Prije nekoliko dana sjedio sam u prostranom i elegantno uređenom uredu jednog uglednog i uspješnog zagrebačkog poslovnog čovjeka i pokušavao ga uvjeriti da pomogne neke aktivnosti Srpskog privrednog društva «Privrednik» kao što je stipendiranje siromašnih učenika i studenata.
Molio sam ga, također, da nam svojim iskustvom i poznanstvima pomogne kako da ljude, na područjima devastiranim ratom, organiziramo i pomognemo im da pokrenu neki posao kako bi mogli živjeti od svog rada i kako bi mogli prehranjivati svoje porodice.
Na ta uvjeravanja i molbe moj sugovornik netremice me gledajući preko naočala ovako je odgovorio: «Znate li vi u kakvoj državi živimo?! Ja sam pri kraju svoje poslovne karijere, pa možda mogu i pomoći. Ali moja djeca, što će biti s njima. Sve ono u čemu im želim pomoći, karijera, udoban život, bogatstvo, priznanje i prihvaćanje okoline, sve bi im to takvim angažmanom doveo u pitanje.» Izašao sam u nesnošljivu ljetnu vrućinu zagrebačkih ulica po kojima se već pomalo hvatao mrak i nisam mogao odagnati strašnu nelagodu koja me je obuzimala.
S druge strane znam, prema svim dostupnim pisanim dokumentima, da je srpska zajednica od kada postoji na prostoru Hrvatske imala vrlo snažno izražen kolektivni nacionalni identitet koji se ispoljavao u imenu, vjeri, tradiciji, pismu, osjećaju zajedničke sudbine… Taj se identitet kroz vrijeme mijenjao, jačao je i razvijao se, ponekad slabio, ali se i štitio koliko su društvene i političke okolnosti dopuštale. Taj se identitet čuvao i razvijao na konkretnoj materijalnoj podlozi koja se stvarala radom na slobodnom tržištu i čak se dio dobara nesebično davao za jačanje i potrebe zajednice. Tako je uostalom i nastala vrijedna imovina srpske zajednice u Hrvatskoj.
Danas smo, nažalost, više od 15 godina nakon završetka rata, još uvijek svjedoci živih posljedica toga rata: zapuštena polja, voćnjaci i livade pružaju se gotovo neprekidno od Karlovca do Knina i zaleđa Zadra. Prazne kuće i napuštena domaćinstava. Osim sporadičnih individualnih inicijativa niti jedan značajniji strateški razvojni projekt nije pokrenut niti se najavljuje čak ni u već zahuktaloj predizbornoj kampanji, iako ta područja imaju gotovo idealne uvjete za stočarstvo, voćarstvo, eko-proizvodnju i turizam. Nitko nije makao prstom da napravi bilo kakve pretpostavke za mogućnost pokretanja nekog ozbiljnijeg posla u koji bi bio uključen značajniji broj stanovnika tih područja. Zemljišne knjige i vlasnički odnosi su nesređeni, a njihovo sređivanje pretpostavka je za okrupnjavanje zemljišta i pokretanja bilo kakvog posla. Ne postoje relevantne studije agroekoloških uvjeta za uzgoj i proizvodnju, a da ne govorimo o sveobuhvatnijim poticajnim subvencijama i kreditima koji bi pokrenuli proizvodnju i razvoj. A sasvim je izvjesno da se bez državne pomoći i potaknutih investicija ova područja nikada neće obnoviti, a ljudima se neće dati šansa za opstanak. Ili se možda čeka pogodna prilika da se to veliko prirodno bogatstvo otme njegovim vlasnicima.
Ako ovome dodamo i recentnu odluku Ustavnog suda koji je poništio u Hrvatskom saboru prošle godine izglasane odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje srpskoj zajednici u stvari samo nagovještavaju oblike njezinog priznavanja i afirmacije kao posebnog kolektivnog nacionalnog identiteta kojima je mogla barem donekle utjecati na svoju sudbinu, onda upotpunjujemo sliku ne samo nepriznavanja nego i poricanja kolektivnog identiteta srpskoj zajednici u Republici Hrvatskoj kao i njenih kulturnih, privrednih i političkih doprinosa. Već višegodišnje nevraćanje njene imovine, također se može razumjeti kao osporavanje njenog kolektivnog identiteta s ciljem onemogućavanja njene samoodrživosti.
Da zaključimo, sve dok hrvatsko društvo i država istinski ne prihvati nacionalnu i kulturnu različitost i stvarno je ne institucionalizira u svoj njenoj punini, i ne potiče tu različitosti da opstaje i razvija svoj identitet i artikulira svoje interese ne bojeći se da će ona na bilo koji način ugroziti interese dominantne većine, već dapače da će prihvaćajući i potičući različitost obogatiti vlastitu opstojnost, srpska zajednica u Republici Hrvatskoj bit će samo sredstvo za ostvarivanje pojedinačnih neumjesno ambicioznih karijera ili će po njenim ranama moći pljuvati svaki isfrustrirani fašist.
