tokom studiranja na Veleučilištu „Lavoslava Ružičke“ u Vukovaru većina nas nije imala predrasude, a bilo nas je raznih nacionalnosti, tako da smo se družili i zajedno izlazili. Sad radim i krećem se u krugu ljudi kojima nije bitno šta si, već koji te cene po kvalitetama, kako radnim tako i ličnim – priča Jelena.

Nakon posla, u slobodno vreme, opušta se plesom.

“Plesna škola D&D Vukovar okuplja ljude koje spaja ljubav prema plesu. Oni se ne opterećuju predrasudama, niti prave razlike po pitanju dobi, nacionalnosti ili slično. Družimo se, idemo na piće, na plesnjake u Osijek i Vinkovce i na plesne festivale, u Beograd, Sarajevo… Divno je biti okružen takvim ljudima i zaista sam ponosna da Vukovar ima jednu takvu lepu priču, gde su zajedno „ovi“ i „oni“ i gde se ne prave razlike – navodi mlada Vukovarka.

Vaspitavana je, kaže, da svoje voli, a tuđe poštuje, pa se tako i ponaša. Ne stidi se svog porekla i nema potrebu da se izdaje za ono što nije. Druži se s ljudima različitih nacionalnosti i ne razmišlja da li to nekome, možda, neće biti po volji.

– Svesni smo da podeljenost postoji. Imamo odvojene vrtiće i škole. Ako želimo da utičemo na smanjenje podeljenosti, polazišna tačka je porodica, zatim škola, pa okruženje. Mesta gde se deca razvijaju i oblikuju. To su mesta presudne važnosti za razvoj pojedinca, njegovog mišljenja i stavova, ali i stvaranja predrasuda, ističe naša sagovornica.

Jelenina vršnjakinja je i Anđelka Pejić. U Vukovaru je završila osnovnu i srednju školu, a u Novom Sadu, na Filozofskom fakultetu, studije istorije. Nakon studija vraća se u Vukovar, gde danas živi i radi.

– Kako imam prilično aktivan društveni život i širok krug prijatelja mogu potvrditi da podeljenost među mladima na nacionalnoj osnovi i dalje postoji. Nije to više toliko izraženo, kao pre 10-ak godina i više, ali i dalje postoje kafići gde izlaze isključivo Srbi i u koje Hrvati retko zalaze. Doduše i kad dođu, a ovo je mali grad i svi se znaju, ne bude problema. S druge strane, postoje isključivo hrvatski lokali u koje Srbi uopšte ne ulaze. Ipak, takvi lokali su u manjini i najviše je kafića gde su svi dobrodošli. Takva je atmosfera danas i u Vukovaru. Nema više tolike netrpeljivosti i neprijateljstva, pogotovo među mlađim generacijama, koje se druže i ne obraćaju pažnju na to ko se kako krsti, nego ko je kakva osoba. Zato se i nadam da će u narednih nekoliko generacija svi ponovo biti prijatelji, bez obzira na nacionalnu pripadnosti – priča 28-godišnja Anđelka.

Naša sagovornica bila je i Tatjana Romić, magistra socijalnog rada, zaposlena u Mirovnoj grupi mladih „Dunav“ iz Vukovara, za koju Vukovar nije podeljen grad.

– Po mom mišljenju, u gradu Vukovaru ne postoji podijeljenost što se tiče mladih različite nacionalnosti. Oni izlaze u iste kafiće i na ista mjesta i nikada nije bilo nekakvih većih incidenata. Veći je problem taj što mladi baš i nemaju gdje izaći. Zatvorili su se klubovi koji su radili cijelu noć, pa su mladi prisiljeni izlaziti u Osijek. Mladi se sve više druže i u Sportskim objektima u Vukovaru, spajaju ih iste aktivnosti. Mediji i političari su većinom ti koji prave takve priče i famu oko međusobnih odnosa različitih nacionalnosti u gradu Vukovaru. Mislim da smo sada na razini normalnog funkcioniranja. Mladi ljudi se druže, kako poslovno, tako i privatno i više nema nikakvih barijera. Vukovar se može ponositi svojom multikulturalnošću. Međutim, uprkos dobrim međuljudskim odnosima, budućnost mladih u gradu Vukovaru je neizvjesna, jer sve veći broj njih napušta grad, upravo zbog političke situacije i tenzija. U potrazi za poslom i nekim boljim životom
kojem svi težimo – ističe 28-godišnja Vukovarka.

Kristijan Lebar je 26-godišnji ekonomista, zaposlen kao voditelj u jednoj telekomunikacijskoj firmi. Vodi vrlo dinamičan život, ispunjen brojnim hobijima, a među najdražim su teraristika, odnosno držanje gmazova, zmija, tarantula, škorpiona i guštera, vožnja motorom, ribolov, sviranje gitare….

– Strašno sam vezan za svoj grad, toliko jako da moji prijatelji znaju reći, kada se spominje odlazak u Njemačku i slično, da bi prije istjerali grad iz mene nego mene iz grada, da ću zadnji ugasiti svjetlo i kad ja odem onda se zna da je kraj. Kada sam se iz progonstva vratio u Vukovar 1998. godine bilo mi je šest godina. U 20 godina mog života u Vukovaru definitivno mogu reći da stvari konstantno idu na bolje, kada su međunacionalni odnosi u pitanju – tvrdi Kristijan.

Smatra da je grad Vukovar medijski i politički jako loše predstavljen, za šta krivi politiku i medije koji objavljuju samo loše stvari.

– Za sebe kažem da sam patriot i zbilja volim svoju državu, ali uglavnom geografski, jer ostalo ne liči na ono što bi trebalo, po meni. Imam puno prijatelja i poznanika na obje strane. Vukovar je mali grad i budite uvjereni da su izlasci mješoviti. Sve rjeđe se događaju sukobi na nacionalnoj osnovi, uglavnom i kad se nešto dogodi nije na nacionalnoj osnovi, nego zbog alkohola– dodaje naš sagovornik.

Kao pozitivan primer zbližavanja navodi sportske aktivnosti koje okupljaju ljude posvećene zdravom životu. Ljude koji uglavnom nemaju predrasude, niti se opterećuju nacionalnom pripadnošću.

– Smatram da ima ljudi koji bi se možda i više družili te zbližavali, ali ih je strah što će reći ostali iz društva i pitati se kako je moguće da se on sada druži sa Srbinom ili Hrvatom… Da ne razmišljam na taj način pokazuje i činjenica da je moja zaručnica srpske nacionalnosti, ali također i činjenica da je ovo njena država i grad – otkriva ovaj mladić.

Kaže da su najveći doprinos odnosima Hrvata i Srba normalni ljudi, a da su dežurni krivci za napetosti ljudi zadojeni mržnjom, kao što su neki političari koji su i doveli narode u sukobe.

– Kada bi Vukovar bio grad gdje zbilja svaka mlada osoba koja ima želju raditi može naći posao za normalnu plaću, vjerujte mi da bi i međunacionalni, ali i ostali odnosi bili puno bolji – zaključuje 26-godišnji Vukovarac.

Nakon što je godinama bezuspešno tražila posao u rodnom gradu, 28-godišnja magistra politologije Biljana Gaća posao je pronašla u Osijeku, u marketingu privatnog preduzeća. To je za vukovarske prilike neobična priča, jer mnogo više Osječana radi u Vukovaru, nego što će Vukovaraca dobiti priliku za posao u gradu na Dravi. Dugogodišnja je volonterka i aktivistkinja u različitim udruženjima, u području rada s decom i mladima, obrazovnih politika, zaštite ljudskih prava, zagovaranja mirovnih politika, pomoći migrantima, kao i u drugim društveno angažovanim aktivnostima. Dobitnica je i nagrade za „Najvolonterku u 2015. godini“ u kategoriji mladi Volonterskog centra Vukovar. Politikom se na različite načine bavi već 14 godina, dva i po mandata je većnica u Gradskom veću grada Vukovara, a trenutno je i predsednica Foruma mladih SDP-a Hrvatske.

– Kroz svoj dugogodišnji aktivistički i volonterski rad pomalo sam već zasićena pitanjima međunacionalnih odnosa mladih hrvatske i srpske nacionalnosti, ali sam ipak odlučila sudjelovati. Ukoliko se ta pitanja još uvijek postavljaju, očigledno je da su potrebni daljnji razgovori i djelovanje po tom pitanju – navodi Gaća.

Ističe da mladi u Vukovaru imaju približno jednake želje, probleme i potrebe, kao i mladi u drugim gradovima.

– Mladi u Vukovaru su zbog povijesnih okolnosti i današnje okoline dodatno opterećeni nacionalnim podjelama, koje su uzrokovane najtežim oblikom ljudske zlobe – ratom. Nedostatak posla, male plaće i iseljavanje stanovništva su problemi koji ne poznaju nacionalne podjele. Stoga smatram da mladi ljudi hrvatske, srpske i drugih nacionalnosti u Vukovaru imaju više sličnosti nego razlika, a te razlike bi trebale biti bogatstvo, a ne opasnost – podvlači naša sagovornica.

Mišljenja je da su međunacionalni odnosi mladih u Vukovaru u puno boljoj fazi, nego pre 10 i više godina i puno bolji nego što „odrasli“ misle, ali i da ima prostora za napredak.

– Napretku odnosa i zajedničkog življenja, a ne suživota, sigurno ne idu u prilog sve češći javni govori mržnje, i u Hrvatskoj i u Srbiji, netrpeljivost prema različitosti i ono, za mene najvažnije, odvojeni razredni odjeli i vrtićke grupe u Vukovaru. Dok se tu ne počne događati stvarna integracija, ne asimilacija, teško da možemo očekivati da mladi budu toliko progresivniji od starijih. Za kraj želim podijeliti s vama sreću kada sam saznala da se moj bratić, inače pripadnik jedne od hrvatskih navijačkih skupina, preko ušiju zaljubio u svoju vršnjakinju srpske nacionalnosti. Ljubav ne poznaje razlike te vrste, posebno ne kod nas mladih, koji za prošlost ne možemo biti krivi, ali se zato moramo znati odgovorno ponašati, s obzirom na ono što se u povijesti, nažalost, dogodilo – upozorava Biljana Gaća.

Leo Tot (34) iz Vukovara profesionalno deluje u industriji videoigara preko sedam godina, kroz organizaciju Reboot Infogamer sajma u Zagrebu, Reboot Develop konferencije u Dubrovniku te pisanje autorskih članaka i vesti game industrije za Reboot portal i mesečni magazin.

Suosnivač je, COO i kreativni direktor razvojnog studija za videoigre u Osijeku – Void Main Studio koji trenutno razvija nekoliko projekata. Osnivač je Game Dev i Design Community Osijek i već sedam godina provodi edukacijske programe za različite uzraste ( 9–30+ godina) na području Slavonije i šire. Aktivni je sagovornik i predavač na različitim razvojnim konferencijama poput Game Dev Career Day-s, KulenDayz te ostalim konferencijama koje promovišu game industry, IT i društveno korisne inicijative.

– Smatram da se izoliranost i podijeljenost ne mogu u potpunosti kvantificirati. Skoro nisam čuo za incident baziran na nacionalnoj različitosti, što bi potencijalno značilo da se situacija znatno poboljšala u odnosu na protekle godine. Čak mi je nekako čudno da se i dalje postavljaju pitanja o međunacionalnim odnosima. Postoje situacije u kojima se kolektivi nađu na zajedničkim projektima duži vremenski period, u kojem se sva ograničenja u pristupu jednih prema drugima brišu gotovo instantno, ali kad se razdvoje u zajednice, u kojima najčešće obitavaju, prevladava prvobitni pristup i kočnice, ako ih je, naravno, prethodno i bilo. Ovakav pristup se najčešće manifestira pod pritiskom pojedinaca iz kolektiva ili odgoja i to najčešće među mlađim dobnim skupinama – navodi Leo Tot.

Smatra da dugoročne zajedničke sportske aktivnosti, poput klupskih treninga, sportskih sekcija i rekreacija definitivno poboljšavaju stanje, pristupe i odnose, a neretko rezultiraju i dugotrajnim prijateljstvima. Kulturno-umetnička društva su po ovom pitanju „izolovan slučaj“, jer je većina članstva raspodeljena u svojim kulturološkim grupama. Međutim, uveren je da će kulturne manifestacije, koje uključuju predstavnike različitih kultura i nacionalnosti, dovesti do zajedničkog druženja i razmene iskustava i znanja.

– Izlasci znaju biti loš pokazatelj stvarne slike iz razloga što postoje klubovi koje pojedinci preferiraju. Najčešće su to kafići koji su igrom slučaja „ofarbani“ u konkretnu nacionalnu opredjeljenost. Smatram da je u ovom slučaju više opreza nego podjela po pitanju izlazaka, u svrhu izbjegavanja incidenata koje isključivo onaj najmanji postotak kolektiva i ekstrema zna da izazove. Uvijek postoje pojedinci koji nemaju pametnija posla nego tražiti nevolje. Smatram da se čak i ostatak onih koji razmišljaju objektivno, odnosno nenasilno, klone takvih mjesta – ističe naš sagovornik.

Dodaje da konkretna mesta u gradu, kao i noćni klubovi, okupljaju ljude svih nacionalnih pripadnosti.

– Čvrsto vjerujem da se podjele manifestiraju prisilno, odnosno ukoliko netko inzistira na podjeli, pojedinci vrše pasivni, pa čak i aktivni pritisak na mlade da razmišljaju drugačije, u svrhu rješavanja nekih vlastitih nesigurnosti ili, još gore, koristi. Kako je ovih situacija sve manje, naročito u Vukovaru, sve je manje i onih koji na kompletnu situaciju gledaju s nekim negativnim stavom ili onih koji inzistiraju na podjelama. Mislim da su se ljudi jednostavno umorili od konstantne priče o podjelama i da je u pravom smislu riječi postala izlizana – zaključio je ovaj 34-godišnji Vukovarac.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“

koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.