Most

Piše: Gruban Malić / P-portal.net

Sve počinje s kartonskim kutijama i koferima. Ambalaža za potrebno i nepotrebno, nakupljeno tokom godina s posebnom pažnjom i kriterijima. Dok radoznalo i svečano prebirem po nagomilanim suvenirima, poklonima, odijelu …

Sve počinje s kartonskim kutijama i koferima. Ambalaža za potrebno i nepotrebno, nakupljeno tokom godina s posebnom pažnjom i kriterijima. Dok radoznalo i svečano prebirem po nagomilanim suvenirima, poklonima, odijelu u koje više ne stanem, bilježnicama koje zbog datuma i prepiski nikad neće biti suvišne, po započetim knjigama i ispražnjenim bočicama parfema, pitam se da li se prije mnogo godina onaj moj blesavi stric zapravo šalio sa mnom kad je tvrdoglavo tvrdio da je ona latinska zapravo ciganski kredo… Sve svoje sa sobom nosim…

Ako ostavim izlizanu fotografiju isprintanu na crno-bijelom printeru, koja je bila i amajlija i dokaz i presuda, hoće li taj osmijeh na njoj i u sjećanju izblijedjeti? Vrijedi pokušati.

Zaboravljena karirana košulja s dna ormara ide u jednu torbu, kutije lijekova s trouglićima u drugu, tirkizna vunena kapa u smeće. Sortiranje, pakiranje, pospremanje, inventura… Rekapitulacija.

Već ujutro će se svi ovi predmeti s vlastitom prošlošću pridruženom onoj iskonstruiranoj ugnijezditi u nekom praznom novom staništu da ispisuju nove uspomene. Sutra je selidba, ponedjeljak novog poglavlja.

I dok preispitujem motive i uvjerenja koji su me nagonili da se okružim baš ovim požutjelim hartijama i poderanim tkaninama, dok im važem vrijednost, lukavo planiram da ugrabim ovu priliku za prevrednovanje, ogoljeni zidovi i ispražnjene police zavrište nepodnošljivim kricima. Svuda po prostoru tragovi. Tragovi svjetlosti, sunčevih zraka koje su izblijedjele boje, obrisi dima od cigareta koji su uokvirili mjesta na kojima su stajale slike, boje i ukrasi na zidovima, tragovi postojanja, prisustva.

Ljudski vijek je kraći od ovih greda, zidova i pločica. Materija tananija. Osjetljivija. Pa i u onom što zovemo dušom ostaju tragovi. Nekad šare i ukrasi, nekad fleke i poderotine. Tragovi poznanstava, riječi, dodira, osmijeha, pogleda, promašaja, uspjeha, odlazaka. Često ni ne primijetimo kad se urezbare, kad nas izrezbare, oblikuju.

I odsustvo ostavlja trag. Daljina ostavlja trag.

Ne ona koju premošćuju vlakovi. Vlakovi spajaju ljude, jezde kroz skrivene pejzaže. Vlakovi su da im djeca broje vagone. Da uspavljuju ane karenjine. Da se u njima mašta. I da nas netko čeka kad siđemo.

Daljina je ništa drugo do potvrda da sebe mjerimo u odnosu na nešto drugo, nekog drugog. Dalekog Drugog. Koji je referentna vrijednost za sve.

Udaljenost u kilometrima ni zračnom linijom nije uvijek ista. Između dvije točke mogu biti provalije i strništa, a mogu biti mostovi i cvjetne livade. Ponekad se stvari i razlikuju s udaljenosti. Udaljenost i distanca nisu uvijek ni tako loše. Iz daljine nešto može biti i ljepše, izbliza se bolje vide mane i nedostaci. Relativna je ta prostorna udaljenost.

Ali ona druga… Kad netko skriva pogled ili gleda kroz vas. Kad sklopi oči i zamišlja da je negdje drugdje. E ta je daljina strašna. Premašuje i milje i sve mjerljive jedinice.

Kad bi me pitala koliko smo daleko, mogao bih odgovoriti samo: za jednu odluku. Za malo truda, za malo ponosa, za nikad izgovoreno. I onda bismo pobijedili daljine? Ne, onda nam samo više ne bi bilo bitno. Onda bismo se mjerili u odnosu na nešto drugo. Nekog drugog.

E ta daljina nas nepopravljivo gnječi i oblikuje. Načinje i lomi. Pa krivo srastamo. Ta daljina ostavlja tragove koji se ne mogu prekrečiti. Mora se zidati ispočetka. Odseliti i zidati iz temelja.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: