Novacija (obnova)

Share

Trgovačka društva, obrtnici kao i svi drugi privrednici stupaju u različite poslovne odnose u kojima može doći do poteškoća u izvršavanju ugovornih obveza.

Da se ugovori ne bi raskidali zakonodavac u članku 145 Zakona o obveznim odnosima (N. N. 35/2005) predviđa mogućnost novacije ili obnove ali pod određenim pretpostavkama. Novacija nastaje ako se vjerovnik i dužnik suglase da postojeću obvezu zamjene novom i ako nova obveza ima različitu glavnu činidbu ili različitu pravnu osnovu.

Novacija nastaje ugovorom kojim se mijenja ranija ugovorna obveza, ali se neće smatrati novacijom ako se ranije sklopljenom ugovoru dodaje novi rok, zatim novo mjesto i vrijeme ispunjenja te naknadni sporazum o kamatama, eventualno ugovorena kazna (penali), osiguranje ispunjenja, pa se tako i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu također neće smatrati novacijom. Ovo isto vrijedi i za slučaj izdavanja mjenice ili čeka zbog neke ranije obveze osim eventualno slučaja kada je to ugovoreno (čl. 145 st. 3 ZOO-a).

Novacija je zapravo poseban ugovor i ona se ne predmnijeva, već ugovorne strane moraju iskazati namjeru ili volju da ugase postojeću obvezu kada stvaraju novu. Ipak treba  kazati da ako ugovorne strane nisu izrazile namjeru prestanka postojeće obveze, onda ipak prijašnja obveza ostaje te postoji pored nove (čl. 146 ZOO-a).

Pravni učinci novacije

Na primjer, prema presudi Visokog trgovačkog suda br. Pž-2227/94 od 25. 10. 1994. godine proizlazi da je potrebno postojanje sporazuma između dužnika i vjerovnika o prestanku njihove postojeće obveze uz istovremeno stvaranje nove obveze u ugovornom odnosu.

Ili na primjer, ugovor kojim stranke nisu izmijenile pravni naslov niti glavni predmet obveze iz postojećeg ugovora, već je njime samo jedna strana priznala svoj dug, a druga strana pristala na obročnu otplatu duga, ne smatra se ugovorom o novaciji već ugovorom o nagodbi (Presuda Vrhovnog suda br. Rev-2426/83 od 26. 01. 1984. godine), zbog toga što je ostala ista obveza, iste stranke i ne postoji namjera da se mijenja osnova ugovora i obveza.

Bitno je istaknuti da ugovorom o novaciji prijašnja obveza prestaje, a nova nastaje. Prijašnjom obvezom prestaje i zalog i jamstvo ako postoje i ako su ugovoreni. Osim ako je s jamcem nešto drugo ugovoreno. Isto pak vrijedi i za ostala sporedna prava koja su bila povezana za prijašnju obvezu (čl. 147 ZOO-a). To su učinci novacije. U suštini gledano novacija je zapravo samo promjena identiteta obveznog odnosa.

Tipičan primjer novacije u postojećem pravu je slučaj kada se novčani dug, nastao po bilo kojoj pravnoj osnovi, promjeni u zajamski dug. Uz to treba kazati da je novacija i jedan od načina prestanka pravnog odnosa. Prestanak jedne obligacije i zamjena drugom uz tzv. animus novandi, što znači volja stranaka iz ugovora za promjenom postojeće obveze i stvaranje nove.

Valjanost novacije

Dogodi li se da je prijašnja obveza bila ništetna ili je bila već ugašena, onda je novacija bez pravnog učinka. Ako je prijašnja obveza bila samo pobojna, a ne i ništetna, novacija je valjana ako je dužniku pobojnost bila poznata (čl. 148 ZOO-a). Na primjer ako je osoba A posudila osobi B 1.000 kg pšenice pod prisilom i prijetnjom s rokom vraćanja od jedne godine tada je takav posao ništetan i ako potom dođe do novacije tako da osoba B treba vratiti osobi A umjesto pšenice 3.000,00 kn i to se otkrije, tada je novacija ništetna. Isto kao i prethodna obveza.

ZOO o novaciji sadrži samo pet odredaba od čl. 145 do čl. 149, s time da posljednji zakonski članak spominje samo učinak poništenja. Zato zakonodavac kaže ukoliko je ugovor o novaciji poništen smatra se da nije ni bilo novacije i da prijašnja obveza nije ni prestala postojati (čl. 149 ZOO-a).

U složenim trgovačkim odnosima i kod krutih ugovornih obveza koje su često suprotne cilju i svrsi trgovačkog ugovora, novacija omekšava teško podnošljive forme. Pospješuje protok roba i kapitala i omogućava održanje ugovora na snazi. Korisna je kao pravni fenomen pozitivnog prava. Na kraju, novacija dovodi do preinačenja pravnog identiteta još uvijek postojećeg obvezno pravnog odnosa, a sve to kroz prestanak stare glavne obveze i njezino zamjenjivanje s novom, za ugovorne strane povoljnijom novom obvezom. Novacija daje nešto novo u odnosu na staru obvezu, a što je izraženo kao aliquid novi prema starom rimskom pravu.

Share