Mrkaljeva zadužbina

Share

Jednog od najumnijih Srba svog vremena Savu Mrkalja niko nije tačnije opisao kao autor „Istorije srpske književosti“ dr Jovan R. Deretić riječima „tragični junak srpske jezičke reforme“.

Početkom 19. vijeka među srpskim kulturnim pregaocima nastala je potpuna pometnja. Koristila su su četiri tipa književnog jezika (srpskoslovenski, narodni, ruskoslovenski i slavenosrpski) sa čak 46 slovnih znakova u ćiriličnoj azbuci. Što se same azbuke tiče, uzrok pometnje je bio u postojanju slova koja nisu imala nikakvu glasovnu podlogu, kao i što je bilo glasova u jeziku koji nisu imali odgovarajući znak. Prava revolucija bilo je djelo Save Mrkalja Salo debeloga jera libo azbukoprotres objavljeno 1810. godine na svega 18 strana. Mrkalj je vodio računa kako o potrebama, tako i o praktičnim okolnostima, pa je u težnji da svaki glas ima svoje slovo upotrebio samo one simbole koje su štampari koristili, ne dodajući ništa novo. Vjerovatno je to i jedini razlog zašto se nikad nije izjasnio o slovu i glasu „dž”. Uklonio je ukupno 20 slova. Međutim, kako to biva, njegove zamisli mnogi nisu prihvatili, a naišao je na veliku osudu tadašnje SPC.

Časnom Srbinu sa Korduna Savi Mrkalju nije pomoglo ni to što se 1811. godine zamonašio u danas najzapadnijem srpskom manastiru na Balkanu – Gomirju. Napadi na jerođakona Julijana (kako mu je bilo monaško ime) nisu prestajali.

Nakon brojnih podmetanja i neispunjenog obećanja da će biti postavljen za učitelja u klerikalnom učilištu koje je trebalo da se otvori pod velikim pritiscima Mrkalj napušta manastir i obilazi krajeve u kojima Srbi žive.

Period koji su mnogi istoričari opisali kao učiteljsko tumaranje ga odvodi po Glini, Karlovcu, Šibeniku, Sremu, Sremskim Karlovcima, Novom Sadu, zatim u Banatu, Vojniću, pa opet u Karlovcu (1825). Iz podataka se može zaključiti da je Mrkalj sve vrijeme obavljao patriotsku misiju obrazovanja i vaspitanja odabranog kadra. Mrkalj je u Dalmaciji vodio žestoku borbu protiv unijaćenja, i u isti mah hrabrio srpsko neuko sveštenstvo. Prema svjedočenju protosinđela Kirila Cvetkovića, Mrkalj je ubjedljivo pobjeđivao unijatske misionare i zagovornike. Na dobronamjerna upozorenja da bi ga mogla „snaći bijeda“, Mrkalj bi veoma ponosno tvrdio da je „spreman braniti svoj zakon i vjeru“.

Pravoslavni publicisti opisuju Mrkalja kao umnog teologa koji je po duhu bio preteča Njegoša, navodeći kao jedan od primjera prvi stih njegovog prepjeva očenaša „daj nam hleb koji dušu ‘rani…“

Progonjen od strane crkve, pritisnut neimaštinom, nepriznati genije 1827. godine mentalno je obolio. Istorijski dokumenti svjedoče da su vojni službenici imali razumijevanja za njega, ali je Mitropolit Stefan Stratimirović energično odbacivao svaku molbu da bude primljen u neki od manastira. Svoj kratki život Mrkalj je okončao usamljen u bolnici za duševne bolesnike u Beču 1833. godine.

Doktor filozofije, filolog, pjesnik i poliglota, prevodilac Horacija, Vergilija i Ovidija, preteča i putokaz Vukov u reformi srpske azbuke svoj život je okončao sa navršenih 50 godina. Ove godine obilježava se 235 godina od rođenja najznačajnijeg Srbina sa Korduna i 185 godina od njegove smrti. Najbolja prilika da se ispravi bar dio nepravde prema velikanu skrajnutom u zaborav.

 

Izvor: Srpsko kolo, autor: Trifko Ćorović

Share