Ne znam imam li oca, ali imam silno bratstvo i sestrinstvo!

Share

Trebalo mi je jako puno priprema i nagovaranja da dovedem oca Adolfa Zvonimira Pilsela u Hrvatsku. Otkako sam ga sa suprugom uspio posjetiti posljednji put u Paragvaju početkom 2009., u srcu sam znao da tata neće imati mira dok ne upozna našu domovinu, zemlju za koju sam se opredijelio, Republiku Hrvatsku i za koju je život položio moj brat, njegov mlađi sin Branko Pilsel, koji je nestao u moru kod otoka Šipana 23. oktobra 1991. kao pripadnik IV. brigade Zbora narodne garde (kasnije HV) nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem Jugoslavenske ratne mornarice 178.

Da, upravo tako: da neće imati mira premda nisam znao hoće li se ipak nakon dolaska u Hrvatsku smiriti.

Tata je živio u Paragvaju od 1972., kada je „morao“ napustiti Argentinu i našu obitelj u okolnostima opisanim u mojoj knjizi Argentinski roman (Profil, 2013.). U Paragvaju je do jula 2017. živio izuzetno teškim životom, uglavnom u siromaštvu, a u toj zemlji je čak dva puta sahranio kasnije supruge. Godine 1997. umrla mu je Heidi. Drugi puta se to dogodilo preklani, nakon što mu je Estela preminula od posljedice razarajućeg moždanog udara.

Nakon što je u prvom braku s mojom majkom Zagrepčankom Erikom Pavlinec dobio mene, sestru i pokojnog/nestalog brata otac nije više imao vlastite djece, ali je podigao tuđe. Ipak, nakon Esteline smrti je živio sam, kako kaže, strahovito osamljen, sa sve manje mogućnosti zarade (premda mu je osnovno zvanje građevinar, tata se u Paragvaju najviše bavio izradom metalnih konstrukcija), dakle, u problemima, pa i bolestan.

Tada sam ga počeo nagovarati da dođe k nama u Zagreb. Odluka je pala početkom maja 2017. Sletio je u Zračnu luku “Franjo Tuđman“ u utorak 18. jula navečer i to zahvaljujući tadašnjem ministru vanjskih poslova na odlasku, mome prijatelju iz Argentine Davoru Stieru, koji je dao, uz suglasnost ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, da se izradi Putni list kako bi otac, koji tada nije posjedovao ni jedno državljanstvo, dakle, bio je apatrid, iz Asuncióna (glavnog grada Paragvaja) preko Buenos Airesa, Rima (i Splita) mogao ući u Republiku Hrvatsku u Zagrebu.

Moj otac, bivši Pavelićev tjelohranitelj i čovjek koji je u Patagoniji u doba mojeg djetinjstva podigao hrvatski dom „Jure Francetić“, tako brzo i uvjereno grli Srbe i časti žrtve ustaša, a moji vršnjaci, moji sugrađani Hrvati i Srbi i dalje žele živjeti zarobljeni u prošlosti bez znakova zrelosti da se odlučno krene u put pomirenja i suradnje

Nakon što se u srijedu 19. jula odmarao od za njega napornoga puta i silnih emocija, u četvrtak 20. jula u jutro smo najprije otišli u Policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu da se prijavi, ali i da pokrene postupak stjecanja hrvatskog državljanstva, jedan od važnih ciljeva njegova povratka u Hrvatsku. Dok smo čekali u redu u glavi mi se počeo odmatati jedan mogući scenarij za film.

Jednog dana u maju 1945., točnije 10. maja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj „voljeni hrvatski narod“ u Zagrebu i na putu prema Bleiburgu te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu najstariju kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu 1942. odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopci.

Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. maja. Stigavši u predgrađe, doznaje da nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu. Situacija bijaše dramatična. Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. maja u 5 sati ujutro ulazi u Judenburg koji su opkolile ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu.

Moja baka, Roza Ćosić udata Pilsel, je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Tek ću prije nekoliko godina, saznavši za ovu važnu epizodu od tete Bebe u Njemačkoj (za razliku od Pilselovih, ona je ostala u Europi te je živjela i umrla u Limburgerhofu, kod Mannhaima), shvatiti zašto će se Ante Pavelić i moj djed Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrda Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život. Jedna će od važnih posljedica toga prijateljstva biti da će moj otac, nakon prelaska iz njemačke u hrvatsku kulturnu i političku paradigmu, u drugoj polovini pedesetih godina biti jedan od naoružanih tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu.

Film bi se mogao nastaviti ovako: dan nakon atentata na dr. Antu Pavelića, što ga je, kako se vjeruje u ustaškim krugovima, izvršila Udba u predjelu Buenos Airesa zvanom El Palomar (Golubinjak), ispred Poglavnikove kuće krupan momak, star dvadeset i dvije godine, s revolverom kalibra .38 o pojasu puši i čvrsto gleda u svakog prolaznika, u svako sumnjivo vozilo. Misli on, kao i ostali dečki iz grupe, da se napadači mogu vratiti. Dežurstvo traje 12 sati. Siguran je u sebe. Tako i kolega nedaleko od ulaza u Pavelićev dom.

Zna pucati. I sve drugo o vojnom ili gerilskom zanatu. Učili su ga američki obavještajci i instruktori – oni su, uz pomoć argentinske vojske, pripremali dobrovoljce koji su trebali ići u Mađarsku poduprijeti revoluciju 1956. I suprotstaviti se Sovjetima. Kasnije i u Vijetnam. Uostalom, smrt ga osobito ne plaši. Nagledao se mrtvaca. Stotine Rusa koji su bili na strani Trećeg Reicha pogubile su Staljinove snage pred očima nemoćnih Engleza, nedaleko od Graza, u Austriji, kamo je, preko Poljske, stigao iz Sarajeva. Šuti, puši i motri.

Počinje zanimljiva pripovijest koju tek mali broj ljudi poznaje. Intrigantna pripovijest o tome kako su Poglavnika kao franjevca i svećenika preko Čilea, Bolivije, Paragvaja i Brazila iz Buenos Airesa tajno doveli do Madrida, gdje će Pavelić i umrijeti od posljedica zadobivenih rana. Momak, koji će i nekoliko mjeseci nakon što je Pavelić već bio stigao u Europu, i dalje glumiti tjelohranitelja kako bi zbunio eventualne napadače, kada o tome prvi puta razgovaramo 2009. u Paragvaju, na sve te bravure gleda s nostalgijom, ali i s prezirom. Otac je nekako zbunjen.

Družimo se u selu Garatá, u Paragvaju, gdje kao građevinar živi i radi od 1972. Bez papira je: argentinsko državljanstvo nije uzeo, a paragvajsko nema, kosovsko, bosanskohercegovačko ili njemačko teško je nabaviti, a hrvatsko ovisi o njegovom povratku u Hrvatsku. Povukao se tata u vikendicu koju si je sagradio za starost, da u miru dočeka smrt. Barem je tako tada mislio.

Iako smo već vježbali svoje susrete, prvi put pripovijeda do u tančine sve što pamti za knjigu koju kanim napisati (Argentinski roman). Satima ga snimamo supruga i ja dok odmotava filigransku priču: dijete rođeno koncem 1936. u Uroševcu, na Kosovu, gdje je njegov otac gradio i katoličku crkvu, koje i danas još pamti zvuk njemačkih „štuka“ i njihovih bombi bačenih na srpske položaje nadomak rodne kuće, polako se pretvara u člana Hitlerove mladeži, pa u momčića koji strepi hoće li Englezi pustiti njegovog ćaću iz zatvora jer je bio suradnik Gestapoa, pa onda u spretnog prevoditelja, ali ovaj put za Amerikance na brodu na kojem su Pilselovi iz Genove stigli do Buenos Airesa (1949.), potom u domobrana, onda u ustašu, pa u suradnika tajne službe argentinske vojske…

Imam silnu potrebu reći tati nešto više o junaštvu mojega brata, neustrašivoga borca IV. “Jelićeve“ hrvatske brigade. U ranu jesen 1991. godine zapadni su političari vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj. No taj je stav postao neodrživ već nakon dva mjeseca kad je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila velik dio zemlje te kad se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom, uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez osnaživanja anarhije u dubini društvenoga tkiva zemlje, što se kasnije, nažalost, i dogodilo, čemu sam osobito svjedočio nakon “Oluje“.

A zašto mu to moram reći? Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao više od 300 štićenika iz doma za teško bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom i doveo ih sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju, a ne u uskraćivanju života.

Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Tati sam želio i uspio pojasniti da se herojstvo mojega brata i tolikih drugih aktera Domovinskoga rata ne smije oslanjati na ono što su on, moj otac i njegovi prijatelji veličali u Argentini.

Mislim da sam uspio, premda je to dug proces, proces koji traje.

U četvrtak 20. jula 2017., nakon što smo izašli iz zgrade policije u Petrinjskoj ulici pokazivao sam mu glavna mjesta u Zagrebu. Sve je išlo u redu dok nisam zaustavio auto pred Trgom i crkvom svetoga Marka. Kada je otac vidio hrvatski grb na krovu crkve, slomio se, nije mogao suzdržati suze. Tako je bilo i kada sam ga odveo u Šestine da oda počast Anti Starčeviću. Nešto kasnije, dok smo se vozili gradom, stanem u Zavrtnici i kažem starome: tu su ustaše skupljali zagrebačke Židove i vodili ih u smrt.

Znam odgovor, ali svejedno ga pitam: „Jeste li toga bili svjesni kada ste se kao mladi motali oko Pavelića u Buenos Airesu?“ On stane, pogleda u dvorište Zavrtnice i kaže: „Ne, Drago, kunem ti se, nismo to znali“. Stanem i ja, pa mu onda velim: „Odvest ću te u Jasenovac da se pokloniš žrtvama ustaškog terora“. A on će: „Moramo, sine, moramo tamo otići“.

Što se sve dogodilo od tada do prije nekoliko dana? Bili smo u Jasenovcu, brzo nakon toga razgovora u Zavrtnici; tada se poklonio žrtvama ustaškog terora i položio ruže podno Bogdanovićevog Kamenog cvijeta, dobio je hrvatsko državljanstvo i osobnu iskaznicu, odveo sam ga na mjesto stradanja mojega brata, bacio je cvijeće u more kod otoka Šipana i dugo je plakao naslonjen na spomenik bratu i suborcima u ribarskom selu Doli, malo dalje od ulaska na Pelješac…

Pružio je ruku i popio rakiju s mojim bratom, mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim Porfirijem Perićem. Prije iskazivanja počasti tom našem važnom prijatelju i uglednom promicatelju mira i ekumenizma tata će često u svojoj sobi čitati tjednik SNV-a Novosti i kazati za te novine koje izlaze „na hrvatskom i na ćirilici“ da mu se čine „jako dobre“ i da se, „hvala Bogu, Hrvati i Srbi više ne ganjamo noževima“ (tati je duboko u sjećanju ostao spomen na strica kojeg su četnici u Bosni, dok je on bio klinac od nekih 6 godina, iskasapili baš noževima).

Družio se tata sa Stjepanom Mesićem, Ivom Josipovićem i mnogim drugim mojim prijateljima i hrvatskim uglednicima.

U međuvremenu sam prepoznao znakove posustajanja: sve češće je govorio o Paragvaju, o svojim poslovima i tamošnjim prijateljima i vezama, o rijeci u kojoj lovi ribu, o majmunima koji mu grajom najavljuju kišu… I sve se teže kretao, puno je kašljao, bio je silno nervozan.

Tata je postao nesretan. Dobivši karticu HZZO-a, krenuli smo na pretrage i ustanovili da je njegovo srce u jako lošem stanju. On to nije želio prihvatiti. Borili smo se da pristane na odlaske u bolnicu, na Rebro, gdje mu je napokon dijagnosticirana teška aortna stenoza, paroksizmalna fibrilacija atrija, valvularna i hipertenzivna kardiomiopatija, redukcija sistoličke funkcije (EF 40%!), česti pleuralni izljevi i kronična bronhiektazija.

Ukratko, loše mu se piše.

Povratna karta s kojom je došao imala je datum povratka za petak, 1. lipnja 2018. Tata je rezolutan, a takav je otprilike od Božića na ovamo: želio je svakako natrag u Paragvaj. On je tvrdio da ide „srediti svoje stvari“ kako bi se mogao za stalno vratiti u domovinu. On to ne govori, ali ja, više nego što se čini, mislim, zapravo znam da smo se toga petka u Zračnoj luci Zagreb posljednji puta vidjeli.

Umrijet će u Paragvaju, kamo se manje više sretno vratio. Ponašat ću se kao da će još godinama živjeti, pa ću napisati knjigu, možda dvije i dovršiti scenarij za film. O tome već duže razgovaram s Igorom Galom.

Zašto vam sve ovo pišem. Što me je potaknulo? Podsjećam na fundamentalnu poruku hrvatskih biskupa iz 1995.: „Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“

Moj otac se u jednom razgovoru složio s konstatacijom moje supruge da je potrebno da Hrvati i Srbi iznjedre nekoga tko će učiniti gestu kao što je bila ona Willyja Brandta u Varšavi koji je uzeo svu krivicu nacista i njihovih podupiratelja na sebe kako bi krenuo proces pomirenja Nijemaca i Poljaka.

I ja sam pomislio: zar je moguće da moj otac, bivši Pavelićev tjelohranitelj i čovjek koji je u Patagoniji u doba mojeg djetinjstva podigao hrvatski dom „Jure Francetić“, tako brzo i uvjereno grli Srbe i časti žrtve ustaša, a moji vršnjaci, moji sugrađani Hrvati i Srbi i dalje žele živjeti zarobljeni u prošlosti bez znakova zrelosti da se odlučno krene u put pomirenja i suradnje?

Tatu, po svemu sudeći, dakle, više nikada neću sresti. Ukoliko umre u Paragvaju, na pogreb neću stići. Želim se u njegovo ime zahvaliti svima koji su nam pomogli i koji su njemu pomogli: svima, ali baš svima koji su imali ikakav kontakt s ocem kažem hvala jer zaslužuju našu zahvalnost.

Tata me je/nas je ostavio kada sam imao deset godina, 1972., zatim je proteklo 25 godina da se nismo vidjeli, do 1997., kada sam prvi put bio u Paragvaju. Ponovno smo se vidjeli početkom 2009. i sada smo bili pod istim krovom, možda u paralelnim svjetovima, 10 i pol mjeseci.

Opet me ostavio.

Neću mu zamjeriti. Ima pravo na svoj život, na to da umre kako želi i gdje želi i da krene u susret Bogu s popisom, ja ne znam koliki je, dobro učinjenih stvari. Što se sve dogodilo među nama ovih mjeseci čitat ćete u knjizi, romanu koji kipti u meni.

Meni je bilo preostalo da, kako mi je ovih dana kazala dobra prijateljica, katolička redovnica, otpustim tatu u miru i mirne savjesti.

Ipak, volio bih da nije došao taj petak. Štoviše, volio bih se vratiti u 1972. i da stvari krenu drugačije. Ali tada, slutim, ja bih možda u Argentini još slavio NDH i Poglavnika.

Ne, ovako je bolje, sigurno je ovako bolje: možda neću više imati oca (mislim da ga zapravo nikada, odnosno od 1972. nisam imao), ali imam silno bratstvo i sestrinstvo onih koji se žele otarasiti kuge rata i međunacionalne mržnje da bismo svi zajedno stvorili zemlju u kojoj će biti pravde i mira.

Nazovite me kako god želite. Ja u to želim vjerovati.

Posvećeno Branku i Jadranki Pilsel

Share