Treba nam nova energija, ali mlada generacija je pasivna i ne zeli se uključiti u život zajednice. Komentari ovoga tipa gotovo se u pravilu mogu čuti u manjinskim udrugama i institucijama.

Ipak, odabirući ovaj put i prebacujući odgovornost na mlade, udruge i institucije sposobne su tek da uoče problem ali ne i da na njega pokušaju dati odgovor. Iz toga ću razloga ovdje preokrenuti logiku i pogledati šta organizacije mogu učiniti da privuku mlade sebi i šta ih od njih može udaljiti. Ovdje ću pisati o životu srpske manjinske zajednice u Zagrebu i uključivanju obrazovanih mladih ljudi koji posjeduju dodatna znanja sa kojima mogu napraviti stvarnu kvalitativnu promjenu.

Za početak, manjinske organizacije trebaju pogledati sa kojim grupama mladih mogu surađivati i tome prilagoditi svoju strategiju. Smatram da se mlade može podijeliti u pet glavnih grupa. Naravno, neko se neće uklopiti niti u jednu od njih, dok će svi oni biti međusobno povezani i među njima neće biti posve jasnih podijela. Ipak ova podjela moze pomoći u razvoju strategija manjinskih organizacija. Ti mladi su: 1) mladi iz lokalne manjinske zajednice (Srbi iz Zagreba), 2) učenici Srpske pravoslavne opšte gimnazije (gimnazijalci), 3) mladi koji dolaze u srednju školu ili fakultet u Zagreb, ali ne pohađaju Pravoslavnu gimnaziju (zagrebački studenti), 4) mladi izvan Zagreba koji surađuju sa zagrebačkim manjinskim organizacijama (mladi izvan Zagreba) i 5) mladi iz većinske zajednice. Potrebno je prepoznati da se znanja i potrebe ovih grupa međusobno razlikuju i da se iz tog razloga i pristupi manjinskih organizacija ovim grupama trebaju prilagoditi. Moglo bi se tvrditi da je pristup gimnazijalcima najjednostavniji uzme li se u obzir da su se kroz četiti godine srednje škole donekle mogli upoznati i sa radom manjinskih institucija. Također, njihovim aktivnim uključivanjem može se otvoriti i dodatni put prema svim ostalim grupama budući da oni većinom dolaze izvan Zagreba, a značajan broj nastavlja fakultetsko obrazovanje u gradu. Budući da i je sama gimnazija manjinska institucija i eventualna suradnja sa drugim manjinskim organizacijama može biti jednostavnija. Međutim, u ovome slucaju treba uzeti u obzir važnu karakteristiku gimnazijalaca koju oni dijele sa zagrebačkim studentima, a koja ih odvaja od većinske zajednice i Srba iz Zagreba. Ovi mladi dolaze iz ekonomski, kulturno i demografski uništenih sredina i vrlo su svjesni svih izazova međuetničkog suživota u postkonfliktnom društvu. Od mladih izvan Zagreba može ih razlikovati i dodatna želja za prevazilaženjem ovih prepreka i razvojem kulture suživota. Treba istaći i da se dio mladih gimnazijalaca koji eventualno i ne vjeruju u takvu perspektivu odlučuje za studije u Srbiji što među onima koji ostaju u Zagrebu povećava udio onih sa željom za razvoj suživota i suradnje. Ovu karakteristiku manjinske organizacije moraju uzeti u obzir jer će one koje budu pronalazile prostor za suradnju sa većinskom zajednicom i nudile rješenja biti uspješne u privlačenju ovih mladih dok će one koje budu stvarale geto i inzistirale iskljucivo na problemima ne pružajući rješenja u tome biti neuspješne.

Važno je da manjinske organizacije u svome radu vrlo jasno iskazuju solidarnost sa drugim manjinskim, marginaliziranim i ugroženim skupinama hrvatskog društva. One moraju pokazati da su njihovi zahtjevi za poštivanjem prava manjina zapravo zahtjevi za pravednost i jednakost svih građana, a ne zahtjevi za nekakva posebna prava. Ovo se moze činiti banalnim, ali je presudno za uključivanje progresivne omladine iz većinske zajednice. Također, ovo je neophodno i za uspjeh u provođenju raznih zagovaračkih inicijativa jer mi svoja neotuđiva prava možemo ostvariti i konzumirati tek kad se za njih izborimo kroz uspješan i etički utemeljen dijalog bez obzira na to što u načelu ne trebamo prihvatiti da nam naša prava neko treba dati. Mladi moraju u manjinskim organizacijama prepoznati ugodan prostor za aktiviranje. Njihove se ideje moraju poštovati i njihova samoinicijativa poticati. Mladi se ne smiju osjećati neugono, ne smije ih se koristiti za međusobne obračune, o čijoj prošlosti oni ne znaju niti bi ona smjela igrati ulogu u ograničavanju omladinskih inicijativa. Današnji mladi neće opraštati niti dozvoliti da se sa njima bilo ko našutava, a onaj ko bi pokušao i oni koji bi u tome sudjelovali za stalno bi ih izgubili uzmemo li u obzir brojnost različitih prilika koje se danas mladima pružaju na svim stranama. Manjinske organizacije su samo jedna od njih i omladina u pravilu mora imati razlog i potvrdu etičke ispravnosti kako bi se u njima aktivirala. Suprotno ostalim grupama u kojima prvi razlog za aktivizam može biti želja za društvenom pravdom (izuzmemo li ovdje mogućnost sebičnih uskih interesa), mladi Srbi iz Zagreba u manjinske se organizacije u prvom redu mogu uključiti iz želje za pozitivnom reevaluacijom vlastitog identiteta i upoznavanja s kulturom i tradicijom Srbije i Srba. Suprotno drugim grupama, ovdje je veća vjerovatnost uključivanja mladih sa tradicionalnim i konzervativnim svjetonazorom i iz toga razloga slične organizacije u prvom redu trebaju pristupati ovoj grupi. Također, različiti mladi imat će i različitu želju i mogućnosti za uključivanje u život zajednice. Neki od njih će se aktivirati povremeno i neće željeti biti članovi organizacije. Drugi će pronaći plodno tlo za razvoj vlastitih ideja i značajnije će se aktivirati. Važno je da se i jedni i drugi osjećaju dobrodošlo, da se svačiji glas može čuti, naravno uz pristojnu valorizaciju nečijeg doprinosa.

Uzimajući sve ove ideje u obzir, manjinske organizacije mogu razviti uspješnije strategije za uključivanje novih generacija u život zajednice. U razvoj konkretnih strategija za pojedinu grupu ili mlade općenito treba uključiti i same mlade kako bi i oni sami dali ideje o tome šta ih zanima i šta bi bili razlozi za njihov aktivniji angažman.