Nenad Ilić: Srbi u Srbiji u većoj su zabuni od Srba u Hrvatskoj

Piše: Bojan Munjin

Nenad Ilić (61), sveštenik Srpske pravoslavne crkve, zanimljiva je osoba uvijek trezvenih i mudrih stavova, ali i neobičnog životnog iskustva. Iz porodice liječnika, bio je urbano dijete beogradskog asfalta, koje …

Nenad Ilić (61), sveštenik Srpske pravoslavne crkve, zanimljiva je osoba uvijek trezvenih i mudrih stavova, ali i neobičnog životnog iskustva. Iz porodice liječnika, bio je urbano dijete beogradskog asfalta, koje je voljelo drugove iz kvarta i mali nogomet, ali mu je škola, kako kaže, bila prilično dosadna. Poslije čuvene Pete beogradske gimnazije, sredinom 1970-ih upisao je Arhitektonski fakultet, no ubrzo ga je napustio jer, priznaje, nije bio “dovoljno precizan i pedantan”. Potom je upisao kazališnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti, a oko njega su se motali Mirjana Karanović, Mima Karadžić, Branimir Brstina, Zoran Cvijanović, Sonja Savić i drugi, koje su u to vrijeme nazivali glumačkom klasom visokog rizika. Postao je kazališni redatelj, čak vrlo uspješan, radeći u Narodnom pozorištu, Ateljeu 212, Beogradskom dramskom pozorištu, JDP-u, Pozorištu na Terazijama i u više alternativnih kazališnih trupa, a onda mu se uobičajeni svakodnevni život učinio prilično ispraznim. Krajem 1980-ih zajednička država se sumorno gasila, a na horizontu su se nadvili tamni oblaci. Kako je sam kazao, “počele su rasprave o preformulisanju komunističkog poretka koji očigledno nije valjao, a u tradiciji i poeziji našeg naroda otkrio sam da je najvrednija vera”.

Kao razočarani mladi čovjek u ranim tridesetima besciljno je lutao Beogradom: mogao je tada izabrati ili da ode u rat ili na Bogosloviju. Odabrao je ovo drugo. To je učinila i njegova supruga, glumica Vesna Lončarević. Bio je to početak jednog potpuno drugačijeg života, koji traje sve do danas.

Ilić je otac četvero djece i “religijski slobodni umjetnik”; zajedno sa suprugom autor je 20-ak knjiga posvećenih duhovnim temama, kao i dokumentarnih filmova na temu srpske historije i kršćanstva, a u novije vrijeme kreator je različitih portala i radionica o duhovnim dilemama današnjih ljudi. Iz toga je nastala i knjiga “Facebook propovedi i duhovni chat”. Početkom ove godine postao je paroh Srpske pravoslavne crkve u Amsterdamu. S ovim neobičnim sveštenikom razgovaramo o njegovoj službi, materijalizmu Zapada, Kosovu, Srbima u Hrvatskoj, beznađu današnjih ljudi i mogućnostima ozdravljenja srpskog društva.

Vaša duhovna služba odvela vas je u Amsterdam. Kakva su vaša iskustva s pravoslavnim vjernicima koji žive u okruženju ipak drugačije kulture?

[pullquote]Ni Crkva nije imuna od bolesti koju je pokupila od naroda u kome deluje i od sveta uopšte koji ima hroničnu bolest umiranja. Svaka parohija u kojoj bi zaista zavladali porodični odnosi, bez obzira na socijalne staleže i poreklo članova, bila bi korak ka izlečenju[/pullquote]

Sve je još uvek sveže da bih imao ikakve ozbiljnije zaključke. Do sada sam obilazio neke naše crkve u rasejanju, ali ipak je to drugačije, tako na kratko. Ono što prvo registrujem je da mi Srbi koliko god da patimo od grupašenja i međusobnih sukobljavanja raznih grupa i grupica, ipak imamo međusobnu čvrstu organsku povezanost, gde god živeli. Na žalost, za sada spojenim sudovima više prolaze naše bolesti nego ozdravljujuće inicijative.

Koliko otprilike ima Srba, pravoslavnih vjernika, u Holandiji?

Ne znam za celu Holandiju. Kažu da u Amsterdamu i okolini ima oko pet-šest hiljada Srba. U Roterdamu i preko dvadeset hiljada. Zatim tu je Utreht… Po ostalim mestima Holandije žive razbacane porodice ili grupice od po nekoliko porodica.

Interes na mestu vere

Kakve su veze, u najosnovnijim crtama, među hramovima i zajednicama Srpske pravoslavne crkve na Zapadu?

Nemam još neko iskustvo u vezi s tim. Nedavno sam bio na bratskom sastanku sveštenstva zemalja Beneluksa koji smo imali u Roterdamu. Izmenjali smo iskustva, informacije. Pozvali jedni druge da se viđamo kad možemo… Videćemo.

Često se kaže da je zapadna kultura uronjena u materijalizam i da je izgubila vezu sa svojim duhovnim korijenima. Kakva su vaša iskustva u vezi toga?

Holandija je verovatno jedan od istorijskih epicentara širenja racionalizma i sekularizma. To je zemlja uspešne poljoprivrede, ali razvoj je ipak napravljen na velikoj trgovini i kolonijama. Sekularizam je ovde možda i najtemeljitije sproveden, iako su još uvek veoma vidljive stare velike crkve. Uglavnom protestantske. Interes je stao na mesto vere. A opet… Ekstremna tolerancija obično znači “baš me briga šta drugi rade”, ali oni su ovde razvili solidarnost na kojoj samo možemo da im pozavidimo. A ona nije utemeljena ni na veri ni na moralu, nego na praktičnoj potrebi zajedničkog održavanja brana i kanala. Još uvek posmatram i učim.

Koliko je taj novi materijalizam, taj vrli novi svijet, civilizacijski problem i kakav je vaš odgovor kao kršćanskog vjernika na to pitanje?

Niko se neće buniti da živi nešto bogatije nego što je živeo. Ali udobnost uvek nešto i košta. I u najmekšim jastucima počne nešto da žulja. Kreiranje maksimalne individualne udobnosti i zaštićenosti od drugih i od spoljnog sveta lako se pretvori u zatvor čije ključeve ja kao individua držim. Ako nemam u blizini rodbine, ako nemam mnogo prijatelja, crkva kao velika familija mi je dragocena. Pa i ako imam prijatelja i rodbine u blizini, crkva kao put za širenje moje ljubavi je dragocena. Ljubav je od Boga i tek u Bogu i s Bogom dobija svoju punoću. A ja dosežem sebe samo kad volim.

U jednom nedavnom razgovoru rekli ste za kulturu, društvo i ljude u Srbiji kako su se “okrunili”, kako je na tkivu srpske kulture i narodnog bića ostalo malo vrijednih zasada. Kako se to dogodilo?

Kako se to dogodilo? Teško pitanje, a opet možda i ne baš toliko teško. Ne verujem u trajnost kulture koja nije zasnovana na nekom kultu. Srpska kultura rasla je na hrišćanskom kultu. Kad se od njega udaljila, počela je da se kruni. Ne znači da pesnici treba da pevaju samo o svecima a slikari da slikaju samo ikone, ali ako neka vera ne prožima kulturu, ta kultura je osuđena tek na povremene pojedinačne uzlete i lagano gašenje.

Raspoloženje u Srbiji nazvali ste beznadnim, apatičnim i kaotičnim, a ljudi u njoj čine vam se kao da su neprestano u vrućici. Što je, na dužem vremenskom štapu, priroda te kaotičnosti?

Osećaj bespomoćnosti i beznadežnosti može nastati iz više uzroka, ali uvek je manje-više u pitanju manjak vere. Vere u najširem smislu. U Boga i ljude. Onda dolazi do samosažaljenja, do malodušnosti. Kad ne naučiš na vreme da umeš da budeš zahvalan za sve dobro što ti se dešava, ne umeš da trpiš ni teškoće kad naiđu. A pošto se tu uvek radi o nezrelosti – onda izabereš nekog, ne da bi taj neko zaista pomogao, nego da imaš na koga da svališ odgovornost. I tako zaista slepi vode slepe.

Kakve su mogućnosti, opet dugoročno, ozdravljenja srpskog društva – od porodice, preko malih zajednica do institucija i politike?

Pre svega, treba da shvatimo da patimo od neke vrste socijalne bolesti, i da treba da učinimo napor pravljenja dijagnoze te bolesti i njenih uzroka i zatim lečenja. Sigurno je da bolest ima veze s gubljenjem vere do mere da se više ne prepoznaje ni velika vrednost samog života, ali da li je baš to glavni uzrok i da li na toj tački počinje lečenje – pitanje je za širi konzilijum svih pametnih i dobronamernih Srba. Onih koji su u stanju da se okupe oko bilo čega a da im njihove sujete nisu na prvom mestu.

Što u tom smislu može napraviti Srpska pravoslavna crkva, od malih parohija do eparhija i samog vrha?

[pullquote]Patriotizam bi bio čuvanje svega dobrog iz naše istorije, svega dobrog što smo i danas sačuvali, ako je moguće vraćanje nečeg za šta mislimo da nije zauvek izgubljeno i prepoznavanje svega lošeg što treba odbaciti[/pullquote]

Iskreno, ne znam da li iko od Crkve išta i može da uradi po tom pitanju okupljanja, čuvanja dobre namere i utišavanja pojedinačnih sujeta. A opet, ni Crkva nije imuna od bolesti koju je pokupila od naroda u kome deluje i od sveta uopšte koji ima hroničnu bolest umiranja. Nadam se, iako još nismo napravili precizniju dijagnozu, da bi lečenje moglo da krene i od manjih jedinica koje bi izgrađivale imunitet, koji bi mogao da se širi kroz ceo veliki organizam. Svaka parohija u kojoj bi zaista zavladali porodični odnosi, bez obzira na socijalne staleže, intelektualne nivoe i poreklo svojih članova, bila bi korak ka tome. Veće saradnja nekoliko takvih parohija – već bi to bila zdrava, starinska vakcina. Pa onda ko hoće da je uzme…

Poznati ste po svojim savjetima na Facebooku, po dokumentarnim filmovima i duhovnim radionicama. Kakva su vaša iskustva uspješnosti takvog djelovanja?

Nije mi baš jasno da li mislite da treba da procenim uspešnost svog delovanja u tim oblastima ili mislite da su ta delovanja uspešna pa da imam šta da zaključim o dometima… Recimo da su ta delovanja uspešna po broju ljudi koji od njih imaju koristi i kod kojih ta delovanja izazivaju značajnu (pozitivnu) reakciju. U principu, sva ta moja misionarska delatnost traži neki životni praktični nastavak. Valjda sam se zbog toga i prihvatio rada u jednoj parohiji. Istina, u Zapadnoj Evropi, u Amsterdamu, ne u Beogradu u kome sam godinama živeo. Ali u Beogradu mi to nije ni bilo nuđeno.

Narod granice

Kakav je vaš stav o Kosovu i njegovoj budućnosti?

Budućnost niko ne zna. Ali sigurno je da bez Kosova srpskom narodu preti ubrzano finalno krunjenje i nestanak. Preveliki je njegov simbolički značaj za samu osnovu srpskog identiteta. Za sada delim mišljenje sapotpisnika Apela za KiM o kome se u poslednje vreme u alternativnim medijima dosta govorilo. Za sada, kad smo slabi i još uvek ne u dovoljno stabilnoj međunarodnoj političkoj poziciji, odlaganje finalnog rešenja je najbolja strategija.

Smatrate da su veze s tradicijom i korijenima važne za identitet Srba. Što u tom smislu primjerice Sveti Sava ili sjećanje na Kosovski boj mogu reći generaciji današnjih Srba?

Mi smo narod granice. Sveti Sava i sveti Nemanjići pokazali su nam da možemo da budemo most. Između Istoka i Zapada, između zemlje i Neba. Sveti knez Lazar i kosovski junaci pokazali su nam da, kad mora, možemo da budemo i bedem. Bedem prema Istoku ili prema Zapadu, zavisi kako se okrenemo, ali i mostobran Carstva Nebeskog, Carstva Božjeg. Na žalost, mirnodopskiji simbol mosta manje je u našoj istoriji imao prostora za delovanje od bedema. A na bedemu se gine i niko ne može da se usami na bedemu i da opstane dugo.

Novija srpska historija je bila više nego turbulentna: dva svjetska rata, Jugoslavija, komunizam, raspad zajedničke države, stradanje naroda, bombardiranje NATO-a, današnja nedefinirana pozicija… Kako Srbija može izaći na kraj i pomiriti se s toliko puno historije?

Srbija može izaći na kraj sa toliko puno istorije samo ako je ne zaboravlja, koliko god bila komplikovana i često puna protivrečnosti, i pre svega ako ne zaboravlja smisao istorije bilo kog krštenog naroda, a pogotovo onog ko je trpeo zbog svoje vere. Ako ne zaboravlja budućnost iz koje nam stiže vest o tome da će jednog dana Bog biti sve u svemu i da će od svega što u istoriji radimo na kraju ostati samo ono što radimo po Bogu i u Bogu.

Srbi izvan Srbije vrlo često su u kompleksnom kulturno-političkom okruženju i pod raznim vrstama pritisaka većinskih naroda. Imate li neku poruku za Srbe u Hrvatskoj, čiji položaj od zadnjeg rata nije nimalo lak?

Imate li vi neko lako pitanje? Dati Srbima u Hrvatskoj bilo kakvu poruku znači poznavati makar malo bolje stanje u Hrvatskoj, i stanje Srba u Hrvatskoj. Sem nedavno u Vukovaru, nisam u Hrvatskoj u poslednje vreme boravio. Možda ću vas iznervirati ako vam kažem – možda je Srbima u Hrvatskoj, koliko god bilo teško, lakše zbog toga što znaju gde žive. Srbi u Srbiji su u većoj zabuni. Žive u zemlji koja im sve manje liči na njihovu sopstvenu, izgleda da su odgovorni za stanje u njoj, a ništa ne mogu da učine… Jedno je sigurno. Ukoliko Srbi u Hrvatskoj budu čvrsti i sačuvaju, bez busanja i gordosti, svoju veru, na kraju će ipak zaslužiti poštovanje ljudi među kojima žive.

Što bi za vas značio patriotizam kad su Srbi i Srbija u pitanju?

Patriotizam bi bio čuvanje svega dobrog iz naše istorije, svega dobrog što smo i danas sačuvali, ako je moguće vraćanje nečeg za šta mislimo da nije zauvek izgubljeno i prepoznavanje svega lošeg što treba odbaciti. Uvažavanje, poštovanje svih naroda sa kojima delimo zemlju na kojoj živimo, ali neodstupno zalaganje za svoj narod i njegov boljitak.

 

 

Fotografija: Vesna Lalić / Noizz.rs


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: