Nikola Vezmar: Odnos prema zavičaju podseća na odnos deteta i majke

Piše: Vladislav Stojičić

Nošena zavičajnom energijom i pritisnuta prognaničkim problemima u Plandištu se početkom trećeg milenijuma okupila grupa zemljaka i osnovala Zavičajno udruženje Krajišnika „Nikola Tesla“. Kao primarni cilj pred sebe su postavili …

Nošena zavičajnom energijom i pritisnuta prognaničkim problemima u Plandištu se početkom trećeg milenijuma okupila grupa zemljaka i osnovala Zavičajno udruženje Krajišnika „Nikola Tesla“. Kao primarni cilj pred sebe su postavili negovanje zavičajnosti i korena, kroz povezivanje Krajišnika rasutih po svetu i očuvanje kulturno-istorijskih i civilizacijskih tekovina. Od ukupnog veoma bogatog kulturnog nasleđa, zbog svoje specifičnosti, u prvi plan izašla je krajiška izvorna pesma, koja predstavlja izrazitu osobenost Srba Krajišnika i najprepoznatljiviji element nematerijalnog kulturnog nasleđa. Tako se festival Krajiški biseri u Plandištu ove godine održao 14. put, a na njemu je nastupilo 20 pevačkih grupa koje neguju tradicionalno pevanje krajiških pesama sa ojkanjem i rozganjem. Organizator je Zavičajno uduženje krajišnika „Nikola Tesla“ Plandište koje okuplja izbegle Srbe iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Predsednik udruženja Nikola Vezmar za P-portal predstavio je značaj i vrednost ove kulturne manifestacije s posebnim naglaskom na zajedništvo koje donosi prognanim i iseljenim Srbima, ali je progovorio i o problemima u vezi sa povratkom, pre svega po pitanjima teškog života u izgnanstvu kao i nerešenih imovinskih i stečenih prava.

Kako je počeo sada već tradicionalni i poznati festival Krajiški biseri?

Od ideje do realizacije protekle su pune dve godine ozbiljnih priprema. Prvi festival krajiških pjesama održan je 3. maja 2003. godine u Plandištu. Tako se u srcu banatske ravnice zaorila krajiška izvorna pesma. Odjeknuli su ojkan, ojkača, groktalica i rozgalica, probudili usnulu banatsku ravnicu i nošeni zavičajnom ljubavlju dopirali do Krajine. Osam godina nakon egzodusa, probudio se i uzdigao umorni duh Krajišnika i ovde u matici Srbiji za svagda zametnuo klicu krajiške narodne tradicije, pokazavši vitalnost i snagu duhovne vertikale. Ovaj, sada slobodno mogu da kažem istorijski dan, ostaće upamćen po velikom naboju emocija koje su vladale među okupljenim Krajišnicima. Posle toliko godina naša zavičajna pesma zaorila se u novoj životnoj sredini.

Prvih pet festivala bili su revijalnog karaktera, a u cilju podizanja kvaliteta, od šestog po redu, Festival Krajiški biseri prerastao je u takmičarski. Nagrade koje se dodeljuju predstavljaju svojevrsnu satisfakciju grupama za marljiv rad na očuvanju narodne baštine. Ozbiljan rad i pristup, kako organizatora tako i pevačkih grupa i KUD-ova, privukao je veliku pažnju javnosti, istraživača, etnomuzikologa, etnologa, umetnika i relevantnih državnih institucija.

Sa kojim poteškoćama ste se sve susretali pri organizovanju festivala?

Od samog osnivanja udruženja suočavali smo se sa različitim preprekama, tipičnim i netipičnim za ovakav vid društvenog angažovanja. Bilo je tu različitih birokratskih poteškoća, inertnosti institucija i nezainteresovanost ljudi iz sistema državnog mehanizma i, naravno, nedostatak finansija kao konstantno gorući problem. Kada čovek počinje da se bavi nekim poslom, posebno društvenim radom, jednostavno u startu mora biti svestan da će se suočavati sa različitim problemima i biti spreman da ih na najbezbolniji način pretvori u njihovu suprotnost. Važno je da ispred sebe ima jasan cilj i viziju koju želi da ostvari.

 

Na šta ste posebno ponosni tokom svih ovih godina postojanja i rada?

Udruženje postoji punih 15 godina. Za to vreme razvili smo nekoliko programa, projekata i aktivnosti na koje smo ponosni. Šira javnost najviše nas prepoznaje po programu Krajiški biseri koji se bavi očuvanjem, naučnom obradom, dokumentovanjem i prezentacijom našeg nematerijalnog kuturnog nasleđa. Važne redovne godišnje aktivnosti su i javno informisanje, izdavačka delatnost, pravna pomoć sunarodnicima, itd. Zavičajno udruženje Krajišnika „Nikola Tesla“ poznato je i po tome što je, zajedno sa „Brankovim kolom“, 2012. godine, krajišku izvornu pesmu „ojkaču“ nominovalo i upisalo u prvi Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa Republike Srbije.

Ipak, u odgovoru na ovo pitanje, usudiću se da izdvojim ono što je po meni najvažnije i na šta sam najviše ponosan, a to su na prvom mestu ljudi – naši Krajišnici. U veoma teškim vremenima, prognani iz zavičaja, ostavši bez svega što su generacijama sticali, mnogi suočeni i sa ličnim tragedijama gubitka najmilijih, pokazali su vitalnost i nesalomivost duha našeg naroda. Gradeći nove domove u potpuno novom ambijentu životnog prostora, kako u Srbiji tako i širom sveta, pokazali su se dovoljno vrednim, radnim i sposobnim. Pored borbe za egzistenciju svojih porodica, nisu dozvolili da kao narod izgube svoju duhovnu vertikalu. Pokrenili su zavičajna udruženja, kulturno-umetnička društva, pevačke grupe ili su individualno počeli ili nastavili da se bave nekim vidom kulturnog izražavanja, dajući tako svoj doprinos očuvanju identiteta Srba Krajišnika. Davno sam u jednoj psihološkoj studiji pročitao zanimljivu tezu: “Čovek vredi onoliko koliko puta može da krene ispočetka”.

Kako je protekao ovogodišnji festival i koji su vam planovi za naredne?

Četrnaestu godinu za redom, Plandište je bilo centar okupljanja ljubitelja krajiške izvorne pesme. Za titulu pobednika na 14. festivalu Krajiški biseri natpevavalo se dvadeset reprezentativnih krajiških pevačkih grupa iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Na zadovoljstvo publike i ponos Krajišnicima, ovaj festival iz godine u godinu uspešno pomera nivo standarda, pre svega u pogledu kvaliteta interpretacije izvornih pevačkih grupa. Naročito je ohrabrujuće povećanje broja mladih grupa pevača koje neguju tradicionalno pevanje krajiških Srba.

Posebno treba istaći da su od 2013. godine Krajiški biseri, pored negovanja i prezentacije autentične krajišne izvorne pesme, prošireni za naučno-istraživačku i dokumentacionu dimenziju. Naime, već četiri godine za redom, sastavni deo festivalskog dana je Stručni skup “Nematerijalno kulturno nasleđe Srba Krajišnika”, na kome se prezentuju naučno-istraživački radovi koji su plod višemesečnog istraživačkog rada na zadatim temema u oblasti našeg nematerijalnog kulturnog nasleđa. Autori su univerzitetski profesori, etnomuzikolozi, etnolozi, akademski slikari, doajeni izvornog pevanja i drugi istraživači. Radovi se publikuju u vidu zbornika radova, koji se distribuira relevantnim naučnim i obrazovnim ustanovama i institucijama kulture.

Time su se Krajiški biseri etablirali kao prepoznatljiv brend srpske kulturne scene i jednistven program ove vrste u Srbiji, a verovatno i u regionu. Imaju zaokruženu kulturnu, naučnu, sociološku, psihološku, istorijsku i dokumentacionu vrednost. To su ujedno i pravci kojim planiramo da nastavimo da razvijamo Krajiške bisere u godinama koje su pred nama.

Kakvu saradnju i pomoć imate sa srodnim udruženjima i institucijama Republike Srbije?

nikola-vezmarKada se uzmu u obzir sve činjenice i okolnosti koji utiču na saradnju i podršku instutucija Republike Srbije, možemo biti zadovoljni, uz konstataciju da uvek može bolje. Živimo u realnom svetu i svesni smo nezavidne ekonomske situacije u kojoj se društvo nalazi. Iskoristio bih Vaše pitanje da posebno istaknem nesebičnu podršku koju sve vreme imamo od opštine Plandište, Kulturno obrazovnog centra „Vuk Karadžić“ i Osnovne škole „Dositej Obradović“ iz Plandišta. Od republičkih institucija, u kontinuitetu imamo dobru saradnju sa Komesarijatom za izbeglice i migracije, a izdvojio bih i Ministarstvo kulture i informisanja.

Kada su u pitanju srodna udruženja, razvili smo veoma dobru i široku saradnju u opštem interesu naroda kome pripadamo. To je sasvim prirodno i logično. Međutim, ono što želim da istaknem, a mislim da je interesantno i vredno – ostvarili smo veoma uspešnu saradnju sa nekoliko udruženja drugih nacionalnih zajednica koje žive u Srbiji, pre svega u Vojvodini. Na taj način razmenjujemo iskustva, širimo prijateljstva, pozitivne ideje i dobru energiju.

Kako biste opisali “Ojkanje” nekome ko nije iz ovih krajeva? Šta ono predstavlja za vas?

Krajiška izvorna pesma predstavlja izrazitu osobenost Srba sa krajiško-dinarskog područja i najprepoznatljiviji element njihovog nematerijalnog kulturnog nasleđa. Iako se uhu nenaviklog slušaoca može učiniti pomalo gruba i sirova, Krajišnici u svojoj izvornoj pesmi pronalaze vrhunski užitak i način izražavanja emocija. Stvarana je kroz vekove i usavršavana do najfinijih detalja, a svaka generacija Krajišnika obogatila ju je ukrasima svoga vremena. Upravo takva, ona predstavlja pravu lirsku sliku duše Krajišnika na koju je snažan uticaj ostavio težak, gorštački, graničarski život. Izučavajući različite motive i tematiku krajiških pesama kroz različite epohe, mnogo toga se može saznati o istoriji, porodičnim i društvenim odnosima, načinu života i duhovnom odrazu Krajišnika. Stoga, krajiške pesme ne treba posmatrati samo kao muzički oblik, već i kao važan književni, istorijski, sociološki i psihološki fenomen.

Krajiško izvorno pevanje veoma je specifično i koreni mu sežu daleko u prošlost. Vekovima unazad pesma je pratila različite aspekte života Krajišnika. Pesme su se izvodile u različitim prilikama, na prelima i poselima, na različitim veseljima, uz rad (npr. kosci na kosidbi, žeteoci na žetvi), ali i u teškim trenucima (npr. odlazak vojnika u rat, život u izbeglištvu, itd.). Pesmu izvodi grupa pevača, gde jedan vodi pesmu i peva prvi glas, dok ostalii prate, odnosno basiraju i na taj način stvaraju melodiju. Grupa može biti muška, ženska ili u retkim slučajevima mešovita. Pesme se izvode bez muzike (a capella), ili uz pratnju nekog izvornog narodnog instrumenta (najčešće tamburica samica, a ređe diple, dvojnice i dr.)

Specifičnost ovog načina pevanja odslikava se kroz otegnuti uzvik odnosno slog „oj“, „aoj“ i „joj“ te se ono najčešće naziva ojkanje. U zavisnosti od regije iz koje potiču, ove pesme se različito nazivaju: ojkača (Bosanska Krajina, Banija i Kordun), ojkan i rozgalica (Lika), ojkalica i grohotalica ili groktalica (Dalmacija). Širom Krajine mogu se sresti i brojni drugi nazivi kao što su potresalica, priklapalica, čantalica, prijekuša, brojalica, itd. Zapravo, radi se o pesmama kojima je koren isti a u zavisnosti od kraja iz kojeg potiču ili teme koju obrađuju mogu imati različitu intonaciju i različite ukrase.

Koji su najveći problemi prognanih i izbeglih lica u Srbiji?

nikola-vezmar-3Svakom je njegova muka najveća, pa je teško je napraviti podelu na veće i manje probleme. Navršila se 21 godina kako je više od 250.000 prognanih Krajišnika stiglo u Srbiju, pridruživši se korpusu onih koji su bili prinuđeni da svoje domove napuste ranije, u akcijama koje su predhodile završnom činu etničkog čišćenja poznatom pod nazivom „Oluja“. Iako suočena sa brojnim problemima, uništenom privredom, kao i stalnim spoljnim pritiskom gospodara rata koji su planski rasturili SFRJ, Srbija je prihvatila prognane Krajšnike. Ukupno, od devedesetih na ovamo, više od pola miliona Srba bilo je prinuđeno da napusti Hrvatsku. Jedan deo tog naroda ostao je u Republici Srpskoj, neki su otišli u treće zemlje, a najveći broj ostao je da živi u Srbiji.

Tako su, na primer, za manje od dvadeset godina, u predgrađu Beograda, na ledini, izgrađene Busije – najveće izbegličko naselje u Srbiji. Oni su, u relativno kratkom vremenskom periodu, uspeli, uglavnom svojim rukama i svojim sredstvima, uz malu pomoć države, da izgrade nove domove. U konkretnom primeru, njihov sadašnji veliki problem je što još uvek nemaju osnovnu školu, vrtić, adekvatnu ambulantu, groblje, a još uvek nemaju čak ni status mesne zajednice. Naravno i u ostalim mestima u Srbiji, Krajišnici su pokazali da su žilav i vitalan narod, ne salomljiva duha, radeći i najteže poslove, uspeli su da za svoju porodicu obezbede kakvu – takvu egzistenciju.

