U zemlji u kojoj je prošle godine u stečaj otišlo preko tri i pol tisuće firmi
Prošloga tjedna “proslavili” smo Svjetski dan socijalne pravde, utemeljen 2007. godine pod okriljem UN-a. Članice su priznale da se socijalni razvoj mora temeljiti na pravdi, solidarnosti, skladu i jednakosti među svim zemljama, a da socijalna pravda, jednakost i pravičnost čine temeljne vrijednosti svakog društvenog života. Prepoznata je potreba ujedinjavanja snaga za iskorjenjivanje siromaštva, kako bi porasli zaposlenost i dostojanstvo rada, jednaka mogućnost i pristup blagostanju i pravdi za sve, te da ekonomski rast treba promicati pravičnost i socijalnu pravdu. Pravda, solidarnost, sklad, dostojanstvo – neupućen čovjek bi rekao da su na donošenju ove rezolucije radili nadobudni utopistički nastrojeni studenti, koji maštaju o pravednoj raspodjeli bogatstva u društvu, a ne birokrati i diplomati na Ist Riveru sa zagarantiranim sinekurama za prodavanje bajki o socijalnoj pravdi.
Dakako, za ovu rezoluciju Opće skupštine UN-a glasala je i Hrvatska, zemlja nadaleko poznata po svom osjećaju za socijalnu pravdu, zemlja koja radi na postizanju pune zaposlenosti i stvaranju uvjeta za pošteno plaćanje rada. Vjerojatno na tragu ove rezolucije i obilježavanja Svjetskog dana socijalne pravde, na proljeće očekujemo donošenje nekoliko važnih zakona koji bi ovako proklamirane ideje trebali oživotvoriti u stvarnosti. Jedan od njih je svakako zakon o osobnom bankrotu koji bi, prema tvrdnjama njegovih autora, trebao olakšati dužnicima da izađu iz neotplativih dugova. A takvih je, prema posljednjim podacima Fine, čak 296.117. U trenutku pisanja ovog teksta, taj je broj vjerojatno uvećan za nekoliko tisuća, pa se u blokadi trenutačno nalazi preko tristo tisuća ljudi, od čega velik broj u dugoročnoj blokadi. Što reći o državi u kojoj toliki broj ljudi ima blokirane račune i posljedično gubi vrijednu imovinu doslovno za sitniš, kako bi vjerovnici, najčešće banke, zadovoljili svoju neutaživu žeđ za profitom bez obzira na posljedice po čitavo društvo? Ono što je zanimljivo, institut blokade računa, koji dužnicima praktički oduzima pravo na rad i život, kao takav ne postoji nigdje u Europi. Svakom normalnom je jasno da je samo odblokirani poslovni račun jamac da će dužnik moći vratiti svoje dugove, jer onoga trena kada dužnici padnu u blokadu započinje pakao ovrha i zateznih kamata iz kojih se rijetki mogu izvući.
U zemlji u kojoj je prošle godine u stečaj otišlo preko tri i pol tisuće firmi, izgleda da je sazrelo vrijeme da predmet stečajnih postupaka postanu i blokirani građani. Svakome od njih sud će oduzeti poslovnu sposobnost i dodijeliti mu skrbnika, svojevrsnog stečajnog upravitelja koji će upravljati njegovom imovinom, odnosno rasprodati je kako bi se namirili vjerovnici. Pokretnine, kuće, oranice, sve što su ljudi godinama stvarali, otići će za namirenje dugova, u pola cijene. Najmanji udio u tom dugu imat će glavnica, a većinu će činiti zatezne kamate, troškovi odvjetnika, troškovi ovršnih rješenja, procjena pokretnina i nekretnina. Čitava “ovršna industrija” sjatit će se da oglođe imovinu dužnika, koji će ostati u takvom ropskom odnosu sve dok stečajni upravitelj ne procijeni da je dovoljno. S obzirom na iskustva koja hrvatsko društvo ima sa stečajnim upraviteljima, dužnicima se zasigurno ne piše dobro. Vraćaju nas dvije tisuće godina unazad, kada se zbog dugova završavalo u ropstvu.
Kako se u ovu priču uklapa Svjetski dan socijalne pravde? Kako su ga obilježili radnici sisačke Željezare koji su kolektivno prije dvije godine dobili otkaz, a sada preko 900 njih čeka ovršna rješenja jer nemaju ni za kruh, a kamoli za ratu kredita? Kako ga obilježavaju radnici stotina firmi koje su završile u stečaju? Kako ga obilježava onih 3.000 obitelji, koliko ih se godišnje deložira zbog neotplativih dugova?
Fina blokira račune zbog nekoliko kuna duga, sjedaju ovrhe iako rješenja o ovrsi nikada ne stižu dužnicima. Stvoren je eldorado za javne bilježnike i odvjetnike, labirint iz kojeg nema izlaza. Izuzmemo li poplavljena područja, na kojima su na snazi izvanredne mjere zaštite, u svim ostalim segmentima društva i države stanje je potpuno normalno, institucije rade svoj posao, a narod uglavnom ne radi ništa jer za njega posla nema. I dok čitav jedan narod klizi u stečaj, službena državna vlast naručuje automobile, povećava poreznu presiju, guši i tlači svakoga tko pokušava stvoriti dodatnu vrijednost u ovoj kockarskoj ekonomiji s katastrofalnim poduzetničkim uvjetima. Država u potpunosti pere ruke od odgovornosti za stotine tisuća sudbina vlastitih građana, kao da su u neotplative dugove i dužničko ropstvo došli isključivo vlastitom krivnjom, a ne krivnjom države čija je dužnost osigurati uvjete za ekonomski prosperitet vlastitih građana.
I zato, umjesto obilježavanja Svjetskog dana socijalne pravde, obilježimo dan gladnih, deložiranih i poniženih građana, udijelimo nekom od desetaka siromaha uz cestu neku kunu, jer ovdje socijalne pravde nema i neće je biti dok oni na vrhu, koji su čitavu stvar i zakuhali, ne ostanu bez poslovne sposobnosti i ne budu deložirani iz toplih ureda u kojima se igraju s ljudskim sudbinama.
