Nema prela bez strmičkog Sijela

Share

Kada stara ojkačka pjesma odjekne padinama Orlovice i Derala pa se rijekom Butižnicom kao eho nošen vjetrom, spusti do Knina i dalje, sve do Bosne, valja krenuti put Stmice, gdje se početkom ili sredinom jula svake godine održava tradicionalno Sijelo tromeđe, koje okuplja narod Bosne, Like i Dalmacije.

Žamor ojkača, guslara, diplara i folkloraša sastavni je dio programa koji se odvija na bini postavljenoj u porti strmičkoga hrama posvećenog rođenju Presvete Bogorodice. Prvo Sijelo održano je 1973. godine, da bi ga nakon nekoliko prekida i podulje pauze, 2006. godine obnovio danas pokojni Rajko Rade Matijaš, uz svesrdnu pomoć Strmičana. Danas je to jedno od najvećih kulturnih okupljanja Srba u RH i BiH. Malo je među njima onih kojima na sam spomen Sijela na pamet ne padnu stihovi neslužbene tromeđaške himne: Volim Bosnu / u srcu mi Lika / Dalmacijo ljubavi velika…

Obnoviteljsko Sijelo nije bilo lako organizirati, pogotovo u financijskoj oskudici, no vrijedilo je uvjeriti ljude da svoje narodne pjesme i običaje trebaju bez straha sačuvati u krajevima u kojima su se razvili. Isprva je išlo teže, ali s vremenom se druženje u Strmici s nestrpljenjem počelo očekivati, a izvođači bi sami nudili svoje učešće u sve bogatijoj i važnijoj manifestaciji, unatoč tome što je organizatorima novac potreban za rad iz godine u godinu predstavljao problem koji je u pitanje dovodio cijelu smotru.

To ipak nije obeshrabrilo obnovitelje Sijela, pa je Matijaš s približavanjem svakog jula znao govoriti kao im je moralna obaveza prema svima koji danas žive ovdje, kao svim Strmičanima i ljudima s tromeđe da nikada ne odustanu od organizacije takvog događaja. Sijelo nije, kazivao je, samo smotra narodnog stvaralaštva i očuvanje običaja vezanih uz ove krajeve i bogatu narodnu tradiciju nego svojevrsno prelo koje okuplja na stotine ljudi iz Srbije, BiH i Hrvatske. Oni u Strmicu dolaze nahraniti dušu, održati sponu sa zavičajem, vidjeti rođake i prijatelje koje je rat razasuo po svim stranama svijeta. Ovogodišnja je smotra prva na kojoj Radeta nije bilo, no njegovi su suradnici nastavili njegovim stopama.

– I ove smo godine uspjeli okupiti veliki broj učesnika. Došli su nam KUD-ovi i pjevači iz Srbije, BiH, Hrvatske, ali po prvi put i iz Slovenije, što pokazuje da ojkanje koje vežemo uz Strmicu i tromeđu ne poznaje granice, kao ni tradicija koja nas okuplja. Nakon odlaska obnovitelja Sijela i glavnog organizatora, bili smo prijatno iznenađeni tim velikim interesom, koji je rezultirao time da će ove godine ovdje nastupiti više od trideset grupnih izvođača, muških i ženskih pjevačkih skupina, te instrumentalista. Cilj nam je sačuvati izvorni ojkan, pa se pjeva bez struje, onako kako su to radili naši stari. Ovamo sada dolaze neke nove generacije i želja nam je da se običaji i vještine prenesu na njih. Tako će nastupiti ojkaš u devetoj deceniji života, a iza njega dječja grupa iz Biskupije, čiji je najmlađi član trogodišnjak. Moram ipak reći da ga ove godine ne bi bilo bez financijske podrške Republičkog komesarijata za izbeglice Srbije, SNV-a, vlasti Knina i Biskupije te brojnih firmi i pojedinaca – kaže Igor Matijaš, organizator ovogodišnje, 23. Sijela tromeđe.

Dok smo razgovarali s njime, ojkalice i groktalice dopirale su sa svih strana: izvođači su se zagrijavali pred nastup, pripremale su se diple i gajde, štimale gusle, okretala vretena i preslice te pleli sitni vezovi. Bujna raskoš narodnih običaja i nošnji privlačila je znatiželjnike koji su u Strmicu pristizali iz Beograda, Kranja, Bačkog Jarka, Drvara, Kostajnice, Udbine, Gračaca, Žegara, Cetine, Golubića. Svi su s nestrpljenjem iščekivali nastupe, među njima i onaj čuvene beogradske umjetnice izvorne pjesme Svjetlane Spajić te Milana Vašalića, diplara i međunarodno priznatog čuvara tradicije. Premda je korijeni ne vežu uz Dalmaciju, Svjetlana s posebnom radošću dolazi u Strmicu svake godine.

– Dolazim ovamo od prvog obnoviteljskog Sijela. Po meni, ovo je najveća i najuglednija manifestacija na kojoj ljudi mogu da čuju najbolje i najkvalitetnije pevačke tandeme zapadnih Srba, a ja sam srcem vezana za ovaj narod i ovaj skup. Ovde se sastaju čuvari tradicije iz skoro svih krajeva koji neguju izvornu pesmu, ali i mladi koji traže svoje mesto uz starije. Ojkan, ojkača, ojkalica… taj termin je teško definisati, jer svaki kraj ima svoj pevački izraz i idiom. Ono šta je jednom selu ojkalica ili potresalica, groktalica, u nekom drugom podrazumeva neku sasvim drugu formu. Uopšte, tragati za nekim izvornim čistunstvom u tradiciji je poprilično besmisleno: tradicija je nešto živo tamo gde je živa zajednica i to treba pratiti. Zato je Strmica toliko i bitna, zato što su ovde živi ljudi i živa pesma – kazala nam je poznata umjetnica.

Jedan od najstarijih sudionika ovogodišnjeg Sijela je Obrad Milić iz Bogatnika kraj Žegara. Iako već uveliko zagazio u osmu deceniju života, strmičko druženje ne propušta otkako je obnovljeno.

– Već preko trideset godina dolazim ovamo i dolazit ću sve dok me noge ne izdaju. Mogu pjevati, dipliti na diple s mjehom ili bez njega, a i zdravicu držati dokle vam srce želi, samo da sam sa svojim ljudima. Treba mlađu generaciju naučiti običajima i kako se nekada ovde živjelo, pokazati im ovu našu lijepu, stotinama godina staru nošnju. Neka nam je i vruće u vunenim čarapama i pod kožunom, tako smo vazda nosili i zimi i ljeti, pa smo samo zdraviji bili, ništa nam nije škodilo. Ne smije se dopustiti da se tradicija ugasi, no sada je na mlađima red, a mi moramo biti primjer i smjernica – kaže šeretski čika Obre, kako ga od milja zovu svi na Sijelu.

Ni Milan Vašalić više ne broji svoje dolaske u Strmicu. Svaki ovdašnji nastup za njega je emotivno drugačiji i ispunjavajući, unatoč cijelom nizu koncerata koje održava i po Srbiji i van njezinih granica.

– Dolazak na Sijelo tromeđe za mene je nešto posebno, to je sveto mesto koje okuplja naše gorštačko gospodstvo, koje me emotivno i duhovno i poreklom veže uz ove krajeve. Ovde punim baterije do sledećeg susreta. Kada te neko dočekuje hlebom i solju, znači da ti ukazuje neko poštovanje; kada vas dočekuju tako šta vam se obraćaju sa ‘gospodine’, to može da vam imponuje, ali nema u tome neke topline i neposrednosti. Ovde vas dočekaju raširenih ruku, izljube vas i za rukav vuku u želji da vas ugoste i pozdrave… to je prava dobrodošlica, znak da si došao među svoje. Nikada pred nastupe nemam tremu, ali ovde uvek osetim blagu, pred publikom koja znade prepoznati vrednost onoga šta radiš – prenio nam je svoja razmišljanja poznati čuvar tradicije.

 

Izvor: Novosti, autor: Vaska Radulović

Share