Razgovor s Draganom Bagićem, docentom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i koautorom studije “Manjinski povratak u Hrvatsku – studija otvorenog procesa”

 

Predstavništvo UNHCR-a u Hrvatskoj objavilo je početkom godine studiju «Manjinski povratak u Hrvatsku – studija otvorenog procesa» autora Milana Mesića i Dragana Bagića u kojoj su  iznijeli rezultate najnovijih istraživanja o srpskoj povratničkoj populaciji u Republici Hrvatskoj. Prema istraživanju rađenom na uzorku od 1.400 povratnika, na njihovim adresama nađeno je 27,5 posto ispitanih, dok ih se 5,75 posto preselilo na drugu adresu u Hrvatskoj, a 15 posto ih je umrlo. U više od polovice kućanstava barem jedan prijeratni član obitelji nije se vratio u Hrvatsku. Samo svaki peti povratnik ima sreću da njegova socijalna mreža danas izgleda više – manje isto kao i prije rata. O aktualnim problemima i pitanjima povratka srpskih izbjeglica u Hrvatsku razgovarali smo s Draganom Bagićem docentom na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i koautorom studije «Manjinski povratak u Hrvatsku – studija otvorenog procesa».

Kako se odvijalo Vaše istraživanje? U kom vremenu se ono obavljalo i koja ste povratnička mjesta obuhvatili? 

Istraživanje profesora Mesićai mene imalo je dvije komponente: kvalitativno istraživanje koje se sastojalo od niza relativno nestrukturiranih razgovora s povratnicima koje smo provodili profesor Mesić i ja osobno, te kvantitativnog anketnog istraživanja. Kvalitativni dio istraživanja proveli smo uglavnom u jesen 2010. godine, dok je kvantitativni dio proveden u zimu 2010. i početkom 2011. Kvalitativnim dijelom je obuhvaćeno nekoliko povratničkih područja od kojih svako ima svoje posebnosti: Zapadna Slavonija, Banovina, šibensko zaleđe…  Kvantitativno istraživanje je provedeno na slučajnom i reprezentativnom uzorku registriranih povratnika, što znači da su obuhvaćena sva povratnička područja.

Prazni prostori

Prva studija objavljena je 2007. godine. Kakav ste trend zapazili u ovom najnovijem istraživanju?

Oko 1/3 registriranih povratnika stalno boravi u Hrvatskoj. To je za oko pet postotnih poena manje nego četiri godine ranije. No, to smanjenje nije posljedica samo odseljavanja povratnika nego u značajnoj mjeri, nažalost, umiranja. Kao što zna svatko tko je boravio u povratničkim naseljima, većinu povratnika čine starije osobe. Naravno, u tom periodu od četiri godine neki su odustali od povratka te odselili u treće zemlje, dok su se neki drugi odlučili na povratak. Mi smo i u kvalitativnom dijelu istraživanja imali prilike upoznati i razgovarati s povratnicima koji su se vratili tijekom 2009. ili 2010. godine. Naravno, ukupna ekonomska situacija i negativni trendovi u pogledu životnog standarda utjecali su i na optimizam povratnika, rekao bih na isti način na koji su utjecali i na sve ostale građane.

Tek svaki treći povratnik živi u Hrvatskoj, a 15 posto povratnika je umrlo. Većinsko staračko stanovništvo, prevladavajuća samačka domaćinstva, najvitalniji dio izbjegličke populacija ostao je živjeti u izbjeglištvu…. Koliko je jedna takva struktura povratničkog stanovništva uopće obećavajuća za perspektivu i budućnost tih krajeva?

Na prvi pogled takva struktura stanovništva nudi pesimističnu perspektivu povratničkih naselja i krajeva. Ti krajevi su zbog posljedica rata doživjeli snažnu depopulaciju, povratak je dijelom to ublažio. No, činjenica da među povratnicima dominiraju stariji sugerira da će u narednih 10-ak godina ta područja biti doslovno prazna, ako se nešto značajno ne promjeni u trendovima. Mi smo u našem istraživanju zamijetili neke pozitivne trendove. Povratak nije završen. On i dalje traje, naravno sada nekom drugom dinamikom i logikom. Mnoge obitelji su čekale da završi određena «životna faza», kao što je recimo osnovna škola djece, odlazak u mirovinu jednog člana itd. To znači da će se neki vraćati i u budućnosti. Možemo se nadati da će njihov broj biti što veći te da će se tako usporiti depopulacija povratničkih područja.

Kakav je položaj povratničkog stanovništva na tržištu rada? Kako osiguravaju izvore prihoda? Koliko je povratnika zaposleno?

Većina povratničke populacije ne sudjeluje na tržištu rada. Najvažniji razlog je njihova dobna struktura. Gotovo polovinu povratnika čine umirovljenici. Na službenom tržištu rada sudjeluje oko 14% povratnika, te još određeni broj na sivom tržištu. Nažalost većinu u radno aktivnoj dobi čine nezaposleni. Čak oko 40% povratnika u radno aktivnoj dobi je nezaposleno. Ta stopa nezaposlenosti je doista ogromna. Ona je puno veća u odnosu na hrvatski prosjek, ali je veća i u odnos na županije u kojima živi većina povratnika. Ona je posljedica nekoliko faktora: značajan broj povratnika živi u malim i relativno izoliranim naseljima u kojima je nemoguće naći posao a i iz kojih je dosta komplicirano putovati do obližnjeg grada jer često nema autobusnih linija. Povratnici su se vraćali dosta kasno, kada su radna mjesta stvorena nakon rata već bila zauzeta, a dinamika otvaranja novih radnih mjesta je, naravno, jako loša. Dakle, većina povratnika živi od mirovina, vlastitih ili drugih ukućana, rada u poljoprivredi, a nerijetko i pomoći članova obitelji koji žive u inozemstvu.

Vrijeme presudilo

Velik dio povratnika vratio se u zemlju primitka. U koju zemlju najviše?

Oko 70% registriranih povratnika koji ne žive u RH danas žive u Srbiji. Taj broj se smanjio u odnosu na prije četiri godine, što znači da se dio njih iselio iz Srbije u treće zemlje, uglavnom zapadne Europe. Međutim, kada govorimo o registriranim povratnicima valja imati na umu da to što su se oni registrirali za povratak nužno ne znači i da su imali ozbiljnu namjeru povratka ili da su se doista vratili.

Maksimum povratka dostignut je 2000. godine, dakle, u vrijeme koje politički nije bilo naklonjeno srpskim povratnicima, i od tada kontinuirano pada tako da je 2009. godine dostigao 710 povratnika godišnje. Možemo li govoriti o uspješnom ili poraznom procesu povratka?

Povratak je bio najmasovniji između 1997. i 2000. godine, dakle, u periodu koji je politički bio najmanje povoljan. S druge strane, od 2004. do danas, kada su političke okolnosti znatno povoljnije, broj povratnika je gotovo minoran. To nam prije svega govori da zapravo političke okolnosti i nisu tako presudne. Čini se da je vrijeme provedeno u izbjeglištvu možda važnije. Uspješnost povratka ne može se ocjenjivati tako da se uzme broj ljudi koji je otišao i uspoređuje s brojem ljudi koji se vratio. Nikada niti jedan povratak nije uspješan ako se to uzme kao mjera. Po meni, povratak se može procjenjivati kao uspješan na temelju dva kriterija: da li se svi mogu bez ikakvih prepreka vratiti ako to žele te da imaju normalne životne okolnosti ako takvu odluku donesu. A povratnici su ljudi kao i svi drugi te imaju puno pravo odlučivati gdje i kako žele živjeti. Nitko im nema pravo nametati povratak kao jedino i najbolje rješenje. Valja uzeti u obzir i mogućnost da su neke izbjeglice  na neki način «profitirale» od izbjeglištva. Recimo, brojni ljudi su otišli iz malih izoliranih naselja u velike gradove. Migracija iz sela u gradove je trend koji na ovim prostorima postoji dugo i bila je masovna. Zbog čega bi oni koji su otišli zbog rata u velike gradove imali «obavezu» povratka dok oni koji su otišli prije rata nemaju tu «obavezu»? Ako prihvatimo tu logiku za pojedince, onda ne možemo niti od bilo koje države ili politike tražiti da vrati sve one koji su izbjegli.

Koje su sve poteškoće stajale svih ovih godina na putu povratka? I koji bi to ključ bio da taj proces stvarno bude stabilniji, uspješniji i održiviji?

U početku je bilo dosta administrativnih teškoća, recimo oko povratka imovine, kuća, zatim oko obnove itd. Nakon toga važnu ulogu su imale loše ekonomske okolnosti. Osobno nisam od onih idealista koji misle da je povratak mogao biti znatno masovniji ili «kvalitetniji» po pitanju profila povratnika. Naprosto postoje neki spontani procesi koje je jako teško mijenjati. Neke od njih sam već spomenuo: to da su ljudi otišli iz neperspektivnih, ruralnih i nerazvijenih krajeva. Ti su se ljudi u međuvremenu navikli na više standarde i uvjete.

Ljudi na čekanju

Koliko je i faktor vremena presudio u procesu povratka?

Da, vrijeme je drugi vrlo važan faktor. Povratnici nisu «ljudi na čekanju», kako ih se često doživljava. Oni naprosto kada se nađu u novoj sredini pokušavaju «normalizirati» svoj život, iako se možda nadaju povratku. Ali ako budu uspješni u tom pokušaju normalizacije života, onda je malo vjerojatno da će se vratiti, pogotovo kada su okolnosti u koje se trebaju vratiti zapravo bitno promijenjene od onih iz kojih su otišli. To bi zapravo bila nova migracija, a ne povratak. Često se zaboravlja da se povratnici vraćaju u isto mjesto, istu regiju, iz koje su otišli samo u geografskom smislu. U svakom drugom smislu to mjesto, regija, u koje se vraćaju nije isto kakvo je bilo prije nego što su otišli. Nema više prijeratnih prijatelja, poznanika i rodbine, ili ih ima samo manji broj. Dakle, to nije isto mjesto u socijalnom smislu. Nema više istih radnih mjesta, jer su firme propale ili se značajno promijenile. Nema više istih institucija, simboli su drugačiji itd. Dakle, povratak u ovom slučaju zapravo više znači odlazak u nepoznato nego povratak u poznato. Povratnici to osjećaju, svjesno ili podsvjesno.

U kojoj mjeri zakonski i politički okvir sprečava proces povratka?

Zakoni i politika su možda nešto izravno sprečavali povratak tijekom 1990-ih, ali tada se najviše ljudi vraćalo usprkos tome. Da su tada okolnosti bile povoljnije, povratak bi bio sigurno masovniji. Mislim da od 2000-te, zakoni i politika više nisu izravna prepreka. Ali nažalost tada je to već postalo uglavnom prekasno.

Tokom istraživanja, da li ste zapazili razliku između pojedinih povratničkih regija, Zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmacije?

Istaknuo bih Dalmaciju kao najspecifičniju gdje su prema rezultatima ovog istraživanja, politički problemi i pitanje međunacionalnih odnosa znatno izraženiji nego u drugim regijama.

U studiji ste spomenuli da izbjeglička kriza u Hrvatskoj ima duboke povijesne, društvene i političke uzroke. Koji su to uzroci?

Ti su uzroci zapravo uzroci političkih odnosa koji su doveli do rata, a onda i do izbjeglištva.

Kažete i da su pravi ciljevi rata bili uništenje infrastrukture i primarnih socijalnih odnosa na dotad miješanim prostorima kako bi se onemogućio dalji suživot.

Ne bih ovom prilikom ulazio u ta pitanja.

Bez prisile

No, osim infrastrukture, radnih mjesta, izbjegličkoj i povratničkoj populaciji srušeni su domovi, rasturene rodbinske veze, neprijateljsko raspoloženje nove okoline … Koliko ti faktori utječu na njihov sadašnji život? Može li se nekada negdje opet sve to spojiti u jedno?

Svakako da može. Mnogi su našli svoj «dom» na drugom mjestu. Neki su se vratili svom domu na istom mjestu iz kojeg su otišli, samo što su morali malo redefinirati što i tko čini taj dom. Ljudi se stalno prilagođavaju na promijenjene okolnosti. To čine i povratnici.

Prisjetimo se, izbjeglice iz Hrvatske su ostale u Srbiji i za vrijeme NATO bombardiranja. Na pozitivnu odluku za povratkom kod izbjeglica nije utjecala niti činjenica da Hrvatska ulazi u EU, što bi trebalo otvoriti veće perspektive života i rada, posebno jer jedan dio izbjeglica još uvijek živi po prihvatnim centrima.

Osobe koje žive po prihvatnim centrima iz određenih osobnih razloga ili drugih okolnosti nisu uspjele u dosta dugom periodu uspostaviti minimalne životne uvjete u zemlji primitka. To je najkritičnija skupina povratnika. No, ne vjerujem da je to skupina za koju ulazak u EU ima bilo kakvu relevantnost. Ulazak u EU može biti relevantan za mlađe i agilnije osobe, ali i to samo ako i kada benefite od tog ulaska osjete oni koji već žive u krajevima iz kojih su izbjegli otišli.

Najavljeno je uskoro i zaključivanje izbjegličke krize. Kako će se u toj situaciji snaći ta populacija? Hoće li donatorska konferencija riješiti nagomilane izbjegličko-povratničke probleme?

S aspekta javne politike izbjegličko pitanje se mora jednom zatvoriti. Naša situacija je zrela za to. Više ne postoje velike zakonske ili političke prepreke povratku. Sada je odluka o povratku doista osobno pitanje svakog pojedinca. Naravno, možemo reći, ali ljudi nemaju sredstva za život, međutim država nikome ne garantira sredstva za zadovoljavajuću kvalitetu života. Država može garantirati samo minimalnu kvalitetu života kroz socijalnu pomoć i druge oblike pomoći. Nažalost je tako. Ako država ne garantira više ostalim građanima, ne može garantirati niti izbjeglima koji se još nisu vratili. Zato svatko od njih mora imati slobodu da sam odluči gdje ima veće šanse da ostvari željeni životni stil. I upravo to mora biti glavna logika donatorske konferencije. Ona svojim paketima mjera ne bi smjela nikoga prisiljavati na ovakvu ili onakvu odluku, ako doista želi zatvoriti «izbjegličku krizu». Onima koji žele ostati u zemljama primitka, a do sada se sami nisu snašli na odgovarajući način, valja pomoći u tome. To je njihov izbor i svatko tko im želi pomoć morao bi to poštovati. Pomoć koja vas prisiljava da odustanete od svojih odluka i želja i nije nekakva pomoć, zar ne. I naravno, onima koji se žele vratiti, ali to ne mogu zbog stambenih ili drugih sličnih pitanja, valja pomoći na takav način.

Kako vidite povratničke krajeve za deset godina?

To će dosta ovisiti o ukupnom smjeru i dinamici razvoja Hrvatske. Ako se Hrvatska ne bude razvijala, ako ne bude dinamike i optimizma, tada će ti krajevi još više nazadovati u svakom pogledu, pa i u pogledu broja stanovnika. To znači da će, u tom slučaju, sadašnji povratnici ostarjeti i otići a mlađi neće doći. Ako pak ukupna dinamika razvoja bude pozitivna, onda će se to, postupno i možda s određenom odgodom, osjetiti i u tim krajevima. To znači da će se postupno početi iskorištavati resursi s kojima ti krajevi raspolažu. Ako se to počne događati onda se može očekivati i novi povratnički valovi jer će mlađi ljudi vidjeti svoju priliku u tim razvojnim procesima.