Nedostatak posla i velika nezaposlenost u državi, naravno pogađa i prognane i izbegle Srbe. Gorući problem, još uvek velikog broja prognanih, jeste i nerešeno stambeno pitanje. Deo prognaničke populacije ni za 21 godinu nije uspeo da za sebe i svoju porodcu obezbedi krov nad glavom. Neki su započeli gradnju, ali usled nedostatka sredstava nisu u mogućnosti da završe. Takođe, jedan broj ljudi uzeo je kredite, a u međuvremenu ostao bez posla, te sada nije u mogućnosti da ih servisira.
Ohrabruje što država preko Komesarijata za izbeglice i migracije, kroz Regionalni stambeni projekat, nastoji da pomogne ovim ljudima. Gradnjom stanova, paketima građevinskog materijala, montažnim kućama i otkupom seoskih domaćinstava, očekuje se da će svi biti na neki način obezbeđeni. Iskreno se nadam da će to biti konačno rešenje.

Dokle se stiglo sa povratkom izbeglih Srba u Hrvatskoj?

Najblaže rečeno, povratak je zapao u ćorsokak, odakle, kako sada stvari stoje, ne verujem da će skoro doći do pomeranja ka rešenju. Umesto povratka, zbog celokupne atmosfere i nipodaštavanja svega što je srpsko, ali i fizičke ugroženosti, imamo tihi egzodus iz Hrvatske, tako što značajan broj povratnika ponovo napušta svoj zavičaj i dolazi u Srbiju.

Ključno pitanje za povratak prognanih i izbeglih Srba u njihove kuće predstavlja povratak imovinskih i stečenih prava. Eklatantan primer su oteti stanovi Srbima koji su nad tim stanovima imali stanarska prava, što je po tada važećem zakonu u SFRJ pa i u SR Hrvatskoj, koja je bila republika u sastavu te države, zapravo predstavljalo vlasničko pravo. Nosilac stanarskog prava sa stanom je raspolagao kao i sa svakom drugom privatnom imovinom. Imao je pravo otuđenja i pravo nasledstva. Umesto da Srbima omogući da se vrate u posed svoje imovine, Hrvatska im oduzima stanarska prava, a sa stanarskim pravom i stanove. Umesto stanarskog prava, 2003. godine Hrvatska je, na perfidan način, provela tzv. program stambenog zbrinjavanja koji nije ni blizu zamena za stanarsko pravo, već se svodi na zbrinjavanje kao socijalnu kategoriju.

Kada se uzmu u obzir i druga ograničenja i poteškoće koja se sistemski postavljaju pred prognane i izbegle Srbe iz Hrvatske, sve ukazuje na nastojanje za praktičnu legalizaciju etničkog čišćenja. Ostaje da se nadamo da to ipak nije dugoročno održivo, te da će svaki čovek, ma kako se zvao i kojoj naciji pripadao, ostvariti svoja elementarna ljudska prava.

Na čemu trenutno kao udruženje radite?

Obzirom da se bliži kraj godine, u toku je neka vrsta retrospektive i interne evaluacije svega što je u ovoj godini planirano i urađeno. Osim toga, u narednih mesec dana biće realizovane još dve važne aktivnosti: publikovanje i distribucija časopisa “Krajišnik” i stručna obrada i izrada DVD izdanja upravo održanog 14. festivala Krajiški biseri.

Šta za Vas predstavlja, šta Vam znači zavičaj?

Na prvi pogled svi znamo što je zavičaj. Ali, da li je stvarno tako? Zapravo, ovaj pojam je složeniji nego što se to čini na prvi pogled. Iz prostog razloga što zavičaj nije samo administrativni pojam, već ima različite sociološke, kulturološke, duhovne i emotivne elemente koje svaki čovek nosi u sebi. Ljudi, prirodna bogatstva, kulturno-istorijske i civilizacijske vrednosti, materijalno i nematerijalno nasleđe, duhovna vertikala, selo, grad, oblast, sve ovo u užem i širem smislu čini zavičaj. Naprimer: neko zavičaj vezuje za prirodne lepote, neko oseća miris zavičajnih jela, neko pamti običaje, nekome su važni istorijski događaji, nekome su najvažniji ljudi, za nekog su na prvom mestu rodbinske i prijateljske veze, nekome su detinjstvo i odrastanje prva asocijacija, neko pamti školovanje, neko se rado seća neuhvatljivih momenata prvog zaljubljivanja. Svako će vam reći ponešto novo, za njega važno, kada je zavičaj u pitanju.

Dati definiciju zavičaja iz ličnog ugla i definisati što za mene znači zavičaj, moglo bi se usporediti sa pitanjem što detetu predstavlja majka. Hoću da kažem da sve navedeno za mene lično predstavlja jedinstvenu celinu iz koje je veoma teško izdvojiti nešto, a da pri tom ne osetim nedostatak onoga drugog.

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: