Odgovornost za pravne mane stvari

Piše: P-portal.net

Pravo vlasništva može se steći pod uvjetima propisanim zakonom. Kupac ne može steći pravo vlasništva pokretne stvari koja je pribavljena kaznenim djelom pa makar postupao savjesno (iz presude Vrhovnog suda …

Pravo vlasništva može se steći pod uvjetima propisanim zakonom. Kupac ne može steći pravo vlasništva pokretne stvari koja je pribavljena kaznenim djelom pa makar postupao savjesno (iz presude Vrhovnog suda br. rev-1210/91).

Ovo je osnovno polazište u ovoj raspravi.

Prema sudskoj praksi proizlazi sljedeće: «Temeljem odredaba čl. 460 Zakona o obveznim odnosima prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora jer je pravo treće osobe pravo vlasništva, tražiti raskid ugovora i naknadu štete. Učinci raskida ugovora, između ostalog, daju pravo svakoj strani da traži povrat onog što je ugovorom dala (čl. 132 ZOO-a). S obzirom da se u konkretnom slučaju nesumnjivo mogla ostvariti svrha ugovora, jer je pravo treće osobe utvrđeno pravomoćnom sudskom presudom, tužitelju pripada pravo tražiti povrat iznosa kojeg je dao tuženiku u ispunjenju ugovorene obveze, a to je upravo utuženi iznos plaćen s naslova kupoprodajne cijene.» (Iz revizije Vrhovnog suda br. 1001/00 od 25. studenog 2003. godine) U navedenoj presudi Vrhovnog suda stoji još i da kad se radi o prodaji tuđe stvari to nema za posljedicu ništavost već je to razlog samo za poništenje ugovora (čl. 65 Zakona o obveznim odnosima). U slučaju prodaje tuđe stvari samo je kupac iz tog ugovora ovlašten tražiti raskidanje ugovora prema stavu Vrhovnog suda br. rev-391/83. To bi značilo da prodaja tuđe stvari obvezuje samo ugovaratelje (odluka Vrhovnog suda br. rev-326/83). Ovakav ugovor nije pak ništetan jer Vrhovni sud navodi da kad je predmet prodaje tuđa stvar, ta činjenica ne daje trećoj osobi koja tvrdi da je vlasnik stvari zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovora o prodaji (odluka Vrhovnog suda br. rev-1103/87).

Navedimo nekoliko primjera kao ilustracije. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete s osnova pravnih nedostataka na automobilu koji je kupljen od tuženika (čl. 508 i 510 st. 3 Zakona o obveznim odnosima). Utvrđeno je da je tuženiku nastala šteta. Tuženik je izgubio spor zbog pravnih nedostataka stvari. Tuženik je tek nakon pet mjeseci našao vlasnika stvari (vozila). U dokaznom postupku nađeno je da je tuženik samo bio posrednik a ne prodavatelj vozila te je suđen da plati tužitelju štetu temeljem čl. 508 Zakona o obveznim odnosima s osnova kupoprodaje stvari s nedostatkom (odluka Vrhovnog suda br. rev-1022/02).

Vozilo je tužitelju oduzeto zbog krivotvorenja brojeva na šasiji pa je tužitelj zasnovao tužbu na povratu novca i naknadi štete. Isti dan tužitelj je o pravnim nedostacima izvijestio tuženika koji se branio da mu krivotvorina nije bila poznata. Tuženiku nije priznato pravo na savjesnost u sporu jer tobože nije znao za krivotvorinu šasije. Tako Vrhovni sud zaključuje u ovom zanimljivom slučaju da tužitelj ima pravo na ostvarivanje svojih prava prema čl. 508 Zakona o obveznim odnosima po osnovu pravnog nedostatka, ali je bilo potrebno u konkretnom slučaju utvrditi odgovornost tuženika za pravni nedostatak te ga obvezati na vraćanje kupovnine. Dakle, ovdje se radi o prodanom vozilu nad kojim postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem pravu kupac nije bio obaviješten niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Važno je istaći da je tu nastala materijalno pravna pogreška jer tuženi tvrdi da je tužitelj mogao preuzeti vozilo nakon privremenog oduzimanja i njime nesmetano raspolagati (odluka Vrhovnog suda br. rev-3122/99).

U slučaju ukradenog vozila, također, postoji pravni nedostatak. Vozilo je prodano ali kupac nije znao da je ukradeno pa ima pravo od prodavatelja zahtijevati povrat isplaćene cijene ali i naknadu štete. Tuženi je odgovoran kao prodavatelj stvari s pravnim nedostatkom po odredbi čl. 508 st.1 Zakona o obveznim odnosima jer je prodao tužitelju stvar na koju treći ima pravo koje isključuje kupčevo pravo (tuđa stvar). Kako je tužitelj o tome obavijestio tuženika kao prodavatelja prema čl. 509 Zakona o obveznim odnosima koji nije postupio po tužiteljevom zahtjevu, a vozilo je oduzeto, to je pravilan zaključak sudova da je ugovor između stranaka u sporu raskinut. Učinak raskida ugovora sastoji se u tome da svaka strana ima vratiti ono što je primila (čl. 132 st. 2 Zakona o obveznim odnosima) što u ovom slučaju znači da je tuženik dužan vratiti utuženi iznos tužitelju, a koji je primio na ime cijene ukradenog vozila (odluka Vrhovnog suda br. rev-1391/99).

Istovjetan je i slučaj kada je tužitelj kupio vozilo i isplatio cijenu ali ne može prenijeti vozilo na svoje ime radi toga što je protiv vlasnika podnesena kaznena prijava ovjeravanja neistinitog sadržaja. Tuženik je odgovoran temeljem čl. 508 Zakona o obveznim odnosima zato što je prodao stvar s pravnim nedostatkom baš zato što tužitelj ne može stvar (vozilo) upotrebljavati i ostvarivati svoja vlasnička prava. Kako je tužitelj obavijestio tuženika temeljem čl. 510 Zakona o obveznim odnosima došlo je do raskida ugovora (čl. 132 st. 2 Zakona o obveznim odnosima) dok kupac ima pravo i na naknadu štete. Tuženik ima pravo od tužitelja preuzeti vozilo (odluka Vrhovnog suda br. rev-2726/94).

Stambena zadruga prodala je stan po ugovoru koji je ništetan jer predmet ugovora nije moguć zbog suprotnosti javnom moralu. Tako je zadruga prenijela na drugog pravo vlasništva i raspolaganja kojeg nema. Taj ugovor je ništavan. Takav ugovor unatoč tome obvezuje stranke, dok raskidanje ugovora može tražiti samo stjecatelj kojem je otuđivalac odgovoran ako na toj stvari postoji pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničava pravo na raspolaganje na stvari, pa takav može svoje pravo ostvarivati bez obzira na ugovor koji se odnosi prema otuđivaocu (odluka Vrhovnog suda br. rev-2223). I ovdje stvar ima nedostatak pravne prirode.

Uvezen je televizor koji nije ocarinjen i nije samim tim legalno uvezen, pa je na kraju i oduzet. Tužitelj smatra da ima pravo tražiti naknadu štete zbog oduzetog televizora. Sudovi su zaključili da tužitelj nema pravo na naknadu štete jer je znao da televizor nije imao carinsku deklaraciju. Viši sudovi su našli kompromisno rješenje jer je televizor oduzet pa je zaključeno da tužitelj ima pravo na naknadu štete jer nije mogao koristiti televizor, dok tužitelj nije ništa poduzeo da bi televizor vratio, pa se u ovom slučaju nalazi odgovornim tuženika za pravne nedostatke stvari (uznemiravanje). To znači da prodavalac kupcu odgovara ne samo za materijalne nego i za pravne nedostatke stvari.

Da zaključimo, prodavalac odgovara ako na prodanoj stvari postoji pravo nekog trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem pravu kupac nije bio obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Prodavatelj koji ne postupi po pravu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca, ugovor se raskida po sili zakona, dok u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčeva prava, kupac može po svom izboru ugovor raskinuti ili zahtijevati razmjerno smanjenje cijene. Kupac ima pravo i na naknadu štete. Kupac može ugovor raskinuti ako se svrha ugovora ne može ostvariti, ako se u roku stvar ne oslobodi ili ne ukloni pretenzija treće osobe. Još tome, ako se pokaže da treća osoba ima pravo na prodanu stvar, onda je kupac dužan o tome obavijestiti prodavatelja i pozvati ga da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija treće osobe.


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: