Negdje između

Share

Je l’ putujete na neko lijepo mjesto? – pita konobar kavane nadomak željezničke stanice pružajući mi kofer koji je ljubazno čuvao u šanku dok sam ispijao prvu kavu u kasno poslijepodne. Ne baš, tužno je i čemerno, ali je meni najljepše na svijetu – odgovaram.

Tranzitni opskurni lokali s po pravilu ili mrzovoljnim ili previše ljubaznim, pa i napadnim osobljem, s prodavačima lažnih parfema i naočala za sunce, živopisnim likovima svih starosnih i statusnih profila (osim onog najvišeg, naravno, koji ne putuje javnim prijevozom), riznica su različitih sudbina, životnih putova, briga, radosti susreta i tuge rastanaka. Tko se u njih zagleda, zagledao se u bukvar života. Bukvar različitih izbora i različitih moranja koji se ukrštaju i zaobilaze. Različitih nošenja s tim izabranim ili nametnutim. Tko se u njih zagleda, znači da ih je više puta sreo i znači da je iskorijenjen i nakalemljen negdje otkud nije i za gdje nije. Da su mu koferi bukagije. Da se kalem baš i nije primio najbolje, jer ga nešto i dalje veže za mjesto gdje je iznikao, gdje su mu nekada barem bili korijeni.

Bježanje s tog mjesta nekad je izgledalo kao spas. Koje dijete nije bar jednom imalo taj infantilni refleks za bježanjem od kuće, nepromišljenu želju koja se činila kao jedino smisleno rješenje. U bjekstvu od autoriteta koji nameću ograničenja, za koje se činilo da su nepravedni, da ga ne vole ili ne razumiju dovoljno. Impulzivni dječji um želi bezrazložno da prkosi i da se osveti, nesvjestan da su zabrane iz ljubavi, da nije nevoljen i neshvaćen.

A danas, kako danas da pobjegneš? More različitih fizionomija i izraza lica što mile oko tebe, svi nekud idu. Možda negdje za njima. Ali kako danas da pobjegneš? Nekad se činilo da je moguće samo s najnužnijim stvarima spakiranim u školski ruksak, a najveći strah su bile hladnoća, glad, noć. Imaš novca, makar za prvu ruku, imaš dokumente, imaš sve materijalno što ti treba. A opet nešto fali. Od čega da pobjegneš? Strogi roditelji i njihove zabrane pretvorili su se u najbolje prijatelje. Pandan njima danas je čitavo društvo, ti sam. Nikog nećeš zabrinuti ni uplašiti, neće te tražiti da se vratiš (možda banka za ratu od kredita i još neko prema kome imaš neku zakonsku obavezu). Na kraju, kuda da pobjegneš? U drugu zemlju, na drugi posao, drugom hobiju, drugoj ženi, u poroke, depresiju, na drugi televizijski kanal…

Kao i onda, ne pobjegneš zapravo. Iako ovog puta imaš opravdane razloge, barem se, ponovo, takvima čine, ne usuđuješ se. Levitiraš uvijek negdje između. Između dva mjesta, dvije stanice, dvije odluke, dva izbora. I to što ne napraviš izbor neka je vrsta izbora, rekli bi oni koji nisu skloni kontemplaciji. Nemaju oni pojma, površni su, govoriš sebi.

Dok razmišljaš kako je sve moglo biti drugačije ili kako bi sve moglo biti drugačije, nove bore brazdaju se po čelu. Vlakovi prolaze. Neka od onih lica koja si ovlaš preletio pogledom kad si stigao sada su već na svojoj odredišnoj točki, u toplom domu, na sprovodu nekog dragog prijatelja možda, na vjenčanju, privremenom radu, gdje god. Stigli su.

A ti bi ostao tu, na toj privremenoj stanici. Još malo. Mali čovjek želi preko crte. Želi, ali ne smije.

Share