Ulaskom u Europsku uniju 2013. godine Hrvatska je znatan dio svojih zakonodavnih i vanjskopolitičkih ovlasti prenijela na institucije EU-a stvorivši time paralelan sustav donošenja odluka na koji hrvatski građani nemaju praktički nikakav utjecaj ni uvid u njih, a za neke vrlo važne odluke po vlastitu budućnost saznaju tek nakon što je sve gotovo. Sve je izvjesnije da će to biti slučaj i s tzv. TTIP-om, najvećim trgovinskim sporazumom u povijesti o kojem se trenutno pregovara između SAD-a i EU-a. Nominalno, radi se o sporazumu koji bi trebao slomiti prepreke slobodnoj trgovini između dvaju najvećih tržišta na svijetu, ali u svojoj suštini on je veliki deregulacijski akt koji bi mogao iz temelja promijeniti društvene i ekonomske odnose na Starom kontinentu. Iako važan i s potencijalno većim utjecajem na hrvatsko društvo od svih zakona oko kojih se hrvatske političke stranke posljednjih mjeseci nadmudruju, ovaj sporazum je vrlo slabo zastupljen u hrvatskim medijima i javnom prostoru, što zbog medijske neatraktivnosti, što zbog interesa vodećih političkih stranaka da se o njemu što manje govori. U Zagrebu je održan i prosvjedni marš s ciljem da do javnosti dođe poruka o važnosti tog pitanja, a oko dvije tisuće okupljenih ljudi pokazalo je da određena svijest i znanje postoje, ali još uvijek u nedovoljnoj mjeri za ozbiljnu društvenu i stručnu raspravu.
A što je zapravo TTIP, odnosno Transatlantski trgovinski i investicijski sporazum između SAD-a i EU-a te koje su njegove potencijalne opasnosti? Iako političari tvrde da ide u korist našeg gospodarstva i jamči povećanje izvoza, stručne i neovisne studije otkrivaju niz točaka zbog kojih je ovaj sporazum prozvan trojanskim konjem, ugovorom koji u Europu donosi američka pravila koja se očituju u snižavanju standarda sigurnosti hrane, privatizaciji javnih usluga, a korporacijama daju nevjerojatne prednosti pred državama, uključujući i derogaciju nacionalnih zakonodavnih i sudskih tijela. Jednostavnim rječnikom rečeno, TIPP je sporazum pisan od korporacija za korporacije, a pregovori se vode s Europskom komisijom, neizabranim tijelom EU-a koje već godinama slovi kao servisna služba korporacija u Europi. U formatu kakav su na stol stavili američki pregovarači, TTIP bi bio izravan udarac na demokraciju, a najštetnije promjene dogodile bi se u područjima sigurnosti hrane, okoliša, radničkih prava i sloboda općenito te obrazovanja.
Kad govorimo o sigurnosti hrane, opće je poznato da su američki standardi drastično niži od europskih, pa bi svako ujednačavanje regulative značilo udar na zdravlje građana Europe. I dok je Europa desetljećima izgrađivala vlastite standarde sigurnosti hrane, koji se očituju u načelu predostrožnosti, u SAD-u su oni na niskim granama – proizvodi se mogu povući s polica tek kad se za njih nedvojbeno utvrdi da su štetni za ljudsko zdravlje. Istovremeno, u Europi proizvod ne može ni doći na police dok ne prođe detaljne provjere i analize. U tom smislu, zanimljiv je podatak da oko 70 posto sve prerađene hrane u američkim dućanima sadrži genetski modificirane sastojke. U europskim dućanima, kao rezultat snažnog otpora, gotovo da nema GM hrane, a svi proizvodi s GM sastojcima moraju biti jasno označeni. Isto tako, preko 90 posto američkih goveda tretirano je hormonima rasta, povezanima s pojavom raka kod ljudi i raznim zdravstvenim problemima kod životinja. Uvoz takve govedine zabranjen je u EU-u od 1988. godine. Američki proizvođači piletine i puretine redovito ispiru zaklanu perad klorom prije prodaje. Takvi su postupci zabranjeni u EU-u od 1997. godine. SAD je već pokušao dovesti u pitanje te restrikcije putem Svjetske trgovinske organizacije, a sada traži njihovo uklanjanje pomoću TTIP-a. Europska komisija već je pokušala ukinuti ta ograničenja, ali je spriječena zbog pritisaka i protivljenja veterinarskih stručnjaka i članova Europskog parlamenta.
Osim na području sigurnosti hrane koja je građanima možda i najvažnija, čitav je niz drugih opasnosti poput pritisaka na javne službe i otvaranja prostora privatizaciji ključnih javnih sektora poput školstva i zdravstva, a na udaru su i radnička prava. Europski stručnjaci iz tekstova predloženog ugovora zaključuju da je jedan od ciljeva američke strane i stvaranje pogodnih uvjeta za seljenje radnih mjesta u SAD, koji je poznat po lošim standardnima zaštite radničkih prava. I konačno, TTIP osim deregulacije sigurnosnih propisa sadrži i svojevrsni mehanizam za očuvanje jednom uspostavljenih novih pravila, tzv. klauzulu ISDS kojom korporacije nastoje dugoročno osigurati svoja ulaganja i stvaranje profita. ISDS (Investor stejt disput setlment), odnosno rješavanje sporova između investitora i država, glavna je i najopasnija sastavnica TTIP-a. Radi se o pravnom mehanizmu putem kojega multinacionalne korporacije mogu potpuno zaobići nacionalne pravne sustave. Korporacija dobiva mogućnost tužiti državu kad procijeni da su joj način poslovanja, ulaganja ili profit ugroženi političkim odlukama države, odnosno izmjenama državnih zakona. Time bi korporacije osim financijske nadmoći nad nacionalnim državama stekle konačno i pravnu nadmoć, čime bi bio zatvoren krug transformacije društva u svijet u kojem bi profit u potpunosti određivao pravila igre, a demokratske procedure i institucije služile kao ukras i paravan moćnim interesnim lobijima.
O tome hoće li ovaj sporazum u konačnici proći i u kakvom obliku odlučivat će i europski građani pritiscima na vlastite političke stranke, a već danas diljem Europe stotine tisuća ljudi izlazi na ulicu kako bi digli glas protiv ovakvog oblika zatiranja demokracije.
