Ne, nije točno, nismo svi izgubljeni!

Share

U Zagrebu je u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) održana multimedijalna izložba „Spomenici na nišanu – Zatiranje povijesti i sjećanja“ koja donosi pregled dijela procesuiranih i neprocesuiranih zločina nad kulturnim, povijesnim i vjerskim naslijeđem počinjenih u ratu na području bivše Jugoslavije krajem prošloga stoljeća.

Izložba se temelji na interaktivnom narativu Zatiranje historije i sjećanja koji prikazuje kako su teški zločini nad kulturnim, povijesnim i vjerskim naslijeđem, počinjeni tijekom rata 90-tih godina prošloga stoljeća na području bivše Jugoslavije – u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (BiH) i na Kosovu, istraženi, rekonstruirani i procesuirani na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu (MKSJ).

Jedno izložbeno „’krilo“ prikazuje zločine nad kulturnim, povijesnim i vjerskim nasljeđem počinjenim u Dubrovniku (granatiranje grada), Mostaru (rušenje Starog mosta) i Sarajevu (požar u kojemu je uništena gradska Vijećnica) što su bile ključne točke oko kojih se fokusirao Haaški sud s više ili manje uspjeha.

Drugi dio izložbe ukazuje pak na neprocesuirane zločine na Kosovu i u Bjelovaru gdje je 1992. srušena najveća apstraktna skulptura na svijetu – tridesetmetarska konstrukcija na brdu Blažuj, naziva „Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije“, djelo kipara Vojina Bakića – jedno od najvažnijih djela hrvatske umjetnosti dvadesetoga stoljeća.

Namjerno uništavanje kulturnih i vjerskih objekata ogromnih razmjera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tijekom postjugoslavenskih ratova od 1991. do 1999., predstavlja najgori primer razaranja kulturne baštine u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Na izložbi se može vidjeti i snimka Hrvatske televizije u kojoj istaknuti hrvatski povjesničar umjetnosti Radovan Ivančević govori o ljepoti Staroga mosta u Mostaru i argumentira težinu zločina njegova rušenja i to upravo na dan kada je most srušen, odnosno 9. studenoga 1993. Može se vidjeti i kratki televizijski prilog snimljen kada je 18. rujna 1991. pogođena šibenska katedrala sv. Jakova što je također komentirao profesor Ivančević, a potom je Ivančević dao i ostavku na mjesto predsjednika Jugoslavenskoga društva povjesničara umjetnosti.

Namjerno uništavanje kulturnih i vjerskih objekata ogromnih razmjera u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu tijekom postjugoslavenskih ratova od 1991. do 1999., predstavlja najgori primer razaranja kulturne baštine u Evropi od Drugog svjetskog rata. Uništavanje koje je sprovođeno uglavnom tijekom nasilnih kampanja etničkog čišćenja civila u nastojanju da se stvore etnički homogene teritorije, jedna je od glavnih odrednica tih sukoba.

Činjenica da su Statutom MKSJ-a obuhvaćeni i zločini koji se odnose na kulturne i vjerske objekte predstavlja važan novi element u međunarodnim pravnim aktima. Međutim, još veći doprinos kažnjavanju zločina nad kulturnom baštinom MKSJ je dao svojim optužnicama i presudama koje su označile prekretnicu na tom području. Iz predmeta u predmet i iz presude u presudu utvrđivano je da uništavanje objekata koji simboliziraju identitet određene grupe, izvršeno u okviru kampanje etničkog čišćenja, predstavlja jedan od pojavnih oblika progona i zločin protiv čovječnosti.

Ovim povodom imam potrebu dati osvrt kojeg počinjem meni važnim citatom: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!“ (iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, u Petrinji, na blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 1991.).

Nažalost, ovo nije poštivano. Nigdje.

Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo ili Škabrnja ili Mrkonjić grad, i k tomu još, ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja (kako to upravo čine neki Hrvati), nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima?

Nakon nacionalističkog ludila 90-tih godina prošlog stoljeća radikalni upit luteranskog teologa dr. Dietricha Bonhoefferova, mučenika nacističkog režima, „Jesmo li još potrebni?“’, morao bi stajati u središtu egzistencije svake osobe (ali i svakog dobronamjernog vjernika) s područja bivše Jugoslavije, i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao o kršćaninu ili vjerniku odnosno humanistu. Jesmo li, dakle, još potrebni? Kolega Mirko Klarin iz agencije SENSE, od kojega potječe ova inicijativa/izložba, ovim hrabrim i vrlo važnim radom podsjeća nas da nismo svi izgubljeni.

Razmišljam o tome, jer sam kršćanski teolog, recimo, iz perspektive kršćanstva koje je bilo stalo uz Radovana Karadžića, ali i uz bok drugih ratnih zločinaca, pa i iz naših sokaka. Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo ili Škabrnja ili Mrkonjić grad, i k tomu još, ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja (kako to upravo čine neki Hrvati), nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima?

Kod nas niti 20-tak ili 15-tak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) 90-tih godina prošlog stoljeća niti u jednoj kršćanskoj crkvi nema ozbiljnih naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u smislu kako je to za svoju crkvu i svoje vrijeme učinio Bonhoeffer. Ovo vrijedi i za islamsku zajednicu.

Ne samo da bi se naše crkve prepoznale u tome zrcalu bespoštedne istine, nego tu Bonhoeffer kao vrhunsku nevjeru raskrinkava navadu, tako raširenu i među kršćanima s našeg područja, da se od suočavanja i priznanja krivnje Crkva brani pozivanjem na svekolike sputanosti i zapriječenosti.

Gospodo, dosta više prenemaganja: tražimo konkretne odgovore! Onaj tko guši ili upropaštava priznanje krivnje od strane Crkve, taj čak postaje na beznadežan način kriv prema Kristu. Kršćani na našim područjima nalaze se tako pred izazovom da u svim segmentima svoga kršćanskog života izdrže napetost i jedinstvo između Da i Ne, tako primjerice kad je u pitanju pripadnost Crkvi (crkvenost) ili narodu (nacionalnost). Možemo li pripadati slobodno i odgovorno, a opet s odmakom i kritički? Naprosto, možemo li pripadati odgovorno ne izigravajući poslušnost u korist slobode ili slobodu u korist poslušnosti?

Stoga, krajnje je vrijeme da se kršćanske crkve i druge vjerske zajednice na području bivše Jugoslavije pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju, nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove, biti njezin najveći kočničar. Slijedom toga, mi moramo postati instrumenti pomirenja.
Sarajevska vjećnica, dubrovačka jezgra, Stari mostarski most, manastir Žitomislić, Ferhad-pašina džamija, odnosno Ferhadija u Banja Luci… uništeni su jer je cilj rata bio i pojačati učinke etničkog čišćenja, zatiranjem tuđih simola i identiteta.

Mislim da sam pravi duhovni šok doživio upravo u Banja Luci, 1997, kada sam posjetio tamošnje preostale muslimane i prisustvovao molitvi u improviziranom prostoru pored ruševina Ferhadije: na livadi pored srušene džamije, nad pločama koje su označavale groblje, domaći ljudi, sasvim sigurno nisu to radili Bošnjaci i sasvim sigurno nisu to bili ni Hrvati, ostavljali su parkirane automobile. Blatnim gumama se gazilo po grobovima. Poruka je bila jasna: Mi vas preziremo, mi želimo da nestanete i da se nikada ne vratite.

Prema svjedočenju ratnog gradonačelnika Banja Luke Radića na Haškom tribunalu, jedan od emisara Karadžića i Krajišnika, Velibor Ostojić, iz Foče, vršio je pritisak na gradske vlasti da se sruše sve džamije u gradu. Radić kaže da se opirao. Srušene su sve džamije u maju 1993. dinamitom. Kao i drugdje u Bosni i Hercegovini. Mislim da sam tada, kada sam to vidio u Banja Luci i kada sam svjedočio molitvu tih preostalih muslimana, u sebi odlučio da neću dopustiti da me ikada nadvlada mržnja.

Izložba u Gliptoteci nije samo vrijedan novinarski rad, već i dug prema žrtvama i njihovoj povijesti, ali i upozorenje da se praksa međunarodnih sudova mijenja i da će se kažnjavati zločini prema kulturnoj i vjerskoj baštini. Kolega Mirko Klarin svojim doprinosom nam poručuje da ubuduće nećemo trebati ni genije ni cinike, ni preziratelje ljudi, ni rafinirane takmičare, nego priproste, jednostavne, prave ljude. Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?

Utješno je trpjeti znajući da razočaranja nisu svršetak, već da za tim slijedi još nešto. Hrabro je ne pokleknuti pred neopozivim, već ostati uspravan u svojem prosvjedu.

Zahvaljujući nadi i trudu ljudi kao što je Mirko Klarin, ne predajemo se, nego ostajemo nemirni i nezadovoljni u nepravednom svijetu. Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Pomirenje, tvrdim, nije utopija. Francuzi i Njemci su ga postigli. Srbi i Hrvati će isto to morati, kao i drugi u našoj regiji.

Share