Odlazak

Share

Kada bismo tražili jednu zajedničku riječ koja bi podjednako dobro opisala sudbinu gotovo svake generacije Srba u Hrvatskoj u posljednjih 150 godina na područjima koja su nekad i koja danas naseljavaju, zasigurno bismo izabrali riječ – odlazak. Neovisno o tome jesmo li mi ili naši preci odlazili zbog neimaštine ili ratova, nijedna generacija nije pošteđena napuštanja svojih rodnih mjesta i odlaska u razvijenije ili u prekooceanske zemlje. Od početka 20. vijeka i masovnog odlaska u smjeru Amerike, preko raseljavanja u urbanije dijelove Hrvatske, zemlje Zapadne Europe i na kraju masovnog egzodusa u Srbiju, područja Banije, Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i drugih krajeva napustile su desetine hiljada ljudi u potrazi za boljom budućnošću. Danas je red na generaciju koja se rodila i odrasla nakon što su svi ratovi završili, generaciju čiji su roditelji otišli pa se vratili vjerujući da će na ruševinama napuštenih sela uspjeti sagraditi budućnost za svoju djecu. Mnogi u tome nisu uspjeli, pa danas odrasla djeca pakiraju kofere i zajedno sa svojim vršnjacima čekiraju letove za Dablin, Minhen ili neku drugu europsku destinaciju koja traži jeftinu radnu snagu.

Ostati ili otići ujedno je tema ovogodišnjeg Privrednikovog kongresa. U situaciji kada Hrvatsku napuštaju desetine hiljada mladih ljudi, odvajati sudbine mladih Srba od sudbine većinskog naroda bilo bi bespredmetno. Činjenica je da današnja Hrvatska ne pruža gotovo nikome uvjete za normalan i pristojan životni start. Ovogodišnja tema Privrednikovog kongresa utoliko je važnija jer se bavi univerzalnim problemom hrvatskog društva, koje je došlo u isto stanje u kojem su Srbi bili po završetku rata. Samo prošle godine Hrvatsku je napustilo 30 hiljada ljudi, primjerice općina Gračac je u dvije godine izgubila deset posto stanovništva: većina njih je organizirano otišla za Njemačku, gdje su pronašli kakvu-takvu ekonomsku sigurnost za sebe i svoje obitelji. Onako kako su izgledala banijska sela u rujnu 1995. godine, tako danas izgledaju mnoga slavonska sela, pa i neki gradovi. Odlaze podjednako svi, bez obzira na stručnu spremu, starost i radno iskustvo. Njemačka i Irska primaju sve koji imaju dvije ruke i nešto snage da u skladištima i tvornicama podižu njihove nacionalne ekonomije.

Iako je Hrvatska već dugi niz godina područje depopulacije, ono čemu svjedočimo od otvaranja europskog tržišta mogli bismo nazvati tihim ekonomskim egzodusom, koji efikasnije i sustavnije od bilo kakvog rata etnički čisti prostore koji su ostavljeni na milost i nemilost ekonomskoj kataklizmi i sveopćoj apatiji koja vlada u Hrvatskoj. U borbi za svoje najobrazovanije i fizički najsposobnije kadrove Hrvatska nema šanse u konkurenciji s bogatim zemljama Zapada. Komunikacije i prometna povezanost od svijeta su stvorile globalno selo. Odlazak nikad nije bio lakši.

Današnji emigranti do najsitnijih detalja mogu organizirati život na novoj destinaciji i prije nego što napuste granice Hrvatske ili se ukrcaju na letove niskobudžetnih aviokompanija. Najbolji dokaz tome su grupe podrške na društvenim mrežama u kojima u samo nekoliko klikova mišem možete saznati sve o natječajima za poslove, stanovanju, školovanju djece i vrtićima, dobivanju potrebnih dokumenata, a i većinu birokratskih obaveza možete obaviti u miru svog doma u Hrvatskoj. Čak se i razgovori za posao vode unaprijed putem elektronske pošte, pa najnovija generacija emigranata s najmanjom mogućom neizvjesnošću odlazi hiljadama kilometara od Hrvatske.

U uvjetima potpune informatiziranosti, koja nezaposlenima nudi mogućnost pronalaska radnog mjesta i osiguranje životnih potreba, graditi bilo kakvu strategiju protiv iseljavanja osim one ekonomske uzaludan je posao. Pravila su se promijenila, građani su odustali od sudjelovanja u političkim procesima kao sredstvu osiguranja boljih uvjeta vlastitog života. Danas, ako je vlada loša i nesposobna, ne mijenja se ona nego cijela država.

Ni Srbi u Hrvatskoj nemaju puno izbora. Dilema ostati ili otići za mnoge koji danas s diplomom u ruci obilaze šaltere Zavoda za zapošljavanje više i nije dilema. Otići će svi oni koji mogu, oni koji predugo čekaju da nađu svoje mjesto pod suncem. Diskriminacija samo pojačava uvjerenje da za mnoge ovo nije zemlja za život i karijeru. Ono o čemu danas moramo pričati nije kako spriječiti odlazak, jer je to u sljedećih nekoliko godina izgubljena bitka, nego kako početi stvarati društvo u koje će se današnji emigranti htjeti vratiti, obogaćeni znanjem i radnim iskustvom stečenim u inozemstvu. Bez povratka onih koji danas masovno odlaze ni hrvatsko društvo u cjelini, a pogotovo manjinske zajednice nemaju nikakve šanse da prežive još jednu generaciju i da ostanu bilo kakav relevantan etnički, ekonomski ili politički faktor.

Share