Ako će po čemu ovogodišnje Svjetsko prvenstvo u nogometu biti upamćeno, onda su to veliki prosvjedi i sukobi koji gore po čitavom Brazilu, a usmjereni su protiv ogromne društvene nejednakosti koja u toj zemlji bode u oči milijune siromašnih i obespravljenih građana.
Na ulice je u više od sto gradova, prema pisanju britanskog “Telegrafa”, izašlo oko milijun Brazilaca. Procjenjuje se da je samo u Riju de Žaneiru izašlo više od 300.000 prosvjednika, kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo organizacijom Mundijala u toj zemlji, odnosno činjenicom da je na taj događaj potrošeno čak 11 milijardi dolara javnog novca. Nikada se jasnije nije očitovala povezanost sportskih događaja i interesa pohlepnog privatnog kapitala kao na ovom Svjetskom prvenstvu. Vlada je pod pritiskom FIFA-e morala čak promijeniti zakone i dopustiti ispijanje piva na stadionima kako bi pivski sponzori prvenstva mogli zgrnuti svoj dio prihoda. Istovremeno, velik broj ljudi živi bez izvjesnog krova nad glavom, po trošnim favelama, jedva prehranjujući sebe i vlastite obitelji. Brazilci od vlade traže ulaganje u obrazovanje, zdravstvo i komunalne stanove, a sukobi ne jenjavaju ni tokom prvenstva, dok u svijet odlaze slike nalik onima koje prikazuju ratne sukobe u Siriji.
Identično nogometno ludilo, kada se nakratko zaboravlja stvarni život, prisutno je i u Hrvatskoj. Instant-artikli po hrvatskim šoping-centrima, kao što su navijački kupus ili metla, plijene pažnju mnogih posjetitelja. To je samo dio asortimana što su ga vješti i pohlepni trgovci zaogrnuli u nacionalne boje kako bi ga lakše uvalili ostrašćenim potrošačima, pa su crveno-bijele kockice najuočljiviji dezen na svim mjestima na kojima se ovih dana zgrće profit. Ono što više zabrinjava jest činjenica da se po socijalnoj slici velikom brzinom približavamo brazilskom siromaštvu i beznađu. Izgleda da ljubav prema nogometu i socijalna nejednakost idu ruku pod ruku, pa bi se epitet “europski Brazil” uskoro uistinu mogao pripisati Hrvatskoj.
Naime, sav taj navijački dekor i sjajne i motivirajuće reklame ne uspijevaju sakriti hrvatsku svakodnevicu. Tužno je gledati tisuće navijača koji na trgovima slave pobjede, a već sutra ih čeka neizvjesnost i nemogućnost da ispune preuzete obaveze. Teško se pomiriti s činjenicom da jedna igra, u kojoj i nismo među najboljima na svijetu, može probuditi takve emocije i jedinstvo među ljudima, dok s druge strane ostajemo imuni na socijalne nepravde koje se svakoga dana događaju oko nas. To ne čudi ako znamo da je za eksploziju nacionalnog ponosa, kakvoj svjedočimo posljednjih dana, zaslužna marketinška industrija, čitava sila PR agencija i stručnjaka koji danonoćno smišljaju kako Hrvatima usaditi ideju da je za taj ponos dovoljna nogometna pobjeda. Domoljubne reklame u kojima su u prvom planu pivo, lopta i grickalice najbolje opisuju stanje uma kauč-nacije i dubinu problema ovog društva.
Isto ono zbog čega Brazilci prosvjeduju, u Hrvatskoj prolazi bez problema. Eksploatacija većinom radnica po hrvatskim šoping-centrima u vrijeme prvenstva dosegla je vrhunac. Upregnute u stvaranje navijačke atmosfere, a sve u svrhu ostvarivanja što većeg profita i bogaćenja trgovaca, deseci radnica, utegnute kao klonovi u dresove nacionalnih boja, neumorno provlače artikle kroz blagajnu, a razdragana masa kupuje sve s nacionalnim predznakom – spomenuti navijački kupus i metlu, sladolede, grickalice i nezaobilazno pivo. Iako će mnogi reći da je to najbolji dokaz da Hrvatima i nije tako loše i da su sve priče o siromaštvu i besparici samo puko naklapanje, osobno poznajem ljude koje već sutra čekaju deložacije zbog neplaćenih rata kredita, ali koji danas zdušno sudjeluju u navijačkom ludilu.
A ludilo je definitivno najprikladnija riječ koja može opisati ovakvo stanje u kojem se frenetično prati svaki korak i svaki gol nogometne reprezentacije. Podrška reprezentaciji definira se kao najviši čin patriotizma i domoljublja. U situaciji kada je 400.000 nezaposlenih, a na prosvjedima za radnička prava pojavi se tek nekoliko stotina ljudi, sasvim je “normalno” da se na glavnom trgu okupi sto tisuća ljudi kako bi gledalo utakmicu i navijalo za preplaćene nogometne zvijezde. U ovoj je zemlji svaka svijest o nacionalnim prioritetima otišla u zaborav zajedno s tisućama radnih mjesta koje su ugasili isti oni što nam danas kreiraju nacionalnu svijest i ponos. Ostala je samo gomila nezaposlenih i beznadnih ljudi kojima treba osigurati kruha i igara, pretvoriti ih u pasivne konzumente gluposti i potrošače navijačkog kupusa, radilice koje će za 1.600 kuna uraditi sve i biti sretne što su “dobile priliku”.
