Nikad tako ujedinjeni i nikad tako podijeljeni u istom danu

Share

U proteklih mjesec dana mnogo se pisalo o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i njezinim pobjedama i uspjehu na Svjetskom nogometnom kupu u Rusiji. U svijetu, u posljednjih tjedan dana se pisalo o Hrvatskoj kao nikad prije. O predsjednici Republike Hrvatske se čak u svjetskim medijima pisalo više nego o nogometašima. I sve, ili gotovo sve, je bilo afirmativno.

Na dan finala na ulicama Zagreba nikad više ljudi. Svi u nogometnim dresovima navijaju i raduju se povijesnom uspjehu hrvatskog sporta. Dan poslije priprema se doček nogometaša i proslava osvojenoj srebrnoj medalji. Na Trgu bana Josipa Jelačića skupilo se 200 tisuća navijača, u Ilici, Frankopanskoj i drugim ulicama prema zračnoj luci još 300 tisuća. Nikad toliko ljudi na ulicama Zagreba. Došli su iz svih krajeva države, kao i iz nekih susjednih. Svi ujedinjeni, sretni i ponosni čekaju nogometaše. Idila, reklo bi se. No, to nije dugo trajalo. Dok kamerman nije zabilježio „glazbenika“ Marka Perkovića Thompsona u autobusu s nogometašima koji kreće od zračne luke prema centru Zagreba. Šok.

Od kud on tu i kako sad to. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit’ – prolaze stihovi u glavama bar polovine okupljenih, no cijeli dojam nije mogao proći bez aktiviranja tradicionalne podjele hrvatskog društva. I to one dobro znane: na crvene i crne, partizane i ustaše, patriote i domoljube itd. Nikad tako ujedinjeni i nikad tako podijeljeni u istom danu. Brend Thompsona je dobro poznat i domaćoj i stranoj publici i medijima, kao i njegov stvaralački opus. Također, spomenuta podjela hrvatskog društva je svima jasna. Ovdje nećemo govoriti o tome.

Nogometaši su ostvarili veliki uspjeh, najveći do sada. Jasno je da ne možemo očekivati da se oni ponašaju kako bismo mi voljeli, ili da izrastu u naše nove heroje i idole kakvi nam nedostaju u ovom trenutku. Isto tako, doček nogometaša je organiziran radi nogometaša, a ne radi navijača, i to trebamo prihvatiti. Oni su ti koji su trebali biti u centru pažnje. No, na kraju je sve ispalo drugačije.

Velikoj većini ostat će gorko sjećanje na taj dan kada se sjete da je Thompson pjevao s pozornice na dočeku nogometaša. Umjesto da skupa s uspjehom slavimo zajedništvo, jer sport spaja, mi smo uronili u još veće podjele i beskrajna sukobljavanja mišljenja.

Mediji izvještavaju da je Thompson došao u bus na poziv kapetana Luke Modrića i izbornika Zlatka Dalića. Središnji doček nogometaša nije ničiji privatni tulum da se na njega zovu pjevači po svom ukusu. Luka i bilo koji nogometaš na svoju svadbu može zvati i Sašu Matića ili Acu Lukasa i na to mi nemamo pravo prigovora. Nismo mogli očekivati da će svirati filharmonija ili pjevati operni pjevač, kao ni to da će nastupiti Saša ili Aca. Ali Thompson, koliko god se neki radovali a neki ga osporavali, ni po čemu nije zaslužio da se nađe na pozornici s nogometašima pred pola milijuna stanovnika Hrvatske.

Ako kažu da Thompsonove pjesme promoviraju ljubav – kakva je to ljubav koja nas dijeli? Ako kažu da Thompson promovira domoljublje – kakvo je to domoljublje koje nas razdvaja? Ako kažu da su Thompsonove pjesme dijelom zaslužne za sve ono što su nogometaši u životu postigli – kako to da on nikada nije napisao pjesmu baš za nogometaše kao što su to napravili Zaprešić Boys, reperi Nered i Stoka, te Connect, Baruni i ostali? Njegova pjesma „Lijepa li si“ napisana je 1998. godine za album Vjetar s Dinare,  ne za nogometaše.

Postoje oni koji Thompsona iskreno i nepokolebljivo smatraju velikim domoljubom. Bez zalaženja u njihove problematične kriterije domoljublja, možemo se samo pitati kako im se čini – je li izraz domoljublja dijeliti Hrvate u trenutku najvećeg oduševljenja i erupcije zajedništva u Hrvatskoj posljednjih godina. Ili je to samo sebičluk i briga za vlastite sitne interese.

Share