Opće oduševljenje „bolnim rezovima“

Share

Jagma za zauzimanje jakih ekonomskih pozicija pojačava se dok se bliže dva bitna događaja. Prvi su parlamentarni izbori, a drugi je sve izvjesniji slom domaće ekonomije. 

Uoči izbora vrše se pritisci na one koji bi trebali preuzeti vlast. Najjača presija dolazi iz redova jakih poslovnih grupacija i nekolicine osoba koje bi u nas trebale glumiti inačice odavno viđenih američkih tink – tenkova, naravno proliberalne orijentacije.

Lako ih je identificirati kao svakodnevne sugovornike u medijima, gdje ih se titulira kao isključive ekonomske stručnjake, naravno uz potpuno ignoriranje primjerice – akademskog odsjeka ove struke. 

Ukratko, na sceni je pomalo histerična kampanja za daljnje dokidanje javnog interesa i razvaljivanje javnog dobra u kojoj već sami izrazi koji se koriste – i mnogo, mnogo pripadajućih uskličnika u novinskim naslovima – odaju dojam izrazito nedemokratskog govora, a mjestimice i jezika totalitarnih društava. 

Kampanja se izuzetno zaoštrava ovih dana kada se već pojačavaju pritisci na buduću vlast da rasproda ostatak državnih tvrtki i objekata, gdje se navodno krije imovine vrijedne 140 milijardi kuna, a od koje svakako mnogima rastu zazubice. 

Na meti su i državni službenici. Svi redom, bez izuzetaka, titulirani potpunim lijenčinama, koje ništa ne rade osim što troše novac porezima transferiran iz bezgrešnog privatnog sektora. Ova ludost eskalirala je u članku Jutarnjeg lista u kojem se nastojalo dokazati da birokracija čak uzalud rasipa skupe energente(?!), koji su kako znamo, ipak neophodni za održavanje života ljudskih bića u uredima. 

Dok ove pogromaške i opasne inicijative guraju mediji skloni krupnom kapitalu, od protagonista moguće nove vlasti također naklonjenih poslovnom sektoru, točnije od budućeg potpredsjednika vlade za gospodarstvo Radimira Čačića, pušten je probni balon o davanju auto cesta u koncesiju, sve uz pomoć sredstava mirovinskih fondova. Radi li se o dodatnom kockanju našim novcem iz drugog mirovinskog stupa posve je legitimno pitanje. No sasvim je izvjesno da mirovinski fondovi u vlasništvu privatnih banaka nemaju pojma kako učinkovito oploditi novac koji im je pao u krilo. 

Tako stoji žalostan podatak da je u posljednjih desetak godina, od prikupljenih četrdesetak milijardi kuna u obaveznim mirovinskim fondovima, onaj Rajfajzenov, do prošle godine zaprimljenih 9,625 milijardi kuna povećao na tragikomičnih 10,976 milijardi. Brojka postaje još jadnija kada uzmemo u obzir da je inflacija u zadnjih deset godina pojela dvadesetak posto ovog novca. Ideja da se ionako privatizirani novac građana dodatno privatizira kroz koncesije zvuči pomalo zastrašujuće.  
Nadalje, u novinama se naslikavaju vlasnici privatnih tvrtki, unajmljenih da špijuniraju radnike na bolovanjima. Ovakvi «poduzetnici» navodno skraćuju trajanje bolovanja nudeći zaposlenicima obrađenih tvrtki znatno brže pretrage, naravno u privatnim klinikama.

Ne treba odviše napominjati da su u ovakvom sustavu vrijednosti najgori «zločinci» sindikalisti koji, koliko god slabašni u nas bili, predstavljaju prepreku za daljnje rezanje radničkih prava. Na nišanu su i seljaci, koje se titulira rasipnicima, jer navodno isključivo koriste skupe državne poticaje za kupovinu automobila te za druge tričarije, a ne za razvoj poljoprivredne proizvodnje, za što su primili novac. 

Također se objavljuju sumnjive ankete, s presugestivno postavljenim pitanjima, po kojima ispada da velika većina građana podržava politiku piljenja grane na kojoj sjedi. Po tim rezultatima, u narodu vlada opće oduševljenje tzv. «bolnim rezovima».

Sve navedeno odaje mučnu sliku uoči izbora i nameće pitanje koliko će nova vlast uopće biti samostalna u odlučivanju o životnim pitanjima, te hoće li uopće imati volje da se suprotstavi pravim centrima moći.

Share