Ne slavi se strah

Share

Petog augusta navršava se 23 godine od masovnog egzodusa Srba iz Hrvatske. Istoga dana u Hrvatskoj se obilježava dvadeset treća godišnjica vojno redarstvene operacije Oluja koju se doživljava i slavi kao „veličanstvenu vojnu operaciju koja je donijela mir našoj domovini“. Srbi iz Hrvatske, s druge strane, raseljeni od Srbije do Australije na taj dan tuguju. Operacijom Oluja završio je vojni sukob na području Republike Hrvatske, a pred nadolazećom hrvatskom vojskom svoje domove napustilo je stotine hiljada Srba s područja sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije.

Bez obzira na sva pravomoćno i nepravomoćno utvrđena tumačenja i pravne ocjene Oluje, koje su uslijedile u desetljećima nakon nje, ona je u kolektivnom sjećanju srpskog naroda ostala zapamćena kao egzodus i katastrofa biblijskih razmjera. Sjećanja na kilometarske kolone izbjeglica koje se puževim korakom probijaju ka sigurnom teritoriju ostala su duboko urezana u kolektivnu memoriju, a generacijama koje su je preživjele trajno su promijenjeni životi i sudbine. Gotovo čitav jedan narod je doslovno preko noći nestao s velikog područja na kojem je živio stoljećima i nikad se više nije vratio. Svi oni ostali su zarobljeni u sjećanjima na živote koje su živjeli u svojim rodnim mjestima koje su napustili usred noći, a samo su rijetki bez problema nastavili svoje živote u novim sredinama.

Političke, egzistencijalne, demografske, ekonomske i sve druge posljedice Oluje po Srbe iz Hrvatske bile su uistinu dramatične i poražavajuće, gotovo da je teško zamisliti gori scenarij od onoga što se Srbima iz Hrvatske dogodilo te 1995. godine. Zato nikome ne treba biti čudno što narod koji je to doživio na svojoj koži ne dijeli oduševljenje Olujom i ne može je slaviti kao „veličanstvenu vojnu operaciju“. Čak i da je bila potpuno legalna, da nije smjerala prouzročiti odlazak stotina hiljada ljudi i da tokom nje nije stradao niti jedan nedužan civil, ona u Srbima iz Hrvatske ne može izazvati drugi osjećaj osim grča i tuge. Ona za veliku većinu simbolizira dan kad su morali napustiti rodnu kuću i svoju djedovinu, a nitko ne može slaviti takvo traumatično iskustvo.

Iako Oluju u vojnom smislu pravna znanost i službena politika možda i može okarakterizirati kao „veličanstvenu vojnu akciju“ (ako ubojstva civila, paljenje i pljačku imovine tokom i nakon nje uz najbolju volju pripišemo razularenim kriminalnim bandama, a ne redovnim vojnim postrojbama), u političkom i ekonomskom smislu ona je ostavila značajne posljedice i na čitavo hrvatsko društvo. Ona je od gotovo trećine državnog teritorija stvorila „spaljenu zemlju“, napuštenu zemlju zaraslu u korov bez ikakvog ekonomskog života. Pogranična područja s Bosnom i Hercegovinom ostala su samo simbolično naseljena, a danas kroz njih prolaze samo emigranti na svom putu prema Zapadnoj Europi.

Oluja je bila i vječno će ostati dan u kojem Hrvati slave, a Srbi tuguju. Za Hrvate dan konačne pobjede nad „agresorom i okupatorom“, za Srbe dan u kojem su protjerani iz svojih domova. Način na koji se Oluja obilježava s obje strane puno govori o shvaćanjima i motivima onoga što se dogodilo. Slavljenje Oluje bez žaljenja što je gotovo trećina države postala trajno disfunkcionalna, a stotine hiljada nevinih hrvatskih građana napustilo svoje domove, znači slavljenje nestanka Srba iz Hrvatske. Nije tajna da Oluju mnogi slave upravo zbog tog njenog karaktera, no nije isto slavi li to većina i službena vlast ili samo manjina ekstremista. Istovremeno, sagledavanje Oluje kroz prizmu etničkog čišćenja bez realnog uzimanja u obzir svih političkih faktora koji su joj prethodili upotpunjuje začarani krug u kojem se ona obilježava zadnje 23 godine. S jedne strane trijumfalizam i slavlje s ciljem da se drugog ponizi u najvećoj mogućoj mjeri, a s druge strane nekritičko sagledavanje svih okolnosti koje su dovele do odlaska Srba iz Hrvatske.

Može se očekivati je da nakon ovogodišnje obljetnice svjedočimo identičnoj retorici i političkim stavovima bez volje da se razumiju stavovi i osjećaji druge strane. U konačnici, oštra retorika političarima donosi glasove na izborima, pa je sasvim oportuno podgrijavati atmosferu u svrhu političkih probitaka. Nerealno je i pogrešno zahtijevati od Hrvatske da prestane obilježavati Oluju kada je njome uspostavljena vlast unutar njenih međunarodno priznatih granica kao što je nerealno i pogrešno očekivati od Srba iz Hrvatske da slave Oluju kao izraz lojalnosti Republici Hrvatskoj. Srbi iz Hrvatske ne mogu iskreno sudjelovati u pučkim slavljima i obilježavanju te vojne akcije, a najviše što se od njih može očekivati je da razumiju da je Hrvatska kao suverena zemlja imala pravo na vojnu akciju radi uspostavljanja vlasti unutar svojih međunarodno priznatih granica. Sve ostalo bio bi mazohizam jer nitko ne može iskreno slaviti dan kad je u strahu za vlastiti život napustio dom i život kakav je poznavao.

Share