Ostpolitik iz vedra neba: ko nas, bre, zavadi?

Share

“Uvjerena sam da Hrvati i Srbi, dva stara europska naroda, s više od tisuću godina povijesti na razne načine prepletenih sudbina, mogu i žele naći put koji će nas napokon voditi u bolju budućnost”, izjavila je prošlog tjedna sasvim iznenadno predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović pozivajući svog srpskog kolegu Aleksandra Vučića u službeni posjet. Retorika je to kakva se rijetko čula od hrvatskih vlasti posljednjih tridesetak godina. Dapače, i sama je predsjednica svoj dosadašnji mandat posvetila zagovoru udaljavanja Hrvatske od jugoistočnih susjeda u sklopu politike “uspravnice” te saveza s višegradskim zemljama ili pak prijetnjama kako će istočnom susjedu otežati ulazak u EU ako prvo ne ispune neke hrvatske “nacionalne interese”.

Zaokret prema Istoku toliko je nekarakterističan da je potaknuo teorije prema kojima je sve posljedica američkog pritiska kako bi se Srbiji olakšalo priznanje Kosova i put prema EU. Bez obzira na te geopolitičke teorije, čija je najveća vrijednost to što se ne mogu ni potvrditi ni demantirati, predsjedničina je “pružena ruka” Srbiji najviše panike izazvala u njezinoj vlastitoj stranci – Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Njezini najviši dužnosnici potrudili su se distancirati od cijele stvari usput iznijevši prijedlog da se Vučić primi samo ako se ispriča za agresiju Srbije na Hrvatsku. S obzirom da službeni Beograd takvu agresiju ne priznaje, već dapače za rat u Hrvatskoj krivu smatra tadašnju (HDZ-ovu) vladu u Zagrebu, jasno je da od takve isprike neće biti ništa.

Piromani i vatrogasci

Kao što, da se razumijemo, neće biti “ništa” ni od najavljenog posjeta. Dakako, on se može održati, kako što se prije godinu i pol održao i sada već zaboravljeni rendez-vous na Dunavu. Ali sigurno je da to neće promijeniti logiku vladajućih u obje zemlje, koji svoju političku impotenciju, odnosno nemogućnost da utječu na vlastitu vanjsku ili unutrašnju politiku, kompenziraju pokušajima da napakoste svojem susjedu. Ne možemo vratiti kontrolu nad vlastitom mrežom telekomunikacijskih kablova? Ništa zato, idemo zabosti Srbima prst u oko izložbom o Stepincu. Ne možemo povratiti kontrolu nad bivšom “južnom pokrajinom”? Ništa zato, možemo barem pokazati koliki su naši zapadni susjedi fašisti izložbom o Jasenovcu.

To, dakako, nisu posljedice nekakve “teške povijesti”, već aktualnih politikantskih potreba ljudi koji su svoje političke karijere izgradili predstavljajući se ne kao državnici, nego kao plemenske poglavice i profesionalni huškači, samo da bi povremeno krivnju za mržnju prebacili na narode i povijest. Uostalom, kako bi itko od tih ljudi ikada mogao doprinijeti “pomirenju”? Oni su odavno ne samo pomireni, nego u svojevrsnoj simbiozi sa šovinistima s druge strane Dunava. A ni mržnje među narodima koju su zbog vlastitih interesa sijali proteklih desetljeća ne mogu se tek tako riješiti. Bez nje, ne bi im ostalo ništa čime bi mogli prikriti ovu socijalnu katastrofu koju su proizveli.

 

Izvor: Bilten, autor: N.V.

Share