Ono što nas ujedinjuje jače je od onoga što nas razdvaja

Share

Ono što nas ujedinjuje jače je od onoga što nas razdvaja, istaknuo je u intervjuu za talijanske novine „La Stampa“ kardinal Pietro Parolin, Papin državni tajnik, povodom 60. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora. Tim su ugovorima 25. ožujka 1957. godine Francuska, SR Njemačka, Italija i države Beneluxa osnovale Europsku ekonomsku zajednicu. Kardinal je u razgovoru za „La Stampa“ podsjetio na kulturne i vjerske temelje te međuvladine i nadnacionalne organizacije europskih država, pozivajući europske lidere na manje populizma, a više služenja zajednici.

Ocima utemeljiteljima nije bilo toliko stalo do stvaranja nove nadnacionalne strukture, nego im je bilo više do toga da dadu život zajednici i da dijele resurse. Europsku uniju danas bi trebalo shvatiti kao „zajednicu na putu“, a ne kao statičku i birokratsku tvorevinu.

Papin državni tajnik podsjetio je da nas upravo 60. obljetnica potpisivanja Rimskih ugovora podsjeća na to kako je u današnje doba i dalje moguće raditi zajedno, jer ono što nas ujedinjuje jače je i važnije od onoga što nas razdvaja.
Kardinal Parolin populističke težnje diljem Europe protumačio je kao znak dubokog nezadovoljstva mnogih ljudi koji trpe posljedice gospodarske krize te se osjećaju nesigurnima zbog rastućeg useljavanja. Smatra da je populizam samo djelomičan odgovor na složene probleme.

Nakon II. svjetskog rata Europa se pokušala „osloboditi“ naslijeđene kulturne baštine i vrijednosti što je stvorilo vakuum. Mladi ljudi osjećaju posljedice tog vakuuma, a budući da ne nalaze prave odgovore na svoja pitanja o smislu života, tragaju za palijativnim sredstvima i zamjenskim odgovorima

Međutim, dodao bih, ne smije se podcjenjivati oživljavanje populizma, jer nam nedavna europska povijest ukazuje na njegove razorne posljedice. Europi je potrebna vjerodostojnija i dalekovidnija politika. Politika nesebičnog služenja polisu, zajednici. Dobra politika daje se iščitati iz uzornog načina života političkih lidera, koji su oci utemeljitelji očitovali na konkretan način u svojim životima.

Nakon II. svjetskog rata Europa se pokušala „osloboditi“ naslijeđene kulturne baštine i vrijednosti što je stvorilo vakuum. Mladi ljudi osjećaju posljedice tog vakuuma, a budući da ne nalaze prave odgovore na svoja pitanja o smislu života, tragaju za palijativnim sredstvima i zamjenskim odgovorima.

Iskoristio bih priliku da kažem nešto i o kršćanskim korijenima Europe koje je papa Benedikt XVI. nazvao njezinim „životnim sokom“.

Potpisnici Rimskih ugovora su u zajedničkoj kršćanskoj baštini vidjeli ključni temelj na kojem bi se gradila Europska ekonomska zajednica. No, uslijedio je proces protjerivanja kršćanstva u privatnu sferu. Nužno je stoga bilo pronaći druge zajedničke temelje, naizgled konkretnije, no to je dovelo do vrijednosnog vakuuma, a posljedica toga su društva koja su sve više fragmentirana.

U tom su kontekstu kršćani pozvani ponuditi uvjerljivo životno svjedočanstvo. „Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke negoli učitelje“, rekao je papa Pavao VI. Od kršćana se ne očekuje da kažu što treba činiti, nego da svojim životom ukažu na put kojim treba ići.

Naš kontekst (kako ga ja vidim) jest kršćanski humanizam onako kako su ga u Europi definirali Jacques Maritain i Nikolaj Berdjajev, a u nas fra Tomislav Janko Šagi Bunić i Željko Mardešić. Takvo kršćanstvo pokušava biti „sol zemlje i svijetlo svijeta“ (Isus govor na gori: Mt 5, 1-16), s time da treba strogo poštivati načela na kojima počivaju ekumenizam, međureligijski dijalog i sloboda savijesti, što se mora pokazati u itekako nužnoj interakciji vjernika (svih konfesija), agnostika i ateista. Dakle, kada govorim o kršćanskim temeljima, ne isključujem i doprinos židova, muslimana, agnostika, ateista i drugih.

U sadašnjem povijesnom trenutku Hrvatska, kao i Europa, ima i velik broj pozitivnih izgleda i perspektiva. Na razmeđi sadašnjosti i budućnosti ona sama kao demokratska zemlja treba postaviti svoje prioritete i uočiti posebne probleme te pronaći načine njihova rješavanja, a usto i ostvariti svoje i europske legitimne interese u europskom kontekstu

U sadašnjem osobito teškom kriznom stanju europske i svjetske povijesti – financijskom, gospodarstvenom, socijalnom te ponajviše moralnom – i Hrvatska ima ozbiljnih problema. Sveopća je kriza u našoj zemlji zapravo još dublja zbog mnoštva frustracija, tjeskoba i strahova preostalih nakon pretrpljenog posljednjeg rata te nepravda i promašaja učinjenih u gospodarstvu i na socijalnom području za vrijeme tranzicije.

No, u sadašnjem povijesnom trenutku Hrvatska, kao i Europa, ima i velik broj pozitivnih izgleda i perspektiva. Na razmeđu sadašnjosti i budućnosti ona sama kao demokratska zemlja treba postaviti svoje prioritete i uočiti posebne probleme te pronaći načine njihova rješavanja, a pritom i ostvariti svoje i europske legitimne interese u europskom kontekstu.

Pred Hrvatskom je razdoblje konsolidacije, usklađivanja i prilagođivanja njezina nacionalnog života, kao i njezina demokratskog sustava i institucija unutar europskih i svjetskih integracija, u čijim će okvirima morati zaštititi i promicati što bogatiji i svestraniji razvoj svojeg identiteta i uvjete svojega postojanja.

Veličina te povijesne zadaće zahtijeva na svim područjima suradnju, solidarnost i povezivanje svih nacionalnih i građanskih snaga i njihovih elita, kao i što znatnije smanjivanje i izbjegavanje štetnih podjela koje postoje i u hrvatskom društvu.

Ponovimo: Ono što nas ujedinjuje jače je od onoga što nas razdvaja!

Strah koji Europa često osjeća proizlazi u prvom redu iz radikalnog gubitka svojih ideala. Društvo bez te perspektive zahvaća strah da će nam drugi oduzeti ukorijenjene običaje, lišiti nas postignutog komfora i na neki način dovesti u pitanje stil života koji se često temelji samo na materijalnom blagostanju.

Bogatstvo Europe je, međutim, uvijek bilo njezino duhovno otvorenje i sposobnost postavljanja temeljnih pitanja o smislu postojanja. Postignuto blagostanje joj je na neki način odrezalo krila i smanjilo pogled, rekao je papa Franjo predstavnicima EU u Vatikanu u petak 24. ožujka i primijetio kako Europa raspolaže idealnom i duhovnom baštinom, jedinstvenom u svijetu te zaslužuje da ju se ponovno predstavi obnovljenom svježinom.

Završit ću riječima Vaclava Havela, velikog humaniste, borca za ljudska prava, književnika i političara, a koji je prakticiranje politike shvatio kao „ispit skromnosti“ prožet duhom moralnosti koji je – „prva i posljednja instanca, početak i svršetak, uvjet bez kojega se ne može i bez kojega je svaka misija osuđena na propast“.
Pogledajmo u sebe, stoga, i shvatimo i dohvatimo naše unutrašnje bogatstvo. Europa je naš dom, da, ali mi smo, nitko drugi, temelji toga doma.

Share