U mnoštvu nesreća, ljudskih patnji i gubitaka što ih je donio rat u Hrvatskoj javnosti su ostala uglavnom nepoznata stradanja iz oktobra 1991. i prva izbjeglička kolona sa prostora bivše Jugoslavije, koju je činilo srpsko stanovništvo Bilogore i na koju su se, nakon samo nekoliko dana, nadovezale izbjegličke kolone Srba iz zapadne Slavonije. Pretpostavlja se da je u tom egzodusu, koji se odvijao na mahove i ukupno trajao dva mjeseca, svoje kuće napustilo oko 50.000 Srba sa područja današnje četiri županije, Bjelovarsko-bilogorske, Požeško-slavonske, Virovitičko-podravske i Brodsko-posavske. Sve se to dešavalo prije nego što je Island 19. decembra prvi međunarodno priznao Hrvatsku. Petu godinu zaredom Vijeća srpske nacionalne manjine navedenih županija, zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom, polovinom decembra obilježavaju sjećanje na te žrtve i izbjeglištvo Srba.

[pullquote]Oružju je data prednost pred razgovorom. Riječi razuma nije bilo. Pljuštale su samo provokacije i granate – govori Mladen Kulić, predsjednik vsnm-a Virovitičko-podravske županije[/pullquote]

Sve je počelo 31. oktobra 1991. akcijom hrvatskih snaga pod nazivom ‘Otkos 10’ u bazenu sela istočne Bilogore sa brojnim srpskim stanovništvom, u trokutu između Bjelovara, Daruvara i Virovitice. Na tom prostoru od 700 kvadratnih kilometara, sa ukupno 54 naselja, prvo se na udaru našlo Grubišno Polje. Zbog straha srpskog stanovništva u atmosferi 1991. i sjećanja na enormna stradanja u Drugom svjetskom ratu – prve kolone vlakova kojima se punio ustaški logor Jadovno, a potom i Jasenovac kretale su upravo iz bjelovarskog i grubišnopoljskog kraja – krajem oktobra 1991. krenula je prva izbjeglička kolona prema Bosni, u kojoj se još nije ratovalo. U samo dva dana rijeku Ilovu prešli su žitelji 23 sela i jedan broj njih iz još 15 sela. Inače, na području Bilogore od 1991. do 1997. ubijeno je 65 osoba, većinom srpske nacionalnosti, a njih 17 stradalo je tokom kampanje zastrašivanja, prije akcije ‘Otkos’. Koliko su rat i egzodus na ovom prostoru ostavili katastrofalne demografske posljedice najviše govori podatak da je do Drugog svjetskog rata na području istočne Bilogore živjelo 18.000 Srba, dok ih je popis stanovništva u travnju 2011. dočekalo manje od hiljadu.

Istovremeno, jugoistočno od Bilogore, Krizni štab Požege donio je naredbu koja je stupila na snagu 29. oktobra 1991., a po kojoj je u roku od 48 sati trebalo evakuirati 26 precizno popisanih sela podno Papuka i Psunja. Krizni štab je takvu odluku pravdao riječima da je ‘cilj evakuacije zaštita života civilnog stanovništva spomenutih sela od sve učestalijeg borbenog djelovanja četničkih terorističkih snaga i jedinica Jugoslavenske armije’. No susjedna hrvatska sela, koja su se dodirivala sa nabrojanim srpskim selima, nisu bila obuhvaćena tako zamišljenom ‘zaštitom’. U toj organiziranoj i od vlasti rukovođenoj evakuaciji civilna zaštita angažirala je pet autobusa za prijevoz ljudi i pet specijalnih vozila kojima je prebacivana stoka. Većina mještana krenula je za BiH, a dio se sklonio u sela Vrhovce, Čečavački Vučjak i Šnjegavić, koja su odbila naredbu o evakuaciji. U zoru 10. decembra 1991. hrvatske jedinice iz Nove Gradiške i Slavonske Požege počele su napad na ta sela koja su pala bez otpora, a stanovništvo je krenulo u novi zbjeg. Tom prilikom stradavaju 42 mještana Čečavca, Čečavačkog Vučjaka, Jeminovca, Ruševca i Šnjegavića, među kojima i 24 žene. Samo u jednom danu, 10. decembra, u Šnjegaviću i Čečavačkom Vučjaku ubijeno je 36 ljudi, prosječne starosti 60 godina. Većina tijela do danas nije pronađena. Iz jedne zajedničke grobnice na rubu Šnjegavića u decembru 2000. godine ekshumirano je 13 tijela. Za te ratne zločine nitko nije odgovarao, a predistražni postupci još su uvijek, nakon 26 godina, u toku. U sjećanje na stradale VSNM Požeško-slavonske županije podigao je 2012. spomen-obilježje koje je posjetio i tadašnji predsjednik Ivo Josipović.

Sljedeći egzodus kreće 13. decembra sa sjevernih obronaka Papuka, odnosno iz podravsko-slatinskog kraja, u kojem je tokom 1991. i početkom 1992. ubijeno i nestalo oko 120 Srba.

[pullquote]Te su mi slike stalno pred očima. Bila je suva zima. Magla i sivilo. Na sve strane poledica, svuda klizavo. Traktori zaglavljeni u ledu, po jarcima. Žene i starci zamotani u ćebad… – opisuje Radislav Vučić[/pullquote]

– Na djelu je bilo stvaranje straha i psihoze, što je kulminiralo u junu 1991., kada je u Slatini ubijen prvi Srbin, ugledni gazda iz Čačinaca. U Slatini je minirano ukupno 87 objekata u vlasništvu Srba, a u nekima od njih stradali su i ljudi. Od 4.000 Srba u Slatini ih je ostalo samo 1.200 – govori Mladen Kulić, predsjednik VSNM-a Virovitičko-podravske županije.

Bilo je to vrijeme kada je sa jedne strane kretala kolona srpskih izbjeglica iz papučkog kraja, dok su sa druge strane pojedine grupe naoružanih Srba u povlačenju počinile stravičan ratni zločin u Voćinu ubivši 42 Hrvata.

– Oružju je data prednost pred razgovorom. Riječi razuma nije bilo. Pljuštale su samo provokacije i granate. Tek se potpisivanjem Sarajevskog dogovora u januaru 1992. o prekidu ratnih dejstava stabilizira ratna linija, koja je opstala do Bljeska. Narod ovog kraja još vjeruje da je mogao biti spašen, ali ni politika mu nije bila naklonjena; na kraju, sasvim neopravdano, ovaj prostor nije potpao ni pod ružičastu zonu UN-a. Za povratak naroda na ognjišta nije bilo nade ni nakon Daruvarskog sporazuma u februaru 1993. – ističe Kulić.

Nakon evakuacije organizirani su pljačka, sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća. Dio starijih ljudi, koji nije htio ili mogao da napusti svoja sela, stradao je prilikom paljenja i miniranja. Kako bi se javnosti i međunarodnoj zajednici objasnilo zašto su srpska sela opljačkana i spaljena, plasirana je teza da su to uradili sami Srbi prilikom povlačenja kako im kuće ne bi pale u hrvatske ruke. Jovan i Mira Jovanović iz Gornje Pištane u općini Orahovica bili su među prvima koji su ostali bez kuće: spaljena je još za Malu Gospojinu, 21. septembra.

– Palilo se i miniralo u svrhu stvaranja atmosfere straha. Sve se pripremalo na veliko zlo. Mi jako dobro znamo kroz šta smo prošli. Ali koga to sada zanima? Naše stradanje ostalo je javnosti nepoznato – kaže nam Jovan.

Povratak u papučki kraj počeo je 1997. i možda je više nego igdje drugdje bio popraćen strahom, prijetnjama, tajnim listama za ratne zločine, policijskim ispitivanjima i opstruiranjem obnove. Srpska povratnička populacija već dvadeset godina živi pod teretom zločina u Voćinu, za koji joj se nameće kolektivna krivnja premda su ga počinili pojedinci, što je uvelike utjecalo na proces povratka i međunacionalnog pomirenja. U isto vrijeme, za ubojstva Srba i masovno paljenje njihovih kuća nitko nije odgovarao (osim u slučaju ubojstva Nikole Kosića i paljenja 30 kuća u Pušini) niti je procesuiran, a Hrvatska je uz to umjesto povratka domicilnog, srpskog stanovništva, poticala doseljavanje Hrvata iz Janjeva i Bosne.

– Ponegdje su obnovljeni zidovi, ali ne i život. Jedini uspjeh ovdje je preživjeti. Život je pao ispod svake razine ljudskog dostojanstva. U ove krajeve najčešće svraćaju kola hitne pomoći. Umiru ljudi koji su se prije dvadeset godina vratili na spaljeno tlo i ponovno posijali sjeme života, no ono nije urodilo plodom – govori Slobodan Nikolić koji je sa suprugom Anom jedan od posljednjih domaćina u Kokočaku, selu podno samog Papuka koje pripada gradu Orahovici.

Bez obzira na visoku dobnu i lošu socijalnu strukturu mještana, Kokočak nije pokriven programima Crvenog križa ni Centra za socijalnu skrb, a ni potrebnim komunalnim uslugama.

– Po našim velikim i nekada bogatim selima na prste jedne ruke mogu se prebrojiti ljudi. Kada putujete kroz njih, možete izbrojiti više lisica nego ljudi. Održivog povratka nikada nije bilo. Nekada je ispod Papuka bilo 1.200 krava, sada nema nijedne. Hrvatska sela imaju obnovljenu infrastrukturu, kuće i gospodarske objekte, dok je u srpskim selima tragove rata i stradanja pokrilo bujno raslinje, koje s pojavom prvih mrazeva otkriva blisku prošlost ovog kraja – opisuje Slobodan Nikolić.

U Pušini, na državnoj cesti Voćin – Čačinci, živi najmlađi povratnik, šezdesetogodišnji Radislav Vučić, suočen sa samoćom i ljudskom nemoći.

– Svaki dan novi je izazov do koje granice čovjek može izdržati. Nekada sam čak i sretan, onda kada mi sve ide od ruke. Dobro je kada se radi. Samo da bude mir, samo da me nitko ne dira – izgovorit će Radislav rečenicu koje se često čuje u povratničkim selima.

– Nekada je ovo selo imalo sve, od mjesne zajednice do nogometnog kluba. Danas je bez sadržaja i bez ljudi. Da mi nije ovog bicikla, ne bih mogao nikamo… Jedini događaji su sahrane. Čim netko umre, umire i ta kuća, sklapaju se žaluzine i kuća se zaključava. Strah me bolesti, kako ću završiti, vidim primjere drugih – govori Radislav koji je u jesen 1991. došao iz Osijeka u rodno selo, na godišnji odmor.

– Te su mi slike stalno pred očima. Tada nismo znali što se dešava. Bila je suva zima. Magla i sivilo. Na sve strane poledica, svuda klizavo. Traktori zaglavljeni u ledu, po jarcima. Žene i starci zamotani u ćebad. Rekli su nam da idemo samo do Voćina. Stigli smo do Banjaluke, a neki i nakraj svijeta. I još uvijek ostaje pitanje jesmo li morali otići, ali o tome će odlučivati istorija, a nju pišu pobjednici – kaže Radislav Vučić.

No pitanje je tko je u ovom pustom kraju zapravo pobjednik.

– Mladosti i veselja ovdje nema. Nekada su brđanska sela bila bogatija od Podravine. Srbi su hranili slatinsku tržnicu, Viroviticu, Požegu. Sada nema ni rada ni zaposlenja. Ovdje mogu živjeti samo penzioneri, dok su zdravi. Čim čovjek postane bolestan, život postaje nepodnošljiv. Osuđeni smo na smrt bez pristupa liječniku. Najbolje bi bilo da ‘odajući umrem – ističe povratnik Pero Trninić iz Slatinskog Drenovca.

Borba mu je jedini izbor, o čemu svjedoči puno dvorište domaćih životinja, među kojima i jedna krava, prava rijetkosti u današnjem potpapučkom kraju.

– Ovo je područje očišćeno od života i ljudi. Trebalo bi nekoga naseliti, da u selu ima naroda. Naš zeleni, papučki kraj nije privredno revitaliziran, niti su naši poljoprivredni kapaciteti stavljeni u funkciju. Jedini tragovi nekadašnjeg bogatog života, naši šumski resursi, nemilosrdno se eksploatiraju i odvoze šleperima. Bojim se, ostat će golet i pustinja po Papuku, kao što su već pusta naša sela. U selu je nekada bila škola, ostali su samo devastirani zidovi. Da se htjelo, ta se zgrada mogla preurediti u starački dom. Ali nikome to nije od koristi. Netko hoće da se ovdje ugasi ama baš svaki dah života – smatra Trninić.

Dah života u rodne Gornje Meljane udahnuli su 1998. svojim dolaskom iz Pule Dragić i Jela Smoljanić.

– Da mi nismo došli, ne bi bilo sela. Dok smo nas dvoje živi, živo je i selo – govori sedamdesetogodišnji Dragić.

U selu su prije rata bile 134 kuće, danas u njih šest živi ukupno 11 ljudi. Prije 20 godina, u punoj životnoj snazi, Smoljanići su podigli svoje zamrlo imanje i počeli uzgajati svinje.

– U svaki korak ovdje uložili smo puno ljubavi, snage i vjere. Uspjeli smo da se pomoću evropskih fondova asfaltira put kroz Meljane. Usprkos svemu, dokazivali smo da se ovdje može živjeti. A što smo dočekali? – pita Dragić, koji je u kratkom vremenu doživio šest moždanih udara.

– U 21. vijeku, na području gdje prevladava staračko stanovništvo nije dostupna osnovna zdravstvena zaštita, što je ispod svake razine ljudske humanosti i predstavlja diskriminaciju. Imam auto u dvorištu, ali voziti ga ne smijem. Nema me tko odvesti liječniku. Ne možemo ni do lijekova. Netko bi nam barem dva puta mjesečno trebao osigurati prijevoz do ambulante i ljekarne. Jer nitko od nas bez javnog prijevoza ne može nikamo otići, pa ni liječniku – kaže Dragić Smoljanić i za utjehu dodaje:

– Dobro je dok su još dvoje u kući…

 

Izvor: Novosti, autor: Paulina Arbutina