Mi, generacija rođena tijekom stvaranja neovisne hrvatske države ili netom poslije, u većini slučajeva nismo nikada odustali od vlastite domovine. Nikada niti nećemo. Nama, koji iseljavamo i odlazimo, prigovara se iz mnogih aspekata politike i društva da „bježimo“. To nije točno. Velika većina odlazi prije svega jer preuzimaju osobnu odgovornost za svoje živote i živote svojih obitelji. Odlaze uslijed ekonomskih faktora. I to naravno svi znaju. Ipak, stalno smo podvrgnuti teškim kritikama, a ne čujemo nikakav ozbiljan program niti vlade niti dviju najjačih političkih stranaka, kojim bi nas zaustavili. Pitam se, zašto? Kome je cilj da Hrvatska u demografskom smislu nestane i da „novi građani“ postanu ljudi koji nemaju nikakve veze sa tom i takvom Hrvatskom?
Politička „elita“ devedesetih, proizašla iz klasnih komunističkih ostataka, napravila nam je dva problema. Prvo, dovela nas je do toga da će slijedećih najmanje pet generacija morati ozbiljno podignuti Hrvatsku u ekonomskom smislu, naravno, ukoliko se itko ikada toga prihvati. Drugo, naveli su nas da počnemo odlaziti jer su nas „ubili“ svojim neznanjem, korupcijom, neodgovornošću i nemoralom. Nismo imali nikakvih šansi. I to je činjenica. Ako mi kao mladi građani Republike Hrvatske prema barem formalnim ustavnim načelima imamo sva prava, nemamo ipak ono najvažnije. Socijalno, mladi koji dolaze iz najnižih financijskih slojeva, ovdje doslovno ne mogu za sebe učiniti ništa. A radi koga ili čega bi se mučili i gladovali? Ne radi svoje bolje budućnosti, to je sigurno. Kontinuirano nas se blati u medijima, a na ovaj neoboriv argument nam ne mogu odgovoriti.
Svejedno, jako puno nas koji odlazimo danas, sutra ili smo već napustili svoj dom, vratit ćemo se. Posvetiti ćemo svoj život da svatko u svojem polju da makar najmanji doprinos za tu hrvatsku bolju budućnost. Nikada nećemo od toga cilja odustati, jer samo s njime mi ćemo imati svoju zemlju u kojoj ćemo moći živjeti i umrijeti. Na nas možda sada neki gledaju s prezirom. Neće tako zauvijek. Umjesto da su dali samo polovicu snage i utrošili ih u te ljude onako, onim žarom kakvim su naši preci zadnjih 70 godina živjeli punim srcem, mi danas ne bismo morali nikamo odlaziti. Vratili bi taj dug i utrostručili napredak države.
Autor: Ivan Popović
