Nije njima lako sa nama

Piše: P-portal.net

Beograd, 21h. Terazije. Pešački prelaz kod hotela Balkan. Crveno svetlo. Među pešacima prelazak čeka i desetak Vladika. Majsko zasedanje Sinoda SPC. Neobična i retka slika ostavila je jedan broj zatečenih prolaznika …

Beograd, 21h. Terazije. Pešački prelaz kod hotela Balkan. Crveno svetlo. Među pešacima prelazak čeka i desetak Vladika. Majsko zasedanje Sinoda SPC.

Neobična i retka slika ostavila je jedan broj zatečenih prolaznika bez reči, nekoliko smelijih je prišlo, zatražilo blagoslov i razmenilo „koju reč“. Ogromna većina išla je svojim putem bez zastajanja i komentara. Vladike pređoše zebru i dočekaše ih Cigančići kod Terazijske česme. Sjatili su se oko Vladika za tili čas i naravno, dobili koji dinar, malo se šalili i otpratili sveštenike sve do ulaza u hotel Moskva. Vladike uđoše svojim poslom, a ja ostadoh sam u gomili.

Mislim se – izuzmimo Papu, ali da se, na primer, u Rimu, na šetalištu, pojavi 10 prvih kardinala ili u Teheranu ajatolah sa svitom, ili u Jerusalimu vrhovni rabin plus pratnja, ili u Katmanduu Dalaj lama… Kakva bi bila reakcija naroda?

Odgovor – KAKVA VERA, TAKVA I REAKCIJA!

Da je umesto srpkih vladika bila fudbalska ili košarkaška reprezetacija, Zvezde Granda, glumci iz „Montevidea“… bilo bi gužve, to ne treba sumnjati. Verski prvaci u pravoslavnom Beogradu prolaze gotovo nezapaženo!

Po distanciraniim prolaznicima koji odaju utisak opreza, može se zaključiti kao da su u pitanju egzotični poglavari neke tuđe vere. Muzika trešti, liže se sladoled, krckaju kokice, narod žuri, telefonira i fotografiše… Nekoliko minuta istine.

Nije njima lako sa nama.

Momo Kapor, rođeni Sarajlija, građanin sveta, pisac koji je živeo u Beogradu i za Beograd, kaže:
„Inače u Beogradu žive samo genijalci. Zaustavite prvog Beograđanina i pitajte ga da li hoće da bude gradonačelnik, pristaće istog časa, bez razmišljanja. Čak će biti i uvređen što ga tek sada zovete, a tolike godine nije radio ništa, niti se ičim bavio“.

Ovaj citat je motivisan našom sveprisutnom osobinom da se razumemo – u sve i ni u šta drugo. Svi smo neosporni sportski selektori, vrhunski politički analitičari, modni genijalci, kulinarski alhemičari, seksualni giganti… a kad je pravoslavlje i vera u pitanju tu smo tek neprevaziđeni ne samo u brzini pohvale i osude, već i sporosti i potpunom nedostatku priznanja da smo u naglosti i neznanju nekoga uvredili, oklevetali ili kakvu štetu izazvali.

Sve navedeno se ispoljava sa nepodnošljivom lakoćom u raskoraku između ravnodušnosti i prezaposlenosti.
Mogao bih i sam da dam svoj prilog kritici sveštenstva iz svog iskustva, ali… zamislite da 4 episkopa izlaze iz jednog taksija, podele račun i obučeni „kao sav normalan svet“ odsedaju u hostelu plaćajući karticom na kojoj imaju dozvoljeni minus… (možete se razmaštati i nastaviti priču po želji). Gde su granice skromnosti sveštenstva?
Kako Crkva da bude istovremeno tradicionalna i moderna?
Kritika vernika ili zavist i neznanje malovernika?
Siguran sam da bi debata sa ovim temom bila veoma duga i burna.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: