Obožavana deca – sebični ljudi

Piše: Željka Kurjački, dipl. psiholog i psihoterapeut

Teško je živeti sa sebičnim ljudima. Kada nam se dešavaju neke loše stvari, znamo da nećemo dobiti njihovu istinsku empatiju. Kada nam se dogodi nešto lepo, oni neće pokazati oduševljenje …

Teško je živeti sa sebičnim ljudima. Kada nam se dešavaju neke loše stvari, znamo da nećemo dobiti njihovu istinsku empatiju. Kada nam se dogodi nešto lepo, oni neće pokazati oduševljenje koje bismo mi želeli da vidimo na njihovim licima, oni se neće iskreno radovati sa nama. U tom trenutku oni imaju sopstvene probleme kojima su zaokupirani i pokazaće samo uljudnu, neophodnu dozu saosećanja ili entuzijazma za ono o čemu govorimo.

Obični, svakodnevni sebični ljudi nisu psihopate, niti narcisi. Njihovo preterano bavljenje sobom, a premala zainteresovanost za ljude oko sebe, nije posledica nedostatka emocija. I koliko god da se ljudi koji ih vole pate živeći sa njima, njima samima je sa sobom još teže.

Sebični ljudi su rano naučili da su njihova osećanja veoma značajna i važna.

Možda su bili zenica oka svojih roditelja. Možda su ih roditelji preterano štitili i čuvali. Možda su kao deca zaista bili talentovani u nečemu ili su bili veoma lepa ili šarmantna deca. Kako god da je bilo, oni su navikli da se prema njima drugi ljudi ophode sa obožavanjem. Svaki njihov crtež je remek delo koje stoji na frižideru. Za svaku svađu krivo je ono drugo dete. Za svaku slabiju ocenu kriva je učiteljica.

Oni su odrastali verujući da su njihove emocije, njihove misli, problemi, planovi, želje, veoma, veoma važna stvar. Važnija od želja, misli, osećanja i planova drugih ljudi. Oni nikada nisu osvestili ovaj svoj zaključak. Njima niko nikada nije tako nešto ni rekao. Ali su se prema njima ponašali kao da je to istina, a to je bilo mnogo glasnije od reči.

Sebični ljudi žele da se raduju sa drugima i žele da tuguju kada je neko njihov tužan. Kada neko koga su voleli umre, oni žele da pate za njim, da ga se sećaju zbog njega samog, a ne zbog sebe. Kada se nekome njihovom dešava nešto lepo, oni žele da mogu iskreno da dele radost sa njim. Ali umesto toga, oni postaju okupirani pitanjem šta to za njih znači. Šta će sada oni bez tog nekog? Kako da se raduju nečijem uspehu kada oni možda nisu toliko postigli?

Kada je dete još kao malo naučeno da je veoma važno (više nego drugi ljudi), kada je uvek imalo mnogo ljudi oko sebe da rešavaju njegove probleme, kada su ga čuvali kao malo vode na dlanu, to dete će patiti kada odraste. Kada odraste, ono neće dobijati ni blizu toliko pohvala, ma koliko da je nešto dobro uradio, a to će uticati na njegovo samopouzdanje. Kao što svi odrasli znaju, većina ljudi koju srećemo u životu je ravnodušna prema nama. Od onih koji nisu, neki nas vole, a nekima smo antipatični. Međutim, sebični ljudi nečiju ravnodušnost prema njima tumače kao dokaz njihove sopsteven običnosti, neizuzetnosti, a za njih biti običan isto je što i biti bezvredan. Nečiju kritiku upućenu njima takođe.  A oni veruju da moraju biti izuzetni da bi bili dovoljno dobri. U svetu u kojem ne bi bili natprosečni u nečemu, oni veruju da ne bi znali da se snađu. Kako živeti kao običan, neprimetan? Oni imaju stalnu unutrašnju borbu. S jedne strane nailaze na jasne dokaze da, čak i da imaju kvalitete po kojima su izuzetni, to samo po sebi ne donosi ni ljubav ni poštovanje drugih ljudi. S druge strane oni rešenje traže u detinjstvu, a jedino što tamo piše je da su oni posebni, da je to samo po sebi dovoljno i da će ih zbog toga ljudi voleti.

Njihov strah da neće biti voljeni, da neće biti izuzetni je veoma veliki. Budući da su kao deca bili obožavani, oni nisu naučili da se oko nekoga potrude, da nekome priđu i pokažu inicijativu u druženju. Nisu naučili kako da rešavaju nesporazume ili svađe. Takođe nisu naučili ni da ulažu trud oko nekog posla koji počnu da rade. S obzirom da se svaki njihov pokret gledao sa obožavanjem, oni veruju da ili jesi talentovan za nešto, ili nisi. Ulagati trud znači dokaz da nisi. Zbog toga oni u životu često ostaju nevoljeni, bez prijatelja, upravo ono čega se plaše. A pošto ne umeju da rešavaju takve stvari, oni se vraćaju onome o čemu jedino i znaju da brinu – sebi i svojim problemima. I tako svaki put kada se oko njih desi nešto što nema veze sa njima, oni izmišljaju novu brigu za sebe. Kada težak ili radostan događaj prođe, prolazi i njihov problem. Oni znaju da su ostali uskraćeni za stvarne trenutke radosti ili žalosti, da su propustili prilike da zaista budu tu za nekoga koga vole. Prilika da se radujemo nečijem rođenju, da tešimo nekoga, da se veselimo na nečijoj proslavi, da plačemo na nečijoj sahrani, kao i mnogo, mnogo sitnih svakodnevnih trenutaka ne mogu se ponoviti. Oni ostaju uskraćeni za punoću života.

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: