Momčilo Đorgović: Srbija je već dugo država, ali još nema društvo

Piše: Bojan Munjin

Knjiga “Tragedija jednog naroda”, sa zloslutnim pitanjem u podnaslovu “Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe?”, renomiranog beogradskog novinara, kolumnista, urednika i izdavača Momčila Đorgovića, iznimno je djelo …

Knjiga “Tragedija jednog naroda”, sa zloslutnim pitanjem u podnaslovu “Šta ljude u Srbiji nagoni da rade protiv sebe?”, renomiranog beogradskog novinara, kolumnista, urednika i izdavača Momčila Đorgovića, iznimno je djelo publicističkog žanra, koje je doživjelo već četvrto izdanje (izdavač je Službeni glasnik), a koje preko skrivenih, zaboravljenih ili teško dostupnih memoara, dnevnika, bilješki i sjećanja značajnih ljudi, i Srbije i širih prostora, govori o turbulentnoj historiji i burnom, često nepredvidivom mentalitetu stanovnika Srbije u posljednja dva stoljeća. Taj mentalitet iskovan je u neprestanim nesrećama i ratovima koji su stanovnicima Srbije dodijeljeni historijskom sudbinom. U tom smislu karakterističan je iskaz književnika Stanislava Krakova (1895. – 1968.): “Četiri velika rata kroz koja sam imao prilike da provučem svoj život, nekoliko revolucija, državnih udara, atentata i građanskih ratova, dali su tom životu dramatičan dekor. To nije samo moj život, to je – otklonivši detalje – uglavnom život miliona ljudi sa jednog istog geografskog područja, često nerazumljivog za one koji su bili izvan tog prostora i izvan tog vremena.”

Vaša knjiga je zaronila u modernu historiju Srbije tragom dnevnika nekih od njenih najznačajnijih ljudi. Zašto ste odabrali baš ovakav postupak?

Kada je ova knjiga izašla, pitali su me da li ona predstavlja alternativnu istoriju Srbije. Ne, nisam pisao ni alternativnu ni “običnu” istoriju, jer nisam istoričar već novinar. Istraživanja koja sam sproveo bila su pokušaj da se susretnem sa životima ljudi koji su tu istoriju živeli i manje ili više bili za nju značajni, jednako kao i za kulturu Srbije u poslednjih 150 godina. Hteo sam da odem na lice mesta i događaja, a najbolji način je bio da se suočim sa autentičnim svedočenjima, sa memoarima i sećanjima. Oni nisu “nauka”, ali jesu doživljaj sopstvenog vremena. Ti memoari, koji su u javnosti na razne načine isplivali poslednjih 25 godina, bacaju drugačije svetlo na našu prilično ideologizovanu istoriju. Ono do čega sam ja došao čitajući sećanja pojedinih vrednih ličnosti je sledeće: u poslednjih 150 godina u Srbiji postoji neprestana konfuzija u individualnoj, kolektivnoj i političkoj sferi i zato sam blizak onim našim sociolozima i istoričarima koji smatraju da Srbija već dugo ima državu, ali ni do danas nema društvo. Poneka primitivna plemena u svetu imaju bogatije i razgranatije društvene strukture nego Srbija, odnosno imaju više smisla za društvo nego mi. Očigledno je da nismo sposobni da prepoznamo opšte interese, azimute i jasna usmerenja i u svetu i na domaćem terenu, jer ustvari – još uvek nismo spoznali sami sebe.

Proizvodnja negativnog

U čemu je ta tragična historijska greška kada je riječ o Srbima?

Mi neprestano sebi predstavljamo da svet ima nešto protiv nas, a ne da i mi proizvodimo nešto negativno. U tom smislu sam sugerisao termin “autogenocidnost”: volimo da govorimo o genocidu drugih nad nama, ali nam ne pada na pamet da mi sami sebe izlažemo genocidu pogrešnom politikom, suludim akcijama i kobnom ideološkom propagandom. Setimo se one čuvene izjave Slobodana Miloševića: “Mi ne znamo da radimo, ali znamo da se bijemo.” A pitanje je da li stvarno znamo da se bijemo i protiv koga bi trebalo da se bijemo. Da se bijemo sa svim susedima, i to ako može odjednom sa svima? Sa najvećim svetskim silama? Lav Trocki, na primer, kada je došao u Srbiju početkom Prvog svetskog rata, gledao je bosonoge seljake sa puškom, okićene oko glave granama i grančicama cveća i voća, koji oduševljeno odlaze u rat i pita se: “Da li oni uopšte znaju protiv kakve sile su krenuli u rat?” I kakav je bio konačni rezultat: satrlo se u Srbiji milion i dvesta hiljada ljudi. Trećina stanovništva! I to nije poraz, nego trijumf, tvrde nam sve do danas.

Ali pred Prvi svjetski rat ni velike sile nisu pokazale naročitu umješnost u rješavanju problema diplomatskim putem, nego su se zbog jednog atentata sve te države u mjesec dana strovalile u velik i strašan rat…

Naravno da rat nije izbio zbog Sarajevskog atentata i diplomatske neveštine velikih sila. Ono što mi se čini važnim za Srbiju je da su zbog Sarajevskog atentata izginuli njeni ljudi i taj atentat je tipičan primer autogenocidnosti. U aktuelnim proslavama tog atentata mi šaljemo poruku svetu da smo spremni na isto, upozoravamo da smo strašni i nepredvidivi. Istovremeno smo nezadovoljni kada nas drugi gledaju kao teroriste i kao potencijalnu opasnost za svetski mir. U suštini, temeljni problem je razlika između naše predstave o Balkanu i predstave koju o Balkanu imaju velike sile. U toj razlici se vidi naše kobno nepoznavanje sveta: ono što je presudno jeste da se teritorija na kojoj mi živimo nalazi u mreži interesa velikih sila, koje mi neprestano ignorišemo.

Kako u novijoj historiji vidite taj globalni utjecaj na ovim prostorima?

Berlinski kongres 1878. bila je jedna od poslednjih velikih podela planete. Na tom kongresu su se sve velike sile složile da na deo Balkana koji je pripadao Turskoj uđe Austro-Ugarska i sa tim zaključkom se zvanično saglasila i Rusija. Tada je srpski knez Milan želeo da Bosna pripadne Srbiji, ali su velike sile smatrale da je Srbija državno i kulturno insuficijentna da bi mogla na miran način da upravlja tim područjem. Osim toga, na tom području su postojale tri-četiri veroispovesti, različita nacionalna opredeljenja, kao i tursko nasleđe i sasvim sigurno nisu svi Bosnu smatrali srpskom zemljom. Smatralo se da bi Srbija podstakla sukobe, čak i građanski rat, a Evropa ih nije želela u svom dvorištu. Tako je Austrija ovlašćena da upravlja tim područjem. Kada, na primer, čitamo Andrićeve pesme iz vremena Mlade Bosne mi upoznajemo vrlo mladog čoveka revolucionarnih uverenja, ali kada čitamo “Na Drini ćupriju”, upoznajemo jednog drugog Andrića, koji ređa civilizacijska dostignuća koje je Austro-Ugarska uvela: sprovođenje elementarne higijene, suzbijanje bolesti, uvođenje planske seče i obnove šuma, razvoj građevinarstva, gradnja bolnica, škola i banaka, dovođenje investitora, razvoj komunikacija… Sve zgrade kojima se u Sarajevu divimo napravila je Austrija. Neko je od naših publicista prigovorio kako je Austrija u Bosni napravila “samo četiri gimnazije”. Samo četiri gimnazije u 20 godina – a šta je bilo hiljadu godina pre toga?

Ali krajem 19. vijeka ideje nacionalnog ili svenarodnog oslobođenja ili ideje ujedinjenja bile su revolucionarne misli toga vremena?

Kod kulturno, ekonomski i kvantitativno jakih naroda – da. Potpuno razumem oduševljenje idejom da Srbija treba da bude Pijemont ujedinjenja svih južnih Slavena, ali razumno je postaviti pitanje: šta ako niste u stanju da realizujete tu ideju? Šta riskirate ako tu ideju hoćete da sprovedete silom? Na primer, Kosta Stojanović upozorava da Srbi nisu stvorili državu iz svog morala i iz svojih običaja, nego su Rusi prvo hteli da preko Srbije naprave svoj mostobran na Balkanu, a zatim su Srbi državu dobili kao poklon na Berlinskom kongresu i potom imitirali evropske uzore. Recimo Krivični zakonik Jovana Hadžića iz 1843. je prepisani austrougarski zakon i važio je do 1945. godine. Hegel upozorava da država nastaje iz moralnih i običajnih normi naroda i izrasta iz njih i da se zakoni ne mogu ni shvatiti ni poštovati bez tog razvoja. Ako imate jedno imigrantsko područje, kao što je bila Srbija polovinom 19. veka, a i danas je, na koje su došli ljudi sa raznih strana, iz nekih pastoralnih i montanjarskih predela, tim ljudima je pojam zakona nerazumljiv i oni ne vide smisao da ga se drže. Takvi ljudi ne znaju šta je država i oni je razumeju na najjednostavniji način: da se treba udružiti u stranku koja će osvojiti i zaposednuti državu i koristiti je da bi se obogatili članovi te stranke. Takva država je uvek “neprijateljska” ukoliko je drži kakva druga stranka. I danas je tako: država se posmatra kao plen. Zato je, objašnjavao je Stojanović, kod nas korupcija prirodno stanje, dok je Bakunjin pisao da je za Nemce država sloboda, a za Slovene tamnica.

Je li Srbija stvaranjem Jugoslavije dobila ili izgubila?

Ulaskom u Jugoslaviju 1918. Srbija je mnogo dobila – dobila je Vojvodinu i drugo, svi Srbi su živeli u jednoj državi. Sa teritorijom Vojvodine izašla je sa Balkana i ušla u srednju Evropu. U rastakanju Jugoslavije izgubila je ovo “svi Srbi u istoj državi”, a umalo da izgubi i Vojvodinu. Miloševićevo “događanje naroda” i “jogurt revolucija” bili su u mnogočemu odbrana Vojvodine. Takođe, ujedinjenjem je Beograd postao jugoslovenski grad: Beograd između dva rata i Beograd pred 1914., to su dva grada različitog razvoja i identiteta. Zatim, u socijalističkoj Jugoslaviji Srbija je najviše modernizovana u dosadašnjoj historiji. A posle rušenja Jugoslavije ona je, kao i neke druge bivše republike, najviše nazadovala.

Netrpeljivost prema Andriću

Može li se reći da je koktel historijskih razloga ili nužnosti utjecao na specifičnu sudbinu Srbije u novijoj historiji?

Pristalica sam Brodelovog shvatanja historije (prihvatio ga je i historičar Vladimir Dedijer), da je određujuća energija historije mentalitet naroda. Na primer, gotovo da nema ruskog pisca koji nije pesimista. Čuveni francuski historičar umetnosti Eli For objašnjava fenomen ruskog pesimizma: pa naravno da su oni pesimisti, jer su juče došli iz stepa, šuma i močvara i uključili se u civilizaciju i naravno da onda Dostojevski mora da oseća taj udar civilizacije i da piše tako mračno kako piše, a njegovi junaci da se bore sa raznim demonima. Ruski pisci su pesimisti, traže izlaz iz teskobe kojoj traže smisao, dok engleski pisci putuju planetom i otkrivaju svetove, jer njihova kultura poseduje tu istraživačko-saznajnu komponentu. S druge strane Srbi su, kako je to opisivao Dušan Popović, razvili hajdučki mentalitet, jer drugačije se u tim planinama nije ni moglo živeti. Taj izolovani, mrziteljski i halucinogeni svet van civilizacije, hermetički zatvorene pameti i jezika, dramatično opisuje i Matija Bećković u poemi “Reče mi jedan čoek”. I onda ti ljudi silaze u doline reka, u urbane sredine koje oni niti razumeju, niti ih prihvataju. Profesor Sima Ćirković piše kako je 1800. čitava Srbija imala isključivo seljačko stanovništvo i uopšte nije bilo pismenih ljudi, a 1866. bilo ih je svega 15 posto. Ako čitate Dubravku Stojanović i vidite kako je Beograd gradio kanalizacionu infrastrukturu i kakav je bio odnos prema ženama, koje su bile 95 posto nepismene, onda dobivate sliku jedne zajednice koja se nalazi u Evropi, ali koja je potpuno zatvorena; ne samo da je ona extra muros, izvan Evrope, već je i protiv evropeizacije. Na primer, kada naši ljudi odu u Evropu kao gastarbajteri, oni se svojevoljno getoiziraju. Bez obzira na pojedinačne intelektualne domete. Srbija, kao i sve zatvorene zajednice, uzdiže nekritičku svest o sebi i drugima i onda je normalno da dolazi do bolnih sudara sa svetom.

Spominjete u knjizi kako Ivo Andrić u Beogradu nije bio naročito popularan…

[pullquote]Partitokratija poput parazitske biljke hronično guši ovo društvo, privredu i kulturu, a srpstvom se kite notorni kriminalci. U ime srpstva već se dugo pljačka, zatire inteligencija, sve se izvitoperava i nateže na vlastiti interes[/pullquote]Ta netrpeljivost prema Andriću, ako je tako možemo nazvati, pretpostavljam da je dolazila iz palanačke zaostalosti, uskosti i ljubomore. Imamo jednog Branka Lazarevića, prvorazrednog intelektualca i kozmopolitu toga vremena, koji je oduševljen starom Grčkom i starim Egiptom, ali kome nešto smeta kod “fra Ive”, kako je on Andrića zvao. Danas se ponovo oživljava činjenica, i pronalaze se dokazi, da se Andrić izjašnjavao kao katolik. Zašto se ponovo na tome insistira? Da bi se pokazalo da je Andrić strano telo u Srbiji? Zatim, antikomunističkim histericima smeta što se on nije suprotstavljao komunističkom režimu. Ono što u stvari Andrića brani je Nobelova nagrada. Zato je meni jasna ta njegova dosledna i strašna ćutnja: Andrić je izbegavao razgovare, cedio je reči, bio je zakopčan do grla. Znao je u kakvoj je sredini i ćutnjom se od svega toga branio. Dobrica Ćosić, koji jeste osećao surevnjivost prema njemu, govorio je o Andriću, koji je više puta bio kod njega u poseti, kako je on bio najgori mogući gost. “Nije prihvatao ni čašu vode da popije u gostima”, pričao je Ćosić. Ipak, ovde govorimo o tendencijama, važno je da su destruktivci u manjini. Bilo kakvo osporavanje Andrića bilo bi pogubno za srpsku kulturu; to nije ni moguće, jer njegovo delo je veliko i samo po sebi pripada srpskoj kulturi.

Postoji li u narodu u ovom trenutku svijest o srpskim državnim interesima i koliko ih država Srbija može u ovakvom maglovitom geopolitičkom trenutku ostvariti?

Ono što bih ja želeo da bude srpski državni interes – ne postoji. Partitokratija poput parazitske biljke hronično guši ovo društvo, privredu i kulturu, a srpstvom se kite notorni kriminalci. U ime srpstva već se dugo pljačka, zatire inteligencija, sve se izvitoperava i nateže na vlastiti interes. Zatim, nepovoljni geostrateški trenutak trebalo bi da nas opameti a ne da nas napravi budalama. Ono što je zavladalo je tupost i beznađe. Beograd je postao haotičan grad, zbeg, a ne urbani entitet. Na primer, mesecima nas je Gradski zavod za zaštitu zdravlja upozoravao da izbegavamo kupanje na Adi Ciganliji i plažama Save i Dunava, jer Novi Sad i Beograd svu kanalizaciju izručuju u ove dve reke, dok je deponija u Vinči gorela celo leto. Drugim rečima, savršeno se tupo saslušaju upozorenja, ali nikome to ne smeta i niko se ne pokreće na akciju da se to spreči. Mi podnosimo, a ne stvaramo: ako nas ne dotiče neposredan život, onda državni interes nismo sposobni ni da pojmimo.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: