Dok Obrovcem koalicijski složno vladaju HDZ i SDSS, povratnik Nikola Lončar već više od dvije godine živi bez struje.

– Ovo je moj mali raj, moje carstvo ljepota, ovim riječima srdačno nas dočekuje Nikola Lončar (61) ispred svoje kuće na kraju gotovo neprohodnog makadamskog puta ispresijecanog suhim potocima koje voda napravi za kišna vremena a što uveliko otežava kretanje svakom gostu i došljaku u zaselak Lončari u Gornjem Karinu nedaleko od Obrovca.

– Samo rijetki se ovdje usude doći. Danas mi je dolazio projektant za legalizaciju postojećih objekata i morao sam ići po njega dolje na cestu. Ovim mojim putem auto vozi samo prvom brzinom i eventualno u rikverc. Druge brzine uopće ne koristim. U jednom navratu općina je popravila put ali s prvom kišom voda ga je odnijela, započinje nam svoju povratničku priču Nikola Lončar. Slušajući ga našu pažnju odvukao je predivan pogled dolje na Karinsko i Novigradsko more, Podvelebitski kanal i morski pojas između Zadra i Dugog otoka. Na to sinje more koje u čovjeku uvijek budi osjećaje beskrajne slobode ali i neke neizrecive tuge.

Nikola se sa suprugom Bosiljkom iz izbjeglištva vratio u svoje rodno selo Gornji Karin prije više od dvije godine. – Moja kuća je predivan vidikovac, dolje ispred nas lijek je i melem za oči, rijedak prizor. Tri smo kilometra zračnom linijom, a pet makadamom udaljeni od mora. Pogledajte Karinsko more, Novigradsko more, Podvelebitski kanal i pojas između Zadra i Dugog otoka, a zaklonjeni smo Velebitom. Ma što da vam kažem, ovo je sunčana strana svijeta, govori nam naš domaćin Nikola pokazujući svu raskoš prirode koja se nalazi na dohvat ruke i dodaje kako često u ruke uzme jednu staru fotografiju iz 1995. godine, zadnju  iz sretnih vremena kada su ovdje priroda i ljudi živjeli istim plućima.

– A na njoj se vidi mali voćnjak kao šumarak, sav požutio od bijelih šljiva, karakterističnih za ovaj kraj. Bili smo nekada poznati po dobrim vinima. Voća gotovo svih vrsta, ljekovitog bilja na sve strane, i ništa se od uzgojenog nije prskalo, sve je bilo kako bi danas rekli ekološko. Uzgajali smo krumpir, pšenicu, kukuruz, mahune, blitvu, grah. Tlo je pogodno i za maslinarstvo, sa sjetom se prisjeća Nikola svog Karina i nekadašnjih boljih vremena. – A sada oko nas samo prazne, napuštene i devastirane kuće, a oko njih trava narasla kao pšenica u Vojvodini, koja se talasa na vjetru tuge, ljudske beznadežnosti i izgubljenosti, tužno priča Nikola koji se unatoč svemu, svojom energijom, idejama i voljom ne dâ u taj krug bespomoćnosti povratničkih krajeva.

– Rijetko viđena ljepota prirode, ničim zagađena područja, sve su to odlične osnove za razvoj ruralnog turizma s domaćom, tradicionalnom hranom. Planiramo osnovati i mini ergelu za jahanje, nekoliko konja, ponija, magaraca. Bila bi to prava atrakcija za goste. Osim toga, mi se već sada u obitelji bavimo jednom rijetkom proizvodnjom koje na ovim prostorima nema. Imamo urađenih preko400 vrsta raznih proizvoda od betona, za opremanje dvorišta, izletišta, plaža, obala, izvora rijeke, te jednu široku paletu suvenira, nastavlja svoju priču Nikola Lončar, a mi smo uvjereni kako vrijedne ruke i bogomdana priroda mogu stvoriti čudo o čemu svjedoče i brojni proizvodi betonske galanterije poredani po dvorištu njegove kuće.

S obzirom da Lončari imaju osmišljen projekt života i rada u Karinu, imaju volju i bogomdanu prirodu ali i kako kažu osigurana financijska sredstava kako bi ostvarili planirano, postavlja se logično pitanje gdje je

onda  problem? Da bi Lončari ostvarili svoje planove, treba im samo električna energija i put do kuće, bez čega svi njihovi snovi padaju u vodu. Upravo toga nemaju.

– Moj otac bio je zadnji stanovnik ovoga sela. Dvadeset dana nakon «Oluje» na njega je bačena bomba, ali iza njega su ostale i struja i bandere. Kada sam se ja vratio niti je više bilo trafostanice, niti bandera. A  život bez struje zaista je težak, rezignirano priznaje Nikola.

– Ovdje samo sunce i mjesec obasjavaju. Dan ljeti nekako izdržimo, dug je, ima sunca, ali zimi se smrkne u pola pet i treba izdržati do osam ujutro. U krugu od pet kilometara nitko ne živi i zamislite kada nešto  iznenada naruši noćnu tišinu kako se ja osjećam s obzirom da je moj otac ovdje ubijen. Njegove ubojice i danas slobodno šeću Karinom, s gnjevom ali i strahom govori nam Nikola Lončar i dodaje: «Imamo  mobilne telefone, ali ih moramo puniti pet-šest kilometara dalje, dolje, u Karinu. Udaljeni od svijeta, ako nam se isprazni baterija, bilo što da nam se desi, mi ne možemo nikoga pozvati u pomoć.»

– Sredili smo i kupatilo, ali moja žena pere na drvenoj dasci kao što je nekada prala moja prabaka. Iskuhava veš u loncu i kada je suša vodu nosi u kanti dva kilometra kroz ove vrleti. Hoće li u takve uvjete mlada  žena iz grada doći živjeti? Moj unuk koji je ove godine trebao krenuti u školu, u Karin, još je u Novom Sadu. Ne mogu dozvoliti da uči i piše domaću zadaću uz petrolejke jer to nije radio ni njegov djed. Oko  mene sva susjedna sela svijetle, a samo smo mi u mraku. Čak s mog kućnog praga mogu se vidjeti vjetrenjače koje proizvode struju. Pitam se za koga je proizvode, nastavlja svoju priču Nikola o ničim opravdanoj  nepravdi koja se prema njemu godinama vrši.

Za sve to vrijeme gradom Obrovcem, kome administrativno pripada i selo Gornji Karin, već godinama koalicijski složno vladaju HDZ i SDSS, nažalost, potpuno neosjetljivi za ljudske potrebe svog sugrađanina  povratnika srpske nacionalnosti.

– Gradonačelnik Obrovca kaže mi da su za mene njegova vrata uvijek otvorena. Ali ja sam već dvije i po godine u mrklom mraku i stvari se ne pomiču s mrtve točke. Kažu mi da čekam, da se strpim, da sam na nekoj listi A1, ali ništa se ne događa i pitam se onda kada će struju dobiti onaj koji je na listi B2 ili ne daj Bože C7, prebacuje na šalu svoje muke Nikola Lončar čija računica za kartu u bolji život i budućnost po predračunu HEP-a iznosi 650.000 kuna.

– Ja sam ovdje svojom voljom. Iako sam otišao iz Karina 1967. godine u Zadar, na zanat, s odlukom da se nikada više neću vratiti. Vratio sam se iz dva razloga: prije svega ovo je jedno izuzetno lijepo selo, i drugo, kada sam vidio da u 16 godina nitko od naših ljudi koji su ovdje živjeli do «Oluje» nije se vratio, odlučio sam da se žrtvujem i da spasim ovaj zaselak da ne propadne i znao sam da ću izazvati pozitivnu reakciju svojih susjeda, kaže Lončar.

I stvarno Lončarov povratak probio je led i nakon njegovog povratka, još njih četvero-petero počeli su samoinicijativno obnavljati život u selu.

– Situiran sam čovjek iza kojeg stoji zdrava obitelj i od nikoga ništa ne tražim, niti vreću brašna, niti bilo kakvu socijalnu pomoć. Tražim samo uslove za rad: struju koju sam imao i dostojan put kako bi mogao doći do svoje kuće. Želim nešto pružiti svome kraju, zaposlit

nekoliko ljudi, jer imam ideje i financijske mogućnosti. Nama ne treba ni kredit, mi imamo sve, nama samo treba put i struja, ističe Lončar. 

Umjesto da radi i proizvodi, Nikola Lončar bori se s vremenom koje nemilo gazi, s vjetrenjačama birokracije koje su nijeme za njegove potrebe, a život ukoliko ga uopće ima u njegovom zaseoku stoji na mjestu.

– Ja više nisam bitan, ja sam svoj radni vijek priveo kraju, ali imam obrazovanog sina, uspješnog biznismena u Novom Sadu i kćerku koja je završila ekonomski fakultet i vratila se u zavičaj. Oni bi nastavili život na svom ognjištu i razvili naš obiteljski biznis ovdje, a ne u Novom Sadu, poručuje Lončar.

Ipak uz taj strmi put često naiđu novinari, i to u potrazi za avanturizmom i egzotikom. Lončari su česta stanica posebno za strane novinare iz Italije, pa čak i iz Japana, a navrate i turisti iz Austrije i Češke. – U blizini se nalazi daleko poznata Bijela stijena na koju se planinari penju. Nažalost do nje nema dobrog prilaza, nego se mora prolaziti preko divljih deponija smeća posijanih naokolo, a mnogi zalutaju jer nema putokaza, a nema niti turističke karte. Svatko tko mi dođe na prag, mora biti počašćen, bar s rakijom i smokvama, kaže Lončar koji je bez obzira na uvjete u kojima živi dobar domaćin. A znaju to i gosti iz Zadra i Zagreba koji povremeno navrate.  – Među njima bude čak i političara i visoko pozicioniranih osoba. Ovdje je lijep vidikovac, ja sam pozitivna osoba, ali ne znaju oni koliko je u meni patnje i boli zbog ovakvog načina života. Lijepo se družimo, uživaju u prirodnom ambijentu, obećaju mi da će brzo riješiti moj problem, ali kada svatko od njih posjedne u svoj auto i krene niz ovaj moj put, sve zaborave, a ja opet ostanem sam sa svojim mukama i problemima, priča Lončar koji ipak kaže da povratak u zavičaj nije bila pogrešna odluka.

– Sutra mogu da se spakiram i odem. Imam osobnu hrvatsku i ličnu srpsku. Ali, nadam se i vjerujem da ću ustrajati do kraja. Spreman sam se žrtvovati, ako će to ikome drugom pomoći. Moramo skrenuti pažnju na ljude koji u ovoj Hrvatskoj deceniju i više žive ispod svakog ljudskog dostojanstva, a ulazimo u Evropu. Pozivam političare, da ulazak Hrvatske u Evropu obilježe u mojoj kući s petrolejkama i svijećom, ogorčeno će reći Nikola Lončar jer kako  kaže od njegove kuće, puta dalje nema, ali ispred njega je plavo Karinsko more i najljepši zalasci sunca, samo da još stigne put do njegove kuće i ta Božja, Teslina svjetlost, onda će i njemu konačno ljepše zore da svanu